Ispravak netočnih navoda

Ispravak netočnih navoda

Irena Kraševac prvi je istraživač ranoga Meštrovićeva opusa, koji rad temelji na vrlo iscrpnu istraživanju originalne građe iz Arhiva Secesije i Arhiva Akademije likovnih umjetnosti u Beču, te Centralnog instituta za povijest umjetnosti u Münchenu. Izučavanjem arhivske građe navedenih ustanova, autorica ispravlja netočne datacije koje se vežu uz rad Ivana Meštrovića i njegove prisutnosti u kontekstu bečke Secesije

Ova godina višestruka je godišnjica života i umjetničkog djelovanja Ivana Meštrovića. Točno prije sto dvadeset godina, u Vrpolju, rođen je Ivan Meštrović, umjetnik koji izaziva pozornost pisaca likovnih tema, ali ime kojega, ne susrećemo u svim relevantnim pregledima povijesti skulpture dvadesetog stoljeća. Točno prije sto godina Ivan Meštrović, prvi put, izlaže na XVII. izložbi Udruženja likovnih umjetnika Austrije — Secesija, što se sasvim sigurno može smatrati ishodištem brze afirmacije kipareva imena u kulturnom ambijentu vremena. Nadalje, prije sto godina Ivan Meštrović prvi put izlaže s drugim umjetničkim udruženjem — praškim Manesima, na njihovoj X. izložbi, što čudnijom ističe činjenicu nepostojanja temeljitije studije i usporedbe radova Ivana Meštrovića sa skulptorima tog kulturnog kruga.

S neskrivenim zadovoljstvom, stoga, dočekali smo dosad najtemeljitiju studiju prvoga desetljeća kipareva umjetničkog rada, autorice Irene Kraševac. Tu znanstvenu studiju posebno valja istaknuti kao proizvod predana istraživanja pojedinca, koja će napokon razmrsiti određene pretjeranosti navođene uz kiparev opus, a bez kojih njegov rad ostaje uvijek jednake kvalitete — doduše, dijelom prenaglašenih interpretacija, dijelom malo ili uopće spomenut. Knjiga Ivan Meštrović i Secesija Beč-München-Prag 1900-1910. izašla je u sunakladništvu Instituta za povijest umjetnosti i Fundacije Ivana Meštrovića.

Prva istraživačica ranog Meštrovića

Nije slučaj da se predstavljanje knjige događa na datum jedne zaokružene obljetnice, koja znači početak života te, najblaže rečeno, neobične karijere Ivana Meštrovića.

»Rani radovi Ivana Meštrovića, njegovi kiparski počeci na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti i sudjelovanje na avangardnoj secesijskoj likovnoj sceni, općenito su svedeni na dobro poznate klišeje o odupiranju akademizmu i potpadanju pod utjecaj A. Rodina« — točna je konstatacija autorice nove monografije o Meštroviću. Irena Kraševac prvi je istraživač ranoga Meštrovićeva opusa, koji rad temelji na vrlo iscrpnu istraživanju originalne građe iz Arhiva Secesije i Arhiva Akademije likovnih umjetnosti u Beču, te Centralnog instituta za povijest umjetnosti u Münchenu. Izučavanjem arhivske građe navedenih ustanova, autorica ispravlja netočne datacije koje se vežu uz rad Ivana Meštrovića i njegove prisutnosti u kontekstu bečke Secesije.

Važna je rekonstrukcija uvjeta koji su determinirali Meštrovićev upis na bečku Akademiju likovnih umjetnosti, kao i izvanrednih uvjeta koji su dopuštali Kolegiju da u slučaju prepoznavanja iznimno velika talenta, kao što je slučaj s našim kiparom, toga na Akademiju i upiše. Usud nedostatka prethodnoga formalnog obrazovanja, dakle, pratio je Ivana Meštrovića kako u pokušajima upisa na srednje obrtne škole u domovini tako i na Akademiju likovnih umjetnosti u Beču. Usprkos toj činjenici, Kolegij mladiću dopušta upis, no ne i ostvarenje prava na akademsku titulu po završenu studiju. U knjizi Irene Kraševac moguće je vidjeti pravi utjecaj Akademije na umjetnički razvoj mladoga čovjeka, odnosno moguće je odrediti kakvu je ulogu odigrao Edmund Hellmer, Meštrovićev profesor skulpture. Edmund Hellmer ime je koje se od sama početka veže uz Udruženje likovnih umjetnika Austrije — Secesija, što će se dijelom odraziti na njegovu liberalniju pedagošku aktivnost. Upravo će Hellmer biti osoba koja će povezanošću sa Secesijom pridonijeti stvaranju mogućnosti predstavljanja mladih talenata na izložbama Udruženja, pa ga, stoga, možemo shvatiti i kao glavna poticatelja Ivana Meštrovića u tom smislu. Trebalo bi, dakle, odbaciti poznati klišej pobune mladoga Meštrovića protiv akademije sputavajućih svjetonazora, jer se on, uostalom, ne bi tamo zadržao toliko vremena.

Upis na studij arhitekture

Ivan Meštrović bio je u kontinuitetu upisan na Akademiju likovnih umjetnosti od 1901. do 1906. godine. Autorica ističe Meštrovića tek kao neizravna đaka Otta Wagnera, budući da Meštrović nikada nije bio upisan u njegovu školu, što ne umanjuje utjecaj čuvena umjetnika, i to Wagnerovim zauzimanjem za modernu arhitekturu i konceptom povezivanja arhitekture i skulpture. Meštrović je, naime, pohađao studij arhitekture kod Friedricha Ohmanna. Razlozi njegova upisa na arhitektonski studij zasad nisu razjašnjeni, no ostaje činjenica da je, nakon apsolvirane tri godine kiparstva, pohađao i dvije godine arhitekture. Nije stoga slučajna ni pojava djela Ivana Meštrovića izražene arhitektonske logike — Izvora života, iste 1906. godine, kada će kipar odslušati posljednji semestar arhitektonske škole. Navedeno djelo Irena Kraševac shvaća prekretnicom u likovnom shvaćanju Ivana Meštrovića u smislu iniciranja monumentalne obrade u njegov skulptorski opus, shvaćanju koje će punu afirmaciju doživjeti u kiparevim pariškim djelima.

Uvidom u dostupnu građu autorica ispravlja pogrešne navode koji su pratili biografiju Ivana Meštrovića. Tako je, pregledom kataloga izložaba Udruženja, razriješeno pitanje prvoga Meštrovićeva sudjelovanja na nekoj izložbi bečke Secesije. To nikako nije mogla biti 1902. godina, kako se to često navodilo u starijoj literaturi, budući da sudjelovanje našega kipara nije zabilježeno u onodobnim katalozima, a između ostalog pravilnik Akademije nije dopuštao studentima sudjelovati na izložbama nezavisnih umjetnika, pa čak pod prijetnjom izbacivanja. Novim saznanjima korigirano je i razdoblje redovnog članstva u Secesiji. Ono također nije moglo uslijediti 1902. godine, nego tek po završetku Akademije. Redovnim članom Udruženja Ivan Meštrović je bio od 1906. do 1914. godine, što potvrđuju i katalozi izložaba održanih u istom razdoblju.

Kiparevo shvaćanje kvalitete

Obrada Meštrovićeve prisutnosti na izložbama Secesije od iznimna je značenja, jer su je pratila imena drugih umjetnika, osobito skulptora, koji su prisutni uz našeg kipara. Isticanjem izloženih skulptura možemo pratiti kiparev razvoj i njegovo shvaćanje kvalitete kojom se valjalo predstaviti bečkoj publici. Od posebno zanimljivih paralela istaknuo bih onu između Franza Metznera i Ivana Meštrovića, kojom se Irena Kraševac koristi kako bi razjasnila primat uloge u promoviranju monumentalizma u skulpturi. Zanimljivo je da se oba skulptora istodobno pojavljuju na bečkoj izložbenoj sceni — 1903. godine. Dok Meštrović izlaže djela mistično-simboličkog predznaka, Metzner već 1904. skulpturom Zemlja afirmira monumentalnu plastiku velikih površina. Takvu skulpturu Ivan Meštrović radit će nekoliko godina poslije, a monumentalnost će postati odlikom većine djela nastalih u Parizu. Ostaje točnom primjedba autorice da su Meštrović i Metzner bila dva najuspjelija skulptora, s odlaskom kojih kvaliteta skulpture u Beču znatno opada.

U razmatranju Meštrovićeva ranog opusa najčešće se isticao utjecaj Augusta Rodina, skulptora čija je velika izložba, u Pragu 1902, značila intenziviranje difuzije njegovih razmišljanja o skulpturi među kiparima srednjoeuropskog kruga. Utjecaj je to koji potvrđujemo i ovaj puta, no važno je istaknuti i ime umjetnika koji je, svjetonazorom i umjetničkim stvaralaštvom, bitno definirao sazrijevanje mladoga Meštrovića — Gustava Klimta. Obostrano poznavanje djela dva umjetnika neosporno je. U opusu Ivana Meštrovića moguće je naći mnogo motivskih paralela s Klimtovim djelima, koja su na početku dvadesetog stoljeća izazivala mnoge skandale. Riječ je o alegorijama Filozofije, Medicine i Justicije rađenima za Bečko sveučilište. Morfološki utjecaj na Meštrovićev opus, osobito na dio crteža, također je jasan. Motivske paralele dijelom su istaknute i u ovoj knjizi, a najzanimljivijim postaje dovođenje Zdenca života, neosporna remek-djela Ivana Meštrovića, u kontekst Beethovenova friza te Klimtove estetike uopće. Autorica s pravom apostrofira Zdenac života remek-djelom secesijske plastike. Zdenac života prvo je Meštrovićevo djelo objavljeno u katalogu izložbe, a zatim i u nekom od čuvenih umjetničkih časopisa. To je za Ivana Meštrovića značio početak lakše promocije, jer su ilustrirani magazini epohe znatno utjecali na likovnost i rasprostranjenost umjetničkih nastojanja vremena.

Solidan temelj novih saznanja

Termin likovne teme bio bi taj koji Ivana Meštrovića veže uz umjetnost secesije. Ahistorijska potka Klimtove umjetnosti, osnovne činjenice i neumoljivost prirodnog procesa — rođenje, razvoj, smrt, smjernice su unutar kojih identificiramo likovnu atmosferu vremena, ne izuzimajući ni dio opusa Ivana Meštrovića nastao u isto doba. Razlozi su to zbog kojih moramo potisnuti uvriježeno mišljenje da je Ivan Meštrović najsecesijski u Parizu. O tome raspravlja u svojoj knjizi i Irena Kraševac.

Od posebna su značenja, potom, bilješke kojima ugledni povjesničari umjetnosti i kritičari donose vrijednosne sudove o kiparevu radu. Među njima istaknimo Berthu Zuckerkandl, Karla M. Kuzmanya, Ludwiga W. Abelsa, Arthura Roesslera, Ludwiga Hevesija i Josefa Strzygowskog. Svojim djelima Ivan Meštrović uključivao se u kritičarske diskurse vremena. Tu ponajprije mislim na zalaganja Franza Wickhoffa, odnosno njegova izlaganja o ružnom u umjetnosti. Ružno se više ne smatra negativnim polom lijepoga, nego, dapače, njegovim ekvivalentom. Skandalozno i ružno termini su koje rabi dio publike, educiran uglavnom na djelima akademijske umjetnosti, dakle dio publike koji se eventualno našao pred Meštrovićevim skulpturama poput Žrtva nevinosti, Venera mojih dana, Pjesnik, Conte Ugolino, itd. Problem ružnoga i lijepoga zaokuplja mladoga Meštrovića, što zorno pokazuje i njegova napomena o lijepom kojom vrlo dobro ističe uskogrudnost i balast navedenog termina. »Ovaj opširni pojam zasluživao bi zaista široko obzorje«, zapisao je Ivan Meštrović 1904. godine.

Posebna je vrijednost knjige prepoznavanje nekih skulptura te njihovo povezivanje s naslovima koji se navode na izložbama Secesije, odnosno u novinskim člancima. Mnoge od tih skulptura zagubljene su ili, vrlo vjerojatno, uništene, budući da ih mladi umjetnik nije mogao prevesti u trajni materijal, jer dovoljno novca za kamen ili broncu nije imao. Jedinu uspomenu na njih čuvaju fotografije nastale u Beču ili Parizu. Naveo bih samo neke primjere, poput Venera mojih dana, Bolesnica, Majka, Conte Ugolino, Portret Ruže Meštrović (Moja puca), Drvena maska (Portret gospođe Wittgenstein).

Vrlo su zanimljivi i podaci o Meštrovićevoj prvoj ženi, Ruži Klein, za koju Irena Kraševac navodi vjerojatnost da je radila u modnom salonu sestara Flöge, vlasnica kojega je bila Klimtova dugogodišnja životna suputnica Emilie. Postavljam pitanje da li je moguće tu tražiti početak povezanosti Ivana Meštrovića i Karla Wittgensteina, cijenjena industrijalca i mecene, i to upravo posredovanjem Gustava Klimta, koji je našega umjetnika zarana nazivao genijalnim mladićem?

Dopunjujući bio- i bibliografiju Ivana Meštrovića prvoga desetljeća dvadesetog stoljeća, Irena Kraševac stvorila je solidan temelj na kojem će izrastati nova saznanja i interpretacije pojedinih segmenata, ovom knjigom obrađenog, opusa. Nakon ove knjige jasniji nam je uvid u akademske početke toliko isticana i osporavana umjetnika, kao i u njegovu prvu i zapanjujuću afirmaciju u bečkom kulturnom ambijentu. Suvremenom oku, pak, razotkrivaju se dosad nepoznata ili manje eksponirana djela »zanimljivoga umjetnika koji neobično razmišlja«, da se poslužim riječima Berte Zuckerkandl. Interpretacijske nadopune sigurno će uskoro uslijediti.

Dalibor Prančević