Evolucija, promjena, raznolikost

Evolucija, promjena, raznolikost

Treći hrvatski trijenale grafike nedvojbeno otvara neka nova pitanja o našem likovnom okruženju i nužno se mora promatrati s više različitih stajališta da bi ga se moglo pravilno valorizirati. No, sasvim je jasno ostvarena osnovna zamisao predočavanja evolucije jednog medija, što i čini vrijednost ove izložbe

Treći hrvatski trijenale grafike koji upravo traje (od lipnja do srpnja 2003) u Domu hrvatskih likovnih umjetnika prezentira publici uistinu opširan izbor radova 27 pozvanih umjetnika, te 53 odabrana autora. Iako je tema trijenala, zadana prije tri godine, pod naslovom »Energija«, ona je »de facto« koncepcijski razrada 2. trijenala grafike na kojem su otvorena vrata eksperimentiranju u novim medijima, a poglavito kompjutorskoj grafici, te je evidentno da izložba prati zadanu temu tek uvjetno s obzirom da se glavnina radova može tek indirektno povezati s temom energije. Stoga je, slijedeći ograničena nastojanja prethodnoga, na ovom trijenalu u postav uvršteno više radova mladih autora koji svojim informacijama o upotrebi medija grafike načinju neka iznimno zanimljiva pitanja oko evolucije medija grafike. Naime, koncepcija ovog trijenala povjerena kustosici Kabineta grafike Vesni Kedmenec Križić, omogućila je mladim autorima da jače afirmiraju nove alate i sredstva, pa se umjesto tradicionalnim grafičkim tehnikama više posvećuju instaliranju, kolažiranju, fotografiranju, kompjutorskom printanju.

U tom kontekstu i autorica predgovora izložbi direktorica Kabineta grafike HAZU S. Marković konstatira da: »Grafička umjetnosti nije viša zatvorena disciplina unutar tradicionalnog alkemijskog procesa«, te je činjenica da se i medij grafike mijenja u skladu s promjenama senzibiliteta.

Konačno i korištenje modernim alatom poput kompjutora ne negira sve tradicionalne zakonitosti grafike, već ih na izvjestan način zaobilazi i mijenja, jer se i dalje poštuje zakon generiranja i reprodukcije slike. Upravo se služenje kompjutorom kao alatom čini kao sljedeći logičan korak u razvoju medija. Naime, upotreba kompjutora rješava mnoge probleme koji stoje pred grafičarom, od jeftinog materijala, lako dostupne opreme, do brze izvedbe.

Ne treba zaboraviti da se unutar tog eksperimenta može vidjeti uistinu vrsnih i maštovitih radova, poput onih Roberta Šimraka, Šimuna Šuteja, Ines Krasić, te po mojem mišljenju, Maje Kožul Stojanovski koja se na vrlo vješt i kreativan način snalazi u novoj tehnici kompjutorske grafike.

Svojom neobičnošću pažnju plijeni i djelo »Blow up« Ines Krasić, autorice nagrađene i na prošlom Međunarodnom grafičkom bijenalu u Ljubljani, koja kombinira digitalni otisak s neobičnim materijalom poput PVC-a, kreirajući na taj način zanimljive predmete koji se najradikalnije udaljavaju od predodžbe o mediju grafike. S digitalnom grafikom predstavlja se i Ante Kuduz, dobitnik Premije na prošlom 2. hrvatskom trijenalu grafike, te se ponovo potvrđuje kao vrsni hrvatski grafičar i u ovome novom mediju. Upravo Kuduz i Murtić potvrđuju tezu da veliki umjetnici ostaju veliki umjetnici bez obzira kojim medijem se koristili. Očito je da je nagomilano iskustvo ovih umjetnika pouzdana vodilja unutar novih medija, a čini se da je to tako zato što oni podvrgavaju medij, tj. tehnička sredstva svojoj ideji koju su već materijalizirali u drugim medijima.

Pored ovih nekoliko istaknutih imena treba spomenuti i niz imena mlađih umjetnika koji rade u novom mediju, a to su Željko Badurina, Vladimir Biga, Romana Dušić, Ivana Gagić, Marko Trebotić, Paulina Jazvić i dr., koji pokazuju manje ili više originalnosti u korištenju medijem.

Podjednako zastupljene nove i stare tehnike

No, koncepcija trijenala nije posve podređena kompjutorskoj grafici iako je na nju stavljen naglasak, već se tu mogu vidjeti i druge grafičke tehnike poput bakropisa, suhe igle, aquatinte itd., pa se mora konstatirati da ipak i dalje postoje mladi i mlađi grafičari poput Ane Vivode, Josipa Zankija, Slobodana Tomića, Borisa Kajmaka i dr. koji su voljni posvetiti se tradicionalnim i zahtjevnijim tehnikama. Ipak, neka od najkvalitetnijih djela rađena su u tehnici serigrafije kojom se koristi nekolicina umjetnika starije generacije, koje je kustosica Kedmenec Križić uvrstila u svoju koncepciju. To su radovi nekadašnjih exatovaca i velikana eksperimenta i inovacije u hrvatskoj umjetnosti Ivana Picelja, Vjenceslava Richtera i Aleksandra Srneca koji ostaju vjerni duhu svojih geometrijskih improvizacija. Uz njihove radove mogu s vidjeti i radovi i drugih predstavnika starije generacije, poput serigrafije »Feniks« Dimitrija Popovića i linoreza Zlatka Kesera, no za koje se može reći da su tek uvjetno povezani sa zadanom temom energije. No, to načinje pitanje krhkosti koncepcije trijenala.

Preširoko definirana tema?

Naime, osnovna zamjerka mogla bi se pronaći u zadanoj temi koja je tek u svojem širem smislu koncepcijski poštovana budući da se većina izloženih radova direktno ne referira na zadanu temu. Tek ako se pojam energije shvati kao snaga eksperimenta, tj. kao energija promjene, može se smisleno obuhvatiti u cjelinu izložene radove, no zadana tema ovdje kao da se više oslonila na izraz i tehniku, a manje na sadržajnu stranu djela. Na toj razini uočljiva je dosljednost u koncepciji, no mora se priznati, da neupućen posjetitelj ostaje zbunjen i u nedoumici pri suočavanju s velikom količinom radova koje naizgled ne može svesti pod nazivnik zadane teme. Postavlja se, ipak pitanje, zašto se koncepcijski zaobišlo neke od velikana hrvatske grafike, poput Dubravke Babić, Ivice Šiška, Nives Kavurić-Kurtović, te Frane Pare i nekih drugih, i koliku se nepravdu čini vjernom ocrtavanju slike trenutačne situacije u hrvatskoj grafici ako se kvalitetni radovi (koji se ne skrivaju iza zvučnih imena priznatih autora) žrtvuju, ipak, pomalo dokumentarističkom prikazu koji se ostvario kroz kvantitetu radova i inzistiranju na eksperimentu. Jedini kriteriji po kojem je shvatljivo njihovo izostavljanje je njihovo korištenje tradicionalnim grafičkim tehnikama koje se koncepcijski ne uklapaju u smotru svih recentnih iskoraka izvan tradicionalno shvaćenog okvira medija grafike.

Dosljedno toj koncepciji dodijeljene su i nagrade na trijenalu, pa su tako nagrađeni radovi Ivane Franke koja je dobila plaketu HAZU-a, Ane Vivode koja je dobitnica nagrade Kabineta grafike HAZU-a. Među ostalima nagrađenima su i Robert Šimrak, Ana Grubić, Željko Badurina, Jasna Šikanja, te Jiri Anderle kao dobitnik nagrade »Tomislav Krizman«. Uz Mirjanu Vodopiju treba spomenuti i Nevenku Arbanas, vrsnu grafičarku koja demonstrira zavidnu vještinu u tradicionalnim grafičkim tehnikama upravo tako dokazuju da originalnost nije nužno vezana za eksperiment u tehnici.

Češka grafička produkcija

Uz naše grafičare ove se godine predstavljaju kao gosti desetero ponajboljih čeških grafičara po izboru renomirane češke povjesničarke umjetnosti dr. Simeone Hoškove, direktorice Praškog trijenala grafike. Deset je umjetnika izabrano iz različitih generacija, od najstarijih poput Jirija Anderlea i Oldricha Kulhaneka, preko srednje generacije poput Zbyneka Janačeka i Mikolaša Axmanna, pa do najmlađe generacije — Mile Judge — Furstove i Jane Šandelove, koji se svi odreda predstavljaju manje ili više recentnim radovima, te pružaju uvid u široku lepezu vrlo različitih stilova čeških umjetnika danas. Konačno, namjera je češkog selektora bila dati kratki presjek kroz aktualnu češku grafiku što nije kompatibilno naglasku na eksperimentu hrvatskog selektora. Bez sumnje prezentirani su vrsni češki grafičari, pa gledatelj mora ostati zadivljen virtuoznošću i monumentalnošću grafika vrsnog figuralnog grafičara poput Oldricha Kulhaneka ili pred Axmannovim »veličanstvenim kaligrafskim rebusima« kako ih naziva dr. Simeona Hoškova.

I naposljetku, potrebno je konstatirati da 3. hrvatski trijenale grafike nedvojbeno otvara neka nova pitanja o našem likovnom okruženju i da se nužno mora promatrati s više različitih stajališta da bi ga se moglo pravilno valorizirati. No, sasvim je jasno ostvarena osnovna zamisao predočavanja evolucije jednog medija što i čini vrijednost ove izložbe. Evidentno je da je svakoj likovnoj sceni, pa tako i našoj, svaki takav pozitivan napor da se nove mogućnosti sučele sa zatvorenim tradicionalnim koncepcijama dobro došao, jer upravo se kroz taj sukob i spoj kristalizira nova i zbilja kreativna umjetnost.

Tin Turković