Dvije komične opere u Londonu

Dvije komične opere u Londonu

London Opera Garsington potkraj lipnja imala je dvije paralelne premijere: predstavila je jednu od rijetko izvođenih Mozartovih ranih opera La Finta Giardiniera i Rossinijevu komičnu operu Seviljski brijač. U produkciji Paula Currana La Finta Giardiniera mudro je skraćena, pa su time izbjegnuta prazna mjesta. Operom je živahno dirigirao Stuart Bedford stimulirajući pjevače (izvrsna Lisa Saffer u ulozi Sandrine, Majella Cullagh u ulozi Arminde, Iain Paton u ulozi Belfiorea, fantastičan Adrian Thompson u buffo-ulozi Don Anchisea itd.) na još bolju izvedbu. Suprotno od Mozartove dramme giocoso, kritičaru »Guardiana« komična se opera G. Rossinija nije svidjela. Seviljski brijač smješten je u poslijeratni filmski studio u Italiji, gdje je Rosina (Christine Rice) filmska zvijezda. Ideja ne bi bila loša da zbog vremenskog smještaja radnje lik Figara (Luca Salsi) kao sluge ne postaje posve besmislen. Ipak, kritičar izdvaja nekoliko uspjelih komičnih dosjetki, napose onu gdje grof Almaviva (odličan Colin Lee), pretvarajući se da je pijan, ne dolazi kao vojnik, nego kao policajac na motoru. Najviše je pohvala dobio dirigent David Parry, koji je lakom rukom održavao komediju u pokretu onemogućavajući da je omete bilo kakav problem s pozornice.

Odličan Rienzi s prenaglim završetkom

Trier Šesti Antikenfestspiele u starom amfiteatru u Trieru ove je godine ugostio Orchestre Symphonique et Lyrique de Nancy iz Francuske te niz internacionalnih solista koji su izveli Wagnerovu operu Rienzi. Veliki marševi, masovne scene, igra svjetla, vatre i efekata oduševila je publiku (tisuću i šesto gledatelja!) kojoj nije smetala činjenica da je radnja, sukladno antiknom ambijentu, prebačena u Rim. Zanimljivo, svih se pet činova odvijalo na velikom disku (djelo Peta Halmena), koji je prikazivao višestruko uvećanu staru rimsku kovanicu. Redatelj Heinz Lukas-Kindermann pozorno je odabrao pjevače: ulogu Rienzija pjevao je tenor John Horton Murray, koji je svojom lirikom i sposobnošću da do kraja učini zanimljivim svoje dugačke arije brzo i lako osvojio publiku. U ulozi Adriana nastupila je mezzosopranistica Chariklia Mavropoulou, čiji je topli glas ispunio arenu. I sopranistica Nancy Gustafson u ulozi Rienzijeve sestre Irene ostavila je sve bez daha. Jedino što je neugodno iznenadilo bio je brz i neočekivan završetak koji se nije dao opravdati ni činjenicom da je opera završila u kasnim noćnim satima. Nakon premijere Rienzi će se prikazivati u Trieru do 16. srpnja.

Rossini u Australiji

Sydney Opera Australija 27. je lipnja premijerno izvela dvije Rossinijeve opere: Il Signor Bruschino i La Scala di Seta. Obje potekle od majstora glazbene komedije, obje imaju svoju publiku, koja je više-manje svjesna njihovih prednosti i slabosti. Poznavatelji Rossinija kao jednu od slabosti navode lošu karakterizaciju likova, ali u ovom slučaju dvije pjevačice u dvije naslovne uloge uspjele su nadići i sama skladatelja. U ulozi Sophie u Il Signor Bruschino Emma Matthews oduševila je prisutne, a naročito one koji inače prate njezinu karijeru. Svijetlim glasom i tonskom preciznošću Matthews je predodređena za rosinijevske uloge, a u ovom je slučaju svojim prednostima dodala toplinu i zrelost glazbene kontrole, što joj je omogućilo da dominira prvom polovicom opere. Za razliku od nje, Leanne Kenneally (Giulia) istaknula se nježnom, ali privlačnom glasovnom mekoćom u La Scala di Seta. David Hobson pjevao je mušku glavnu ulogu u obje opere. U Il Signor Bruschino bio je precizan, ali suho nazalan, a u uvodnoj ariji nedostajala mu je toplina. Tijekom večeri imao je uspone i padove, a ponekad je zabljesnuo, kao u glavnoj ariji u La Scala di Seta. Dirigent Bonynge ravnao je malim orkestrom, a budući da je orkestralni podij bio nešto izdignut, i dirigent i orkestar dobili su prigodu za veću jasnoću i izražajnost. Kritičari osobito ističu toplinu rogova i spontanost Francisa Greepa na harpsikordu.

Sicilijanske večeri konačno na francuskom!

Pariz Unatoč tvrdnji prijašnjeg intendanta Pariške nacionalne opere Rolfa Liebermanna da Francuzi ne mogu pjevati Verdija tako dobro kao Talijani, sve se promijenilo kada je njegov bivši štićenik Hugues Gall, sadašnji intendant, odlučio postaviti Les Vespres siciliennes na originalnom francuskom jeziku (što se nije dogodilo od 1863). Posebnost su večeri dodali dirigent James Conlon, koji je uspio uzdići čak i manje maštovite dijelove opere, te sopranistica Sondra Radvanovsky. Ona je nježnim, osobnošću obojenim glasom sa zamamno lakim tremolom, izgledom i glumom, doista bila vrhunac večeri. Ostali su pjevači (Anthony Michaels-Moore, Vitaly Kovalyov) bili solidni, a neki čak i pretvrdi (Marcello Giordani) u svojim ulogama, a ni jedan nije uspio zablistati poput Sondre Radvanovsky.

Irena Paulus