Dva lica neprilagođena umjetnika

(12. studenoga 1944-8. srpnja 2003)

Dva lica neprilagođena umjetnika

Ćurdi nije bilo odbojno zamazati ruke grafičkom bojom, koja se teško skida, jednako kao što mu nije bilo teško skidati glumačku šminku nakon predstave. Znao je da se u svaki umjetnički medij mora uroniti do dna ako se želi biti iskren (prema sebi), i da se u prljanju fizičkoga tijela bojom krije nešto magijsko, ritualno, što nam omogućuje da snažnije, brže i koncentriranije uronimo u medij, da ozbiljnije shvatimo svoj talent i preuzmemo veću odgovornost za ono što radimo

Kada prerano ode netko poput grafičara i glumca Darka Ćurde, čiji je minuli opus jasno pokazivao kako je riječ o rijetku grafičarskom talentu koji je u svega nekoliko godina temeljito savladao tajne zanata, i čije smo najbolje grafike sa sigurnošću predskazivali i tek očekivali, tada nije rijetkost da se prepustimo crnim mislima. Zašto od svih baš Darko? Zar je kažnjen za svoja dva talenta ili ga je prerano izgrizla naša sredina, koja i na početku 21. stoljeća na višestruko darovite pojedince gleda sa sumnjom, neodobravanjem, časteći ih cijeli život sintagmama o svaštarenju, traženju, izgubljenosti, šlamperaju, poprčkavanju, površnosti i sl.? Darko je u životu slijedio samo jedno pravilo, pravilo u koje se zemaljski ljudi nemaju pravo miješati, i koje kaže da je grijeh ako svaki pojedinac ne iskoristi i ne razvije talente koje je dobio rođenjem. Ako po tom pitanju zakažemo, tada se zaista treba bojati Boga (Prirode). No to, čini se, u našoj sredini ne prolazi; u nas su intrige, zloba, zavist, frustriranost osobnom nerealiziranošću i neispunjenjošću životne misije jače od straha pred Božjim zakonima, iako su svi nevjerojatno pobožni kada to ništa (vidljivo) ne povlači za sobom. Kada moćan talent malo posustane, svi ga složno gurnu još dublje tvrdeći kako drugo nisu ni očekivali, a kada netko tko nije ništa suvislo u životu napravio nešto slučajno jednom pogodi, plješće mu se, hvali ga se do neba i nerijetko obasipa nagradama. To je često naša lijepa zbilja, u kojoj mogu opstati samo najjači.

Talent protiv struje

Darko Ćurdo polazio je Školu za primijenjenu umjetnost u Splitu i Zagrebu, a godine 1971. diplomirao je glumu na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Od 1986. bio je stalni član dramskoga postava Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Istodobno je glumio u svim zagrebačkim kazalištima i slobodnim, alternativnim, rubnim grupama. Pokretao je i one man theatre družine, od kojih je najvažnija bila Podrumska scena. Nezaboravna su njegova čitanja poezije Tina Ujevića, Antuna Branka Šimića i Sergeja Jesenjina. Ipak, to nije bio dovoljan izazov Darkovu talentu i energiji. Početkom 1992. Darko je ponovno osjetio potrebu za radom u likovnom mediju i kolega Hamo Čavrk dovodi ga k sebi u atelijer da radi grafiku, gdje će Ćurdo provesti sljedeće dvije godine primajući od Hame opsežnu grafičku poduku iz tehnika dubokog i visokog tiska. Prepoznavši veliki talent kolege, oko njega se okupljaju Petar Barišić, Dalibor Jelavić, Željko Lapuh i Vatroslav Kuliš, prateći Darkov razvoj i dajući mu sustavno metjerske savjete. Od prvih crtačkih impresija kazališne scene i motiva iz teatra koje je prenosio na grafičke ploče do stroga i dosljedna reduciranja motiva pojavnoga svijeta na velike, snažne apstraktne plohe boje koje su samo mjestimično zarezane suhom iglom, Darko je iskazao komprimirani grafički talent prema kojem su se njegovi kolege od početka odnosili s velikim poštovanjem, što je u našoj sredini fenomen par excellence! Za dvogodišnju poduku kod Hame dobio je od spomenutih kolega čak i diplomu da je »osposobljen za likovno stvaranje«, a točno na svoj pedeseti rođendan primljen je u Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (1994), što mu je dalo volju i poticaj za profesionalno izlaganje grafike (već je iste godine uvršten na 18. zagrebački bijenale grafike).

Uronjenost u grafički medij

Ćurdi nije bilo odbojno zamazati ruke grafičkom bojom, koja se teško skida, jednako kao što mu nije bilo teško skidati glumačku šminku nakon predstave. Znao je da se u svaki umjetnički medij mora uroniti do dna ako se želi biti iskren (prema sebi), i da se u prljanju fizičkoga tijela bojom krije nešto magijsko, ritualno, što nam omogućuje da snažnije, brže i koncentriranije uronimo u medij, da ozbiljnije shvatimo svoj talent i preuzmemo veću odgovornost za ono što radimo. Darko je u nekoliko samostalnih izložbi stekao izniman status među kolegama grafičarima, i nerijetko se po kuloarima šaputalo kako je riječ o grafičkom talentu koji se rijetko vidi. Bila mi je velika čast kada me Petar Barišić u jesen 2002. pitao (pred Darkom u njegovu atelijeru!) bi li htjela pisati Darku predgovor za katalog izložbe (u Galeriji Karas), za koju će se ubrzo ispostaviti da mu je bila posljednja... Darku je bilo vidljivo neugodno da me već u atelijeru pri prvom obilasku novih grafika povlači za rukav da mu pišem i — više od toga — nije bio siguran jesu li to zaista tako sjajne grafike i jesu li one uopće dovoljno dobre za izložbu, iako smo Petar, Adam (Dubravko Adamović, op. p.) i ja ostali bez riječi: riječi nisu mogle u tom trenutku dovoljno pokriti metjersku inventivnost Darkova novog ciklusa... Skroman, do nevjerice samokritičan, danima utamničen u svom atelijeru radeći na novom ciklusu, Darko je tehnike akvatinte, réservagea, suhe igle i jetkanice primjenjivao kao da u njima radi desetljećima... Već sam ga u mašti vidjela kako za nekoliko godina zajedno s Nevenkom Arbanas i Majom S. Franković negdje po ljeti u Istri ili Dalmaciji drži seminar o grafici ili o tehnici akvatinte...

Ipak i usprkos svemu, Darko Ćurdo ostavio je za sobom grafički opus vrijedan desetljeća rada, koji se mjeri kvalitetom, a ne kvantitetom.

Hvala ti, Darko, na tome iskustvu.

Iva Körbler