Dijete najljepše kuće

Dijete najljepše kuće

Kada je redatelj Kosta Spaić čitajući roman Kiklop Ranka Marinkovića i gledajući u sebi grad piščeve i svoje mladosti u mislima dijelio uloge glumcima Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu, nije se mogao ni trena kolebati oko lijepe žene iz jave i sna, kojoj Melkior, žarko je želeći iz daljine, nikada neće saznati ime, nego će je prozvati Viviana što je zvučalo kao život sam. Vivianu s njezinom neizrecivom ženstvenošću, koju ne umanjuje diskretna samoironija, mogla je tako dobro igrati samo Aleksandra Dabetić. Prema tome su vodile sve njezine dotadašnje uloge na velikoj sceni HNK, od onih u najzapaženijim predstavama kao što je bila Shakespeareova Mjera za mjeru ili Goldonijev Veliki smiješni rat do onih kraćega vijeka, a možda isto tako i njezina fascinantna scenska pojava izvan kazališta (bila je i Miss fotogeničnosti) sa samo njoj svojstvenim načinom hoda, kojim je onako visoka i vitka bez imalo krhkosti osvajala svaki prostor kojim se kretala, nehotice pretvarajući i ulicu u pozornicu, a prolaznike u zadivljene gledatelje.

Vivianu će Aleksandra Dabetić igrati desetak godina, koliko je živjela ta velika predstava. S tom će ulogom u trijumfu proći pozornicama i gledalištima u Trstu, Beču, Petrogradu, Moskvi i drugdje. Ako je kritike možda i nisu baš uvijek poimence spominjale, jer predstava je bila glumački blistava u svakoj od brojnih uloga, morala je znati da dio pljeska i priznanja pripada njoj.

Što to mogu logaritmi raditi u kazalištu? — pitala sam samu sebe više od dva desetljeća prije toga, kada se (Enciklopedija HNK kaže 1953) na ulici pojavio plakat za komediju Gene Senečića Logaritmi i ljubav. Zahvaljujući toj predstavi zatekla sam znamenita komičara Augusta Cilića još u punoj snazi, a uz njega je u kratkoj suknji nastupila dugonoga, jedva petnaestogodišnja Saša Dabetić, Cilićeva unuka. (Rodila se u Zagrebu 1938. kao sestra glumice Ivke Dabetić, koja će za zagrebačku dječju publiku prvo postati zvijezda Zagrebačkog pionirskog kazališa). Djedova odluka da Sašu već kao srednjoškolku izvede na veliku pozornicu bila je možda presudna za cijeli njezin život.

Završila je Kazališnu akademiju i odatle došla u ansambl Drame HNK, gdje će ostvariti mnogo uloga, a kada se one s godinama budu sve više i na kraju i posve prorijedile, Saša će se kao dijete veseliti svaki put kada ugleda svoje ime na zidnoj cedulji s podjelom, pa makar i uz najmanju ulogu.

Prekrasna scenska pojava prednost je za glumice, ali može biti i ograničenje, jer se to smatra dovoljnim. Te glumice mogu postati i ukras predstavama bez dovoljno mogućnosti razvijati se u različitim smjerovima, u kojima bi imale što reći. U tom pogledu Aleksadra Dabetić donijela je pravo otkriće na maloj pozornici u zgradi Kola. Jednu od nedvojbenih uloga svoga života ostvarila je kada se kao Ruth dvije godine nakon londonske praizvedbe pojavila u drami Harolda Pintera Povratak u režiji Georgija Para. Partneri su joj bili Zlatko Crnković u ulozi muža intelektualca koji je uspio u karijeri, Ilija Džuvalekovski, Boris Buzančić, Jurica Dijaković i Božidar Orešković kao njegova u kući bez ženskoga bića podivljala, poput stada agresivna obitelj na dnu društva, u koju će sinovljev i bratov povratak iz velikoga svijeta s mladom ženom ljepoticom unijeti neshvatljivo žestok razdor. Na izvana najpasivniji mogući način, s vrlo malo polaganih riječi, djelujući isključivo duboko usredotočenom, očaravajućom nazočnošću glumica je u ulozi Ruth iz svoga naslonjača, s nogom pekriženom preko noge, spokojno i moćno ravnala svim tim muškrcima oko sebe i, ostajući trajno zagonetna, minimalističkim se izražajnim sredstvima iz temelja mijenjala u odnosu prema svakom od njih u skupnim i intimnim prizorima. Kao što to jest u toga pisca, na pozornici se zbivalo sve i ništa, od naturalizma do fantastike, a Ruth je ostala živo središte zgusnuto dramatične i do krajnosti napete i neizvjesne borbe. Ni kritike pune priznanja ni festivalske nagrade tu ulogu Aleksandre Dabetić nisu mogle mimoići.

Na posljednjem oproštaju s Aleksandrom Dabetić u zagrebačkom krematoriju 28. kolovoza u mnoštvu kazališnih ljudi svatko se možda prisjećao drugih uloga iz glumičina repertoara. Njezina će uspomena još dugo živjeti u kazalištu, posebice u zgradi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i širokom krugu oko nje. Nekoć davno, sjedeći ispred Kazališne kavane s pogledom na zgradu HNK, Bela Krleža je, ne bez teatralnosti, govorila kako je to sigurno najljepša kuća u cijelom svijetu. Glumice iz niza naraštaja što dolaze iza nje, doduše, ne govore na taj način, ali nije isključeno da misle i osjećaju slično, bez obzira da li nastupaju na toj pozornici ili to još samo žele. Aleksandra Dabetić bila je jedna od njih, u kući u koju je na velika vrata ušla u najranijoj mladosti i, ostavši joj do kraja vjerna, sanjala o njoj u dugim bolesničkim noćima.

Marija Grgičević