Destruktivna jurnjava

Destruktivna jurnjava

Terminator 3: Pobuna mašina u nenadahnutoj redateljskoj izvedbi Jonathana Mostowa. Dapače, ne kani biti ništa drugo do puki proizvod čija je prvobitna namjena tržišna isplativost

Razdoblje od gotovo dvadesetak godina, druge polovice sedamdesetih pa sve do sredine devedesetih, obilovalo je filmskim djelima akcijsko-pustolovnoga žanra najčešće prožetih odrednicama znanstvene fantastike što su tek naizgled bila usmjerena nezahtjevnom gledateljstvu, ali su kontekstualnom slojevitošću zapravo svjedočila o tvrdnji da filmsko djelo bez poteškoća možemo označiti suvremenim sljedbenikom mitske predaje.

U tom su nizu filmova osuvremenjeni osnovni mitski obrasci što ih je temeljito propitao glasoviti Joseph Campbell, odnosno primijenjeni su u odnosu sa stanjem suvremenog društva i opreke toga društva s pojedincem koji bi trebao biti temeljem njegove izgradnje, ali je uistinu tek na rubnim dijelovima.

Suvremeni strahovi

Nedvojbeno je da filmovi redatelja Jamesa Camerona Terminator (1984) i Terminator 2: Sudnji dan (1990) čine sam vrh te skupine filmova, i iako ih možemo razmatrati zasebno, upravo u zajedničkom sagledavanju postaju skladno prožetom cjelinom koja u potpunosti odražava »duh vremena« razdoblja nastanka djela i sadrži sva nužna obilježja potrebna da bismo je mogli označiti zasebnim, suvremenim mitom.

Terminatori Jamesa Camerona svjedoče o nizu suvremenih strahova, u prvobitnu je sagledavanju to strah od tuđinca, neprijatelja koji nije pripadnikom ljudske vrste, iako se sakriva pod njegovom vanjštinom, čime metaforički prikazuje tadašnji strah američkog društva od vanjskog neprijatelja, obnovljen u razdoblju reganovog neokonzervativizma (1981-88), u kojem su se nepravilnosti unutarnjeg ustroja pokušale zataškati okretanjem ideološkim suprotnostima političkih suparnika. No, presudan je odraz straha od pretjerane uporabe dosegnuća tehnologije što se u društvenoj primjeni u potpunosti otuđila od pojedinca i postala mu čak i prijetnjom u svrhovitom obitavanju, pa čak i opstojanju. U oba Cameronova Terminatora društvene institucije niječu, ili pokušavaju zataškati, opasnost od tehnološkog napretka što čak izmiče njihovu nadzoru.

Izraženom je mitskom odrednicom činjenica da se upravo osamljeni pojedinci, bez ikakve podrške zajednice čijim su dijelom, moraju suočiti s naizgled znatno nadmoćnijim protivnikom. I dok se u Terminatoru tehnologija razmatra s izrazito negativna stajališta, u Terminatoru 2 sagledavanje je dvojako, jer se uočava i mogućnost njezine svrhovitosti u obitavanju primarne ljudske zajednice — obitelji. Suvremeni je mit upravo zbog izrazite važnosti protagonistice Sare Connor sveden na početnu razinu, razinu matrijarhata u kojoj se njezina zaštita vlastite opstojnosti i zaštita djeteta uistinu proširuju na očuvanje čitave ljudske zajednice.

Natruhe mita

Bez oklijevanja možemo ustvrditi da i zbog nedostatka tog matrijarhalnog junaštva film Terminator 3: Pobuna mašina u nenadahnutoj redateljskoj izvedbi Jonathana Mostowa ne odražava gotovo ni natruhe suvremenog mita u filmskoj izvedbi. Dapače, ne kani biti ništa drugo do puki proizvod čija je prvobitna namjena tržišna isplativost, a o tome nam zorno svjedoče nedostatak smislena zapleta i pokušaja bilo kakve karakterizacije protagonista, koji time gube svaku trunku značaja ili mogućnosti gledateljeva uživljavanja.

Nepovezanost tih dvaju presudnih segmenata filmskog scenarija i pretjerana sklonost uporabi posebnih učinaka, destruktivnim jurnjavama i besmislenom nasilju pretvaraju taj film u nerazabirljivu, čak i izrazito neprivlačnu cjelinu, koja čak i nesvjesno poništava osnovna filmska svojstva i ne ispunjava ni prvobitnu namjenu. Terminator 3 ništavan je film koji tek pokušava otvoriti mogućnost stvaranja novih nastavaka, a njegovi nedostaci čine filmove Jamesa Camerona istinski iznimnim i otvorenim potpunijem iščitavanju i ne samo filma kao suvremenoga mita.

Tomislav Čegir