Cvrčak i mrav 2003.

Osim sudbine karaktera, poezije i života na zemlji, La Fontaineova basna, pisana za vječnost tako da se i svako vrijeme može u njoj prepoznati, politički nije sasvim jednostavna ni bezazlena. Da bi danas i najmanjega cvrčka mogao ostaviti da umre od gladi, moraš imati javno mnijenje uza se

Cvrčak bio pjevao, Ljeto svo, A kad stiže zima s ledom, On se s teškom bori bijedom: Nigdje — zalud muka sva — Mušice ni crvića. On od gladi cviljet stade, Drugu mravu tuži jade, Moli barem zrno dva, Da kroz zimu progura, I dok sunce ne zapeče. »Platit ću ti, tako reče, Časti mi, do ljeta sve: Glavnicu i kamate.« Mrav je nerad zajmodavac, Te baš nema pogreške: »Što ti poso ljeti bje? — Molitelju reče mravac. — Svakom, bio stari ili mlad, Pjevah, ne bilo ti krivo! — Pjevao si? Mrav će živo, E pa onda pleši sad!«

La Fontaine

Ni zrnca slobodnog vremena

Rezime ljeta: sve više zatječem mrtvih cvrčaka na stubištu mog doma. Cvrčak je pjevao do iznemoglosti i pao s grane, a dolje su ga već čekale kolone mrava da mu izjedu utrobu. Uz to su radili i druge prizemne poslove, nosili prutiće i mikroskopske crkotine, penjali se i spuštali; nisu imali ni zrnca slobodnog vremena da se pozdrave. Mravima suša ne smeta, oni sve operu iza sebe. Da svijet sutra propadne, da se zemlja rasprsne, oni bi preživjeli, uz mnogo bakterija i štakora. Ni suptilnom pauku to ne bi uspjelo. Mravi su relativno neuništivi (ovo relativno odnosi se na teoriju relativnosti). Baciš li prašak ili kakav sprej na njih, oni se samo pretvaraju da su mrtvi, a za nekoliko dana evo ih natrag, uskrsnuše!

Cvrčak je pak raskoš glazbe iz pozicije skrivenosti. On je zagonetni i otajstveni stvor, nevidljiv i anoniman, ne oholi se, ne pokazuje, daje intonaciju životu, stvara ljepotu i pjev. Ništa ne traži zauzvrat.

Mrav i ne postoji kao jedinka, nego je uvijek organiziran u grupama, u beskonačnim konvojima ne bi li se na kraju dočepao tijela drukčijeg od svoga. U mravu obitava ono najniže ljudsko, on je hrpica običnosti koja prezire bilo kakav duhovni zanos, bilo kakav znak vreline ili ekstaze života, trud koji nije operativne vrste. On je gluh ili hini nagluhost te se ponaša kao da pjev ne postoji. Ako je poezija izumrla, ako su mediteranske obale iskopane, temeljito oglodane i izbušene, ako svijet izgleda kao niz nastambi sličnih onima na cesti od splitske zračne luke do središta, to znači da u blizini ima silnih mrava. Oni su pobijedili cvrčke i zaposjeli teren, opustošili što se dalo, a preostalima, na grani, poručili: Pjevaj, pajaco, sad i pleši, ja idem dalje...

Verzija basne

U okrutnoj nadmoći mravlje postave, treba li se uopće raznježiti nad cvrčkom? Ili pokušati proniknuti u to licemjerje? Osim sudbine karaktera, poezije i života na zemlji, La Fontaineova basna, pisana za vječnost tako da se i svako vrijeme može u njoj prepoznati, politički nije sasvim jednostavna ni bezazlena. Da bi danas i najmanjega cvrčka mogao ostaviti da umre od gladi, moraš imati javno mnijenje uza se. Moraš biti liberalan, jer La Fontaineova basna basna je liberalne demokracije i morala. Ona je na strani mrava kao svjesna i radišna pojedinca. Na strani svakoga živog stvora na zemlji koji se mora odgovorno ponašati da bi opstao te računati u prvom redu na sama sebe. Postoji vlastiti rad i korist koja iz njega proizlazi. Inicijativa i dinamika grupe. Postoje zalihe i probici koji se umnažaju. Tko to ne razumije, tko se tome ritmu života ne želi prilagoditi, ispada van. Sa snažnom poukom za druge. Disonantan glas što iskače iz mravljega sustava mora kad-tad nestati.

Međutim, valja ga učiniti neoborivim, a to ne ide bez tankoćutnijih poteza. Glad i smrt cvrčka nikako ne smiju biti prikazani kao djelo nesnošljivosti i arogancije prema protivniku. Prema drugom. Nitko danas neće više počiniti tako katastrofalnu grešku da cvrčka proglasi neradnikom, parazitom, i tako ga likvidira. Ta su vremena prošla.

Danas će mrav dati cvrčku riječ, dapače, on će pred svojim kristalnim zdanjem sazvati konferenciju za štampu i zapitati se: kako je moguće da u vrijeme obilja, u takvoj raskoši i blagostanju, jedan cvrčak umire od gladi i hladnoće samo zato što je pjevao. On će organizirati koncerte solidarnosti za cvrčka, pozvati će rap-grupu, pozvati će rockere, pozvati će sve koji se solidariziraju s otpalim cvrčkom. Svi prihodi od koncerta ići će na račun cvrčka, otvoren posebno za tu svrhu.

Neizlječivi ovisnik

Na koncertu će se pojaviti i razni visoki dužnosnici koji će poduprijeti tu čisto humanitarnu stvar. Istaknuti privrednici dati će intervjue i tražiti uvođenje dodatnog poreza na primanja najbogatijih. I kad cvrčko bude proglašen žrtvom, sve će poslije ići lakše i normalnije. Treba samo pričekati da protekne sezona. I jednoga će se dana, kao slučajno, saznati, da je cvrčak, uza svu potporu koju uživa u javnosti, zapravo neizlječivi ovisnik. Ne zna se točno od čega, ali se glasno nagađa. Ne može se cvrčati cijelo ljeto od jutra do mraka, bez ijedne stanke. I bez stimulansa. To je naprosto nemoguće.

Uostalom, cvrčak zapravo i ne pjeva nego se trlja krilcima od vrućine. To je znanstveno dokazano. Drugo, u šumi gdje pjeva skrivaju se opasni pomagači. Sve sigurno vrvi od dilera koji se skrivaju iza češera. On zna neke tajne i može nestati u njihovu obračunu ili se ugasiti sam, jer je ionako izgubljen, nezacjeljiv slučaj. To nitko ne bi ni primijetio. Treba, naime, stvoriti takav sustav u kojem je cvrčak sam po sebi suvišan stvor, koristeći se pritom samo demokratskim sredstvima i metodama. Tako će cvrčkova smrt postati i pobjeda demokracije.