Citati, citati

Citati, citati

Irena Lukšić, Ruska književnost u svemiru, Disput, Zagreb, 2003.

Ovitak i uvod knjige Ruska književnost u svemiru Irene Lukšić pobuđuje zaista veliko zanimanje i očekivanja. Naime, kao temu sabranih devet studija najavljuju problematiziranje fenomena izopćenog tijeka ruske književnosti 20. stoljeća — emigrantske književnosti i samizdata (nelegalne proizvodnje i distribucije rukopisa).

Književnosti dijaspore i samizdata javile su se kao opozicija komunističkom režimu i propisanom socijalističkom realizmu, a neki od njihovih predstavnika zaista su svjetske veličine (Nabokov! Bulgakov! Harms!...). Tako se zaintrigirani čitatelj nada od ove knjige dobiti cjelovit uvid u fenomene o kojima je ponešto čuo i dopuniti svoje poznavanje ruske književnosti 20. stoljeća. No, tekstovi se raspadaju na proizvoljno povezano obilje informacija i ostavljaju neugodan dojam da mnoge bitne stvari nisu rečene.

Pisanje o pisanju

Čitanje je preporučljivo započeti tekstom Ruska književnost u svemiru (iako nije prvi u zbirci) radi kontekstualizacije. U njemu se ustanovljuje da je ruska književnost u sovjetsko vrijeme napustila domovinu u tri velika emigracijska vala te se navode glavna obilježja i predstavnici svakog od njih. Dok je prvi val (1919-41) nastavljao književnu i dugovnu tradiciju koju je listopadski prevrat naglo prekinuo, drugi val (nakon 1939) obilježio je mentalni sklop oblikovan u sovjetskoj stvarnosti, da bi opet treći val (šezdesete i sedamdesete) razvijao nasljeđe ruske avangarde s početka 20. stoljeća. Tekstove nastale u unutarnjoj emigraciji moguće je podijeliti na moskovske i petersburške, a većinom pripadaju tipu pisanja o pisanju.

Od ostalih studija u knjizi najzanimljivija je Slava Vladimira Nabokova. U njoj se Irena Lukšić bavi Nabokovom eksperimentalnom poezijom, za koju smatra ključnima pojmove nostalgije, semantičke poetike i filologije. Ističe da su nostalgija i žal za domovinom i inače središnje teme ruske emigracije. Za Nabokova je pak specifično da gustom mrežom metajezičnih izričaja i signala osvještava vlastiti poetički koncept, odnosno tekstove organizira prema načelima semantičke poetike, tako da se jezik pokazuje ne samo kao materijal nego i kao cilj stvaralaštva.

Informacije o najnovijim (kraj 20. stoljeća) zbivanjima u ruskoj književnosti mogu se iščitati iz studija o samizdatima Došlo je vrijeme: »Pretres« Viktora Krivulina i Beskrajna slijepa ulica ruske književnosti. Pretres V. Krivulina još je jedan primjer teksta posvećena stvaralačkom procesu. Organiziran je kao narativni aglomerat bez uobičajenih pravopisnih i gramatičkih konvencija, sa simultanim nizanjem različitih iskaza i različitih sižejnih tijekova teksta. Roman Beskrajna slijepa ulica Dmitrija Evgenjeviča Galkovskog, koji je 1997. osvojio Antiboookera za najomraženije književno djelo na ruskom jeziku, sastoji se od bilježaka uz fragmente tuđih i vlastitih pisanja, a nema klasičnog autora, likove i kompoziciju.

Rastresena citatna svijest

U diskursu autorice Irene Lukšić vrlo je uočljiva sklonost citatnosti i citiranju i nesklonost iznošenju vlastitih zapažanja. Citatima ne žonglira virtuozno, odnosno ne upotrebljava ih vješto kao podupirače neke svoje ideje ili teze, nego oni ostaju razjedinjeni, a u nekim slučajevima upravo strše neuklopljenošću. Nadalje, autorica književne analize često zasniva na pretjeranu oslanjanju na rječnike simbola i ustrajavanju na etimologiji. Tako, na primjer, pretjeruje kad u tekstu Tajni dnevnik Aleksandra Puškina tvrdi da je već riječ tajni iz naslova indikator da je riječ o krivotvorini, jer je izvedenica iz indoeuropskog korijena riječi koja znači krasti, varati.

U nekoliko navrata suhoparna nabrajanja (poglavlja, imena) zauzimaju po čitave stranice. Potkradaju se i ozbiljne greške u tumačenju drugih autora. Na primjer, u tekstu Natpisi ispod kalifornijskih fotografija Marine Temkine nezgrapna rečenica: »Bliskost smrti i teatra stvarnosti je karnevalske kulture, izraz njezine ambivalentne naravi«, kojom se referira na Bahtinovu knjigu Stvaralaštvo Françoisa Rabelaisa i narodna kultura srednjeg vijeka i renesanse, pokazuje njezino temeljno nerazumijevanje (Bahtin se bavi ambivalentnom prirodom smijeha, koji istodobno poništava i preporađa). Smrt i teatar nisu pojmovi iste kategorije pa ne mogu stajati u antagonističkom odnosu.

Na kraju, ironično, možemo citirati originalnu misao I. Lukšić, iznesenu u povodu analize Jerofejeve poeme Moskva-Petuški u tekstu Kalendar ruske književnosti: »Svijest koja nastoji skupiti i pohraniti dijelove tuđih tekstova (citate) rastresena je i dezorijentirana u vremenu, nesposobna uspostaviti preglednu nit pripovijedanja i mogući smisao svojega posla.« Rastresena citatna svijest osobina je i studija u knjizi Ruska književnost u svemiru. No, upitno je smiju li se, po uzoru na umjetničke, i tekstovi koji imaju znanstvene pretenzije odreći težnje za smislom i spoznajom.

Svjetlana Sumpor