Cilj je daleko

Cilj je daleko

Boris Beck, Metak u srcu Svetog Augustina, Samizdat B92, edicija Reč, Beograd, 2003.

Na primjeru proznoga prvenca Borisa Becka vidljiv je zanimljiv sindrom hrvatske ratne priče, primjenjiv naravno i na dosta drugih knjiga kratkih priča, ili duže ratne proze. Riječ je o njihanju klatna, o postojanju dviju krajnosti. Jednu krajnost nazvao bih domoljubnim prenemaganjem, a drugu vrstom politički korektna pisma. S jedne strane imamo patetično pretjerivanje, a s druge zgražanje nad ratom koji je, eto, bio sasvim slučajan. Jednostavno nema sredine između dviju krajnosti, ili je ona vrlo rijetka. Eventualna objektivnost pojavljuje se samo tamo gdje su autori dovoljno duboko i ozbiljno prišli problemu ratne proze (možda Jurica Pavičiću svom prvom romanu, koji je ipak malo pokvarila fabula i nekoliko drugih detalja; ili Brešan, u drugom mediju, filmu); a sve to ukazuje da još nema pravog odmaka prema ratnim zbivanjima. Možda ga nikada neće ni biti i možda će uvijek bilo koje ratno pismo na ovim prostorima biti u većoj mjeri ideološki obilježeno. Možda se klatno koje oscilira između dvije krajnosti nikada neće smiriti u nekakvoj stabilnoj sredini.

Kao i Boris Beck bojim se i užasavam rata i smatram da baš zato ne treba zaboraviti njegove prave razloge i motive. Ne možemo ovako, gotovo nehajno, gledati na rat: došli su zločesti i pokvarili stvar; svi su krivi, a zapravo nitko. Rat je ipak bio trenutak, blijesak gorke istine, nipošto slučajan.

Vrući krumpir

Tko god bude pisao ratnu prozu, stalno će u rukama vrtjeti vrući krumpir ideoloških krajnosti. Beck je tek djelomice svjestan tog problema, no njegovo rješenje zahtijeva dublju analizu.

Knjiga je igrom slučaja objavljena prvo u Beogradu (u pitanju je bilo slučajno kolodvorsko druženje), u liberalnoj biblioteci Reč — i uskoro se očekuje njezino hrvatsko izdanje. No pustimo ovu izdavačku pometnju, ipak bih se najviše usredotočio na tekst, koji je na kraju krajeva najvažniji. Dakle, Boris Beck prilazi ratu iz vrlo čudnih kutova. Pokušava ga očuditi, literarizirati, pronaći zanimljive i nove točke gledišta. Pa tako ratnu prozu vidimo očima maloga đavla (vjerojatno utjecaj takozvanih postmodernista, Rushdieja, na primjer), ili imamo vrlo uspjelu kratku priču (upravo antologijsku, Beck u njoj spaja Pottera i socrealizam) o mađioničaru koji je poput Copperfielda uspio pobjeći iz vojnoga zatvora. Taj mi je pristup zanimljiv i podupirem ga, jer sasvim je jasno da ovaj autor (možda i nesvjesno) putem fantastike, religije i ostalih metafizičkih momenata pokušava razbiti sadržajni stereotipni model novoga socrealizma koji je prevladavao u prošlom desetljeću. Može li se u nas uopće napisati priča koja nije ratna i realistična? Hoće li je kritika priznati kao dovoljno ozbiljnu?

Zamršeni zahtjevi

No, Beck će sigurno imati problema u budućem razvoju — ovo pišem iz iskustva, jer sam okusio mnoge spisateljske dileme — upravo zato što je krenuo odveć široko. Da se odlučio, ili da je struktura njegove psihe takva — napisati sočan vic, baciti lokalnu masnu psovku na pravo mjesto (premda, moram priznati, ima i takvih pokušaja), sve bi dalje bilo jednostavno, ali očito je da je pred sebe postavio velike i zamršene filozofske zahtjeve.

Dublji senzibilitet traži mnogo ulaganja, mnogo rada, a tako malo — osim čista zadovoljstva pisanja — nudi zauzvrat. A svi ljudi, pa i pisci, ipak moraju nešto jesti, zar ne?

Tu dolazimo do drugog problema koji je praktički nerješiv: a to je status pisca u nas. I to je tema za neki drugi tekst. Zapravo i nije tema, jer nema pravoga rješenja.

Način na koji Beck miješa i spaja u kratkoj prozi povijesne detalje, mitološke, čarobnjačke (utjecaj Harryja Pottera?), religiozne i ine intelektualne zagonetke daju nam portret pisca u mladosti, koji je krenuo vrlo široko, čiji svijet nije jednostavan i koji želi stvoriti slojevito djelo, ali je još na početku. Nadam se da će mu to poći za rukom u budućnosti, ali za to će — po mom skromnom mišljenju — biti potrebno mnogo koncentracije, pronalaženja prave teme, dubioza i rada, dok se kockice ne slože u idealnu kombinaciju.

Još malo pa roman

A u to se uklapa teorija o kratkoj priči koju sam već nekoliko puta na ovaj ili onaj način ponovio — mnogo prije nekih drugih kritičara. Naime, ne slažem se s mitom o kratkoj priči koji se već gotovo čitavo desetljeće pokušava lansirati u nas. Kratku priču gledam, a što mogu, prilično paušalno, smatram je samo fazom u razvoju mladih ljudi koji žele postati pisci i eventualno pisati romane. Rijetki su oni autori koji su samo autori kratke priče, specijalisti za kratku priču, rekao bih (njima svaka čast). Ali ljudi pišu kratku priču iz praktičnih razloga, jednostavno ne mogu napisati roman, a priča se može objaviti u časopisu ili novinama — doduše samo jedne jedine dnevne novine (Večernjak) plaćaju (da nije žalosno za pisce, bilo bi smiješno; i to je prava istina o sudbini kratke priče u nas), a čini se da su čak i oni smanjili normu na samo tri i pol kartice (?!).

Dakle, u slučaju proze Borisa Becka startne su pozicije dobre, cilj je još dovoljno daleko; volje i nade ima, stoga samo tako naprijed i izdržati što dulje.

Rade Jarak