Arhitektura arhitektima

Čovjek i prostor, mjesečnik Udruženja hrvatskih arhitekata, br. 580-581, gl. ur. Zdravko Krasić, Zagreb, 2003.

»Čovjek i prostor« mjesečnik je Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA), koji uz manje ili više iznimaka izlazi već 49 godina. I što reći o tom sredovječnom gospodinu? Možda je najbolja definicija časopisa sadržana u tvrdnji da kao mjesečnik UHA-e na najbolji način odražava stanje u hrvatskoj arhitekturi. Pitanje je da li je to pohvala ili pokuda. Stanje hrvatske arhitekture široj je javnosti, u njezinoj biti, zapravo — prilično nepoznato. Prosječni građani uglavnom su nezadovoljni prostorom, pogotovo javnim, u kojem obitavaju.

Artikuliranje nezadovoljstva rezervirano je za pojedine incidente kada su ugroženi osobni interesi ili političke cirkuse poput Mamićevih nebodera, zagrebačkog GUP-a ili projekta AFCO u Splitu. Nedvojbeno, javnosti nedostaje stručnih pa i općih informacija o problematici i značenju uređenja prostora. Tu prazninu savršeno upotpunjavaju i iskorištavaju kvaziinvestitori/graditelji, a u zbilji profiteri kojima urbocid donosi goleme dobiti. Gdje je onda tu struka?

Jednostavna, jasna struktura

Djelomični odgovor skriven je unutar stranica ČIP-a. Mlada urednička ekipa na čelu sa Zdravkom Krasićem pruža dublju analizu i prostor za raspravu o stvarnim problemima arhitekture i urbanizma oslobođenu od dnevnopolitičkih, površnih kvazi rasprava. Časopis je jednostavne i jasne strukture kroz koju uredništvo diskretno usmjerava teme u osmišljenu cijelinu. Strukturu čine informacije o radu UHA-e, pojedinih društava i komore, recentnim publikacijama i provedenim natječajima. Slijedi intervju povezan s temom koja je okosnica svakoga broja te dvije kolumne.

Tema ovoga broja (580-581) grad je Split, vjerojatno najveća neuralgična točka u urbanom tkivu Hrvatske. Tekstom Dragutina Matošića Urbanistički zavod Dalmacije-Split, 1947-2002, zatim Splitskim urbanističkim neprilikama Inge Tomić-Koludrović te ulomkom iz djela Sandra Scarrocchia Splitski virtualni muzej dana je iscrpna geneza, gotovo katastrofalna, stanja urbaniteta u gradu Splitu. Kao uvod, Matošić govori o raspadu jedne od najvažnijih institucija koja se bavila očuvanjem, planiranjem i izgradnjom urbanoga tkiva grada Splita u drugoj polovici 20. stoljeća, koja nije uspjela preživjeti tranzicijske udare devedesetih.

Ta je priča mračni preludij stanja kojega Inga Tomić-Koludrović hladnom kirurškom preciznošću secira do najsitnijih detalja. Autorica prepoznaje »...strah od grada...« u njegovih stanovnika i struktura, razotkriva nesposobnost gradskih struktura da prepoznaju »...što danas znači kulturno i ekonomsko aktiviranje nekog prostora...« i njihovo duboko uklapanje u vrijeme devetnaestog stoljeća putem prezentacije kontroverznoga projekta Aktiviranja prostornih resursa jezgre u funkciji njene obnove. Kao programsko načelo izlaska iz začaranoga kruga urbane devastacije iznosi pojam kreativne klase preuzete iz knjige Uspon kreativne klase Richarda Floride (The Rise of Creative Class: And How It’s transforming Work, Leisure, Community and Everday Life, New York: Basic Books, 2002).

Sandro Scarrocchia u tekstu Splitski virtualni muzej traži, podupirući to jasnim argumentima s pozicije stručnjaka konzervacije spomenika, raspisivanje međunarodnoga natječaja s temom općeg okvira novoga uređenja tog prostora. Scarrocchia predlaže virtualni muzej dijametralno suprotne koncepcije od, proteklih desetak godina toliko puta spominjana, muzeja u Bilbau. U tom konceptu grad bi postao »...izlog cjelokupnog splitskog muzejskog sustava...«

Nacrtati ručak

Temu Splita upotpunjavaju i tekstovi Sandija Vidulića Damoklov mač nad Dioklecijanovom palačom, u kojem autor analizira uspješne intervencije iz ranije spomenutog projekta Aktiviranja prostornih resursa jezgre u funkciji njene obnove i demistificira konzervatorsko djelovanje na području urbanizma.

Posebnu pozornost treba posvetiti i intervju s poznatim splitskim arhitektom, profesorom Dinkom Kovačićem. Pod naslovom Nikad nisam nacrtao blagovaonicu — crtao sam ručak Profesor Kovačić predstavlja se u svom punom poetskom svjetlu, tako jasno prepoznatljivu svim njegovim studentima, i još jednom otvoreno govori o arhitekturi kao strahu, strasti i ljubavi. Za Kovačića njegove su kuće dio njegova bića, on ih živi na način tako jednostavan i iskren, a opet dubok i promišljen.

Takav intimistički ton nastavlja se i u tekstu Tomislava Pavelića Stambeni neboderi, u kojemu nas autor vlastitim doživljajima uvodi u razmišljanje o stambenim neboderima Novoga Zagreba (ili bilo kojeg drugoga grada) o onome što su trebali biti i o onome što u zbilji jesu.

Časopis »Čovjek i prostor« kulturološki je predložak s temom arhitekture i urbanizma. U njemu se nedvojbeno pokazuje da u ovoj zemlji ima ljudi koji razumiju probleme u kojima se struka nalazi i da imaju ideje, programe i rješenja za ovu situaciju, ali isto tako da nemaju prostora za izražavanje.

U konačnici to i jest problem hrvatske arhitekture: ona nije javno prepoznata kao aktivni sudionik u promjenama koje nas okružuju. Dok se to ne promijeni, arhitektura će se stvarati za — arhitekte.

Damir Ljutić