Alkemičar jezika

Alkemičar jezika

Roman Pod stablom frangipanija podastire nam ruševine ratnoga i postratnoga svijeta Mozambika kao univerzalnu alegoriju vremena u kojem se ideološki sukobi preobražavaju u krvave posthistorijske drame

Mia Couto, Pod stablom frangipanija, s port. prev. Tanja Tarbuk, VBZ, Zagreb, 2003.

António Emílio Leite Couto (1955) pripada sklopu postkolonijalne književnosti stoga što je kulturalno određen dvostrukim identitetom. Mozambički pisac, bijelac, dijete portugalskih emigranata, istodobno je ukorijenjen u sve traume i patnje vlastite zemlje, ali neotklonjivo prožet mistikom luzitanskoga jezika u svim njegovim neiscrpivim mogućnostima.

Mia Couto, autor je romaneskne trilogije koju čine Mjesečarska zemlja (1992), roman koji se smatra jednim od dvanaest najboljih afričkih proznih djela 20. stoljeća, Pod stablom frangipanija (1996) i Posljednji let plamenca (2000). U književnost je ušao zbirkom pjesama Korijen rose (1983). Objavio je knjige pripovijesti Zanoćale priče (1986), Svaki je čovjek jedna rasa (1990), Blagosnovljene priče (1994), Priče o rađanju zemlje (1997). Knjige su mu prevedene na mnoštvo europskih jezika.

Animistički realizam

U Portugalu je postigao iznimnu reputaciju kao alkemičar jezika, tvorac nove mitske strukture proze s izričitom nakanom kritičke analize suvremenoga afričkoga društva. Pomirujući egzaktnost profesora biologije s književnom preciznošću u izrazu prožetom jezgrovitošću i mudroslovnim iskazima, Couto u svojem animističkome realizmu vješto spaja tri naizgled posve suprotstavljene pripovjedne strategije: onirizam, fantastiku i socijalno-kritički angažman.

Nije stoga začudno da se u romanu Pod stablom frangipanija susrećemo sa svijetom snova i okultnim iz afričke tradicije, fantastičnim prikazom izokrenute zbilje i, napokon, razrješenjem zagonetke formalno detektivskoga romana u socijalno-kritičkome ruhu. Detektivski roman ovdje je tek izabrana forma suvremenoga začaravanja stvarnosti. Ona ne prethodi mitskoj zbilji, nego su obje paralelne i nesvodive jedna na drugu. Razumijevanje tog jezično raskošna romana zacijelo pretpostavlja znanje o mozambičkoj suvremenoj povijesti, drevnoj kulturi i kolonijalnom nasljeđu. U književnome smislu Couto je pripovjedač sklon ironičnome alegorijskom postupku.

Roman Pod stablom frangipanija ne koristi se alegorijom kao skrivenim govorom o nečem društveno tabuiziranome, što se ne smije eksplicitno iskazati zbog društvene ili moralne zabrane. Coutovo alkemičarstvo u jeziku promišljen je napor skladanja posve nove zbilje sastavljene od krhotina različitih, međusobno razdijeljenih tradicija. U kopreni detektivskoga romana isprepleteni su mitovi i okrutna društvena zbilja Mozambika. Put do razotkrića istine — tko je ubio Vasta Excélencia, nadglednika utvrde Sveti Nikola za odbačene starce — vodi policijskog istražitelja Izidinea Naíta, asimiliranoga »obojenog« kao raskorijenjena pripadnika nove mozambičke društvene elite, kroz onirički i fantastični labirint mrtvih predaka, kroz rašomonske ispovijedi različitih likova (staraca, bolničarke Marte i nadglednikove supruge Ernestine).

Psi rata

Sve su ispovijedi izokrenute i relativističke. Svi na sebe preuzimlju odgovornost za smrt proturječne figure nastale iz ratne pustoši nakon kraja Salazarove fašističke diktature, koja je nakanila od Mozambika i njegovih izvornih stanovnika stvoriti crnoga Portugalca s katoličkom vjerom. Vasto Exceléncio utjelovljeni je prikaz one vrste beskarakternoga psa rata s kojim Coutova alegorija Pod stablom frangipanija zadobiva univerzalno značenje.

Mia Couto ironično persiflira poznate književne predloške sveznajućega detektiva. Namjesto filozofa-istražitelja (Scherlock Holmes ili njegov postmodernistički dvojnik, učeni franjevac Vilim u Ecovu Imenu ruže), u romanu Pod stablom frangipanija nailazimo na antidetektiva, nesposobna proniknuti u tajne tradicionalnoga svijeta mitova, začaravanja zbilje i okrutne melodrame u vihoru mozambičke ratne kataklizme.

Jedini razlog konceptualne slabosti istražitelja jest njegova raskorijenjenost, dvostruki hendikep kao asimiliranoga, što ga nitko ne prihvaća. Takva vrsta otpadnika iz mozambičke prastare kulture predstavlja onu vrstu crnoga Portugalca koji nadomještava stari kolonijalni rasizam suptilnim oblikom kulturalne distance spram vlastitih korijena. Coutova je alegorijska analiza rasnih i kulturalnih problema Mozambika iznimno zanimljiva. Ona nije plošna, ideološki prozirna, nego neobično precizno izvedena kao da je živi prikaz najboljih teorijskih paradigmi iz spisa francuskoga filozofa Etiénnea Balibara.

Male priče mrtvima

Roman Pod stablom frangipanija podastire nam ruševine ratnoga i postratnoga svijeta Mozambika kao univerzalnu alegoriju vremena u kojem se ideološki sukobi preobražavaju u krvave posthistorijske drame. Male priče o mrtvima i naizgled tek živima, o posttraumatskim melankoličnim ljubavima, strahotnoj sudbini staraca i žena u opustošenoj zemlji, gdje čak i mitsko tropsko stablo frangipani u vrijeme cvatnje gubi svo lišće, o besmislu rata i njegovim žrtvama lišene su neizbježne zamornosti i patetike graničnih situacija podijeljenih osjećaja. To je minimalistički pripovjedni uradak s maksimalnim tekstualnim učinkom.

Ne zanosi se pisac zabludom da Zapadu prokrijumčari novu iluziju nakon antropološke knjige Basila Davidsona Genij Afrike. To nije nikakva egzotična mudrost afričke tradicije kao neupitne alternative europskome racionalizmu. To je radikalno drukčiji, često suptilniji i uistinu poetski refleksivniji svijet u kojem mrtvi kao u amblematskoj Joyceovoj pripovijetki žive oniričkim životom junaka i svetaca, odbivši ulogu posthumnih nacionalnih ikona. Jer nema goreg od jeftina idolopoklonstva Naciji u ime animističkih duhova predaka za nove ratne i poratne mahnitosti.

Žarko Paić