Uzvišenija strana duha

Uzvišenija strana duha

Političari redovito ne razumiju da je umjetnost, a time i glazba, od primarne važnosti za čovjeka. Njima je to samo neka vrst dekoracije. Da razumiju njezinu važnost, dali bi joj primjerenije mjesto u školama, u edukativnim programima, izdvajali bi za nju više novca. Ali kako to ne rade, kultura postaje sve minornijom, sve nevažnijom komponentom u društvu

Aktualni šef-dirigent Berlinskog simfonijskog orkestra (BSO), Eliahu Inbal, glazbenik je duge međunarodne karijere i bogate umjetničke biografije. Od studija violine i kompozicije u rodnom gradu Jeruzalemu put ga vodi na pariški Konzervatorij, gdje radi s Nadiom Boulanger i Olivierom Messiaenom te studira dirigiranje koje poslije usavršava s Francom Ferrerom i Sergiom Celibidacheom.

Eliahu Inbal izgradio je ubrzo vlastiti dirigentski imidž i našao se u internacionalnom dirigentskom optjecaju, za pultom velikih europskih simfonijskih orkestara, popur Filharmonijskog orkestra Francuskog radija, Simfonijskog orkestra Radija Frankfurt, Orkestra Romanske Švicarske, Simfonijskog orkestra RAI iz Torina, da se i ne spominje njegovo trogodišnje vodstvo venecijanske operne kuće La Fenice. Od 2001. Eliahu Inbal službeno je postavljen za šefa-dirigenta Berlinskog simfonijskog orkestra, koji pod njegovim vodstvom bilježi nagli umjetnički uspon. Ovaj razgovor započeo je tom činjenicom.

— »To što sada radim u Berlinu čini mi se neobično važnim. Jer, kao što znate, u Berlinu postoji sedam ili osam orkestara. To znači da je konkurencija oštra, a borba za opstanak velika. S Berlinskim simfonijskim orkestrom radio sam i prije no što sam prihvatio poziciju šefa-dirigenta. Bez lažne skromnosti mogu reći, a to je i službeno rečeno, da je orkestar nakon mog dolaska napredovao i da se njegova pozicija u Berlinu učvrstila. Dakako, za mene osobno je svaki pojedini koncert, bilo s BSO-om ili nekim drugim orkestrom, bilo u Berlinu ili negdje drugdje, podjednako važan. Sve je to sastavni dio moje redovite dirigentske djelatnosti, kojom se bavim već više od četrdeset godina. No stalno raditi s jednim orkestrom, pridonositi njegovu umjetničkom rastu i usponu kvalitete, posve je drugo iskustvo.

U vašoj dirigentskoj karijeri bilo je, i prije dolaska u Berlin, važnih točaka. Koje biste izdvojili?

— »Osobito važnim smatram svoj višegodišnji rad sa Simfonijskim orkestrom Radija Frankfurt. Proveo sam u Frankfurtu razdoblje između 1974. i 1990. godine, vrijeme u kojem se orkestar također učvrstio u međunarodnoj konkurenciji. U svakom slučaju, nakon svih tih godina zajedničkoga rada orkestar visoko kotira na međunarodnoj sceni, ima brojne ponude za inozemne turneje i bogatu diskografiju. Zajedno smo ostvarili stotinjak snimaka na nosačima zvuka s kompletnim simfonijskim ciklusima Mahlera, Bruckenra, Berlioza, Schumanna, Brahmsa, druge bečke škole, Skrjabina... ne mogu se sada svega ni sjetiti. Sve to bio je rezultat moga rada kao šefa dirigenta Simfonijskog orkestra Radija Frankfurt. Dakako, meni su važne i snimke koje sam ostvario s ostalim orkestrima, posebno s orkestrom Philharmonia, Bečkim simfoničarima i Orkestrom Romanske Švicarske. Broj mojih snimaka na nosačima zvuka penje se na 250, ali to mi je ovako napamet sada teško odrediti.

Kako je zapravo došlo do vašeg berlinskog angažmana?

— Berlinskim simfonijskim orkestrom najprije sam ravnao kao gost. Nakon toga ponuđeno mi je mjesto šefa-dirigenta, koje sam nakon tri godine i prihvatio, budući da u to doba nisam bio stalno vezan ni uz jedan drugi orkestar. Uspostavljena relacija s članovima orkestra od početka je bila izvrsna i na kraju je to i u mene pobudilo želju da prihvatim izazov, dođem u Berlin i pokažem koliko se s tim orkestrom još može učiniti, koliko ga se još može razviti... Iz toga sam razloga naposljetku prihvatio ponudu.

Berlin, sa svoje (još) tri operne kuće, sedam orkestara i bogatom glazbenom kulturom, zaista može biti izazov, pogotovo za dirigenta koji želi da njegov orkestar u tako oštroj konkurenciji bude zapažen po izvrsnosti umjetničkih dosega...

— »Sve je to ipak bilo vezano i sa stanovitim problemima. Jedan od prvih je to što novca uvijek nedostaje, premda se ne može reći da Berlinski simfonijski orkestar financijski nije poduprt i da loše stoji. Za svoju djelatnost imamo dovoljno novca, ali uvijek bi bilo bolje da ga ima još više. U slučaju potrebe za novim snagama u orkestru, ili ako bi se željelo ostvariti kakav veći projekt, diskografski ili tome slično, bila bi nam potrebna dodatna sredstva. Gradska je uprava inače u deficitu zbog raznoraznih bankarskih afera, koje su olakšale gradski budžet za oko dvije milijarde dolara. I zbog toga mnoge institucije, posebno kulturne ustanove, imaju problema. Vjeruje se da će, ukoliko se nešto novca oduzme operi, nešto sveučilištu, nešto orkestrima, to riješiti problem. Ali to neće riješiti ništa. Oduzimanjem toga novca kulturi uštedjet će se tridesetak milijuna. Prema gubitku od dvije milijarde, to je zanemarivo. Dakako, postoje načini da se taj problem riješi. To bi mogli učiniti političari, no oni ovdje, kao i drugdje, uostalom, žive u stalnu strahu da neće dobiti odgovarajuću potporu i biti ponovno izabrani, pa ne žele učiniti ništa što bi ih u tom pogledu moglo ugroziti.

Neovisno o tom problemu, miješa li se politika u Berlinu u pitanja kulture?

— To zaista ne. Kategorički mogu tvrditi da ne! Financijski problemi postoje, ali oni nisu rezultat čistoga političkog utjecaja. Što se tiče Berlinskog simfonijskog orkestra, mogu jedino reći da je naša situacija relativno dobra, jer nekim su ustanovama financijska sredstva radikalno smanjena. Mi dobro stojimo.

Dobiva se dojam da je, što se BSO-a tiče, grad vrlo spreman reetablirati ne samo instituciju orkestra nego i kuće u kojoj se nalazi, tj. Konzerthausa. U kakvu su zapravo odnosu Berlinski simfonijski orkestar i Konzerthaus?

— »Povezani smo zajedničkom upravom. Intendant Konzerthausa ujedno je i intendant Berlinskoga simfonijskog orkestra. Inače, u zgradi se ne održavaju samo naši koncerti, nego i mnogi drugi koncertni programi, vokalni ciklusi, recitali, zborski koncerti, ali i nastupi gostujućih simfonijskih orkestara, berlinskih, njemačkih ili inozemnih. Svi berlinski orkestri, uključujući Filharmoniju, Njemački simfonijski orkestar i Radijski simfonijski orkestar, nastupaju u dvorani Konzerthausa. Berlinski simfonijski orkestar u najužoj je vezi s Konzerthausom, praktički je to jedna institucija. Hoće li tako biti i ubuduće, ne znam. Dvorana je prekrasna, a naša pozicija u njoj za sada sigurna.

Kakve su vaše ambicije u pogledu repertoara BSO-a?

— »Osobno nisam pristalica specijaliziranoga repertoara s obzirom na epohu ili stil glazbe. Ali isto tako ne želim previše izvoditi onu vrst glazbe koju publika provjereno ne želi slušati. Podsjetio bih na činjenicu da Berlinski simfonijski orkestar ima više od šesnaest tisuću pretplatnika, što uz također veliki broj abonenata Berlinske filharmonije čini brojčano najveću pretplatu u Njemačkoj. Za takvu publiku nije dobro forsirati samo jednu vrst glazbe. S manjim ansamblima moguće je za usko specijalizirano slušateljstvo raditi i specijalizirane programe, recimo suvremene glazbe. No kada je riječ o velikim simfonijskim orkestrima, treba, po mom mišljenju, obuhvatiti najveći mogući simfonijski repertoar. Time je moguće zadovoljiti ukus svakoga pojedinca brojne stalne publike kakvu upravo mi imamo.

Repertoar, kako volim reći, treba biti uravnotežen. Naši programi jako vode računa i o suvremenoj glazbi, ali ona sigurno nije preferirani segment. Publika je prema njoj dosta rezervirana. I tu ima razlika. Neki suvremeni skladatelji, primjerice poput Johna Adamsa (čiji glazbu dosta izvodimo), jednostavno posjeduju sposobnost da pridobiju publiku. No ima isto tako suvremenih djela koja se jedanput izvedu i onda iščeznu s programa. Autori takvih djela rijetko kad pomisle da za njihov neuspjeh možda nije kriva publika, nego oni sami. Radije vjeruju da ih publika ne razumije, i da ih dirigenti i orkestri ne vole. No meni se to čini odveć jednostavnim odgovorom. Takvima preporučujem da radije razmisle malo o sebi i glazbi koju pišu. Meni osobno takva je glazba strana. Možda zato jer uvijek očekujem od nekoga djela da me i emotivno angažira. Uopće očekujem, i od umjetnosti i od života, i od ljudi, da me emotivno angažiraju. Među ljudima je emocionalna povezanost najvažnija. Stoga to očekujem i od glazbe. Bez toga nema komunikacije. Ako neka glazba ostavlja ljude hladnima, ili ih čak iritira, jer je ne razumiju, ne mogu s njom uspostaviti dodirne točke. Zato komunikacija izostaje.

Neovisno o tome, mislim da glazba koju nazivamo klasičnom danas u svijetu općenito ima problema s publikom. Posebno onom mladom, što je po mom mišljenju najuže vezano s općim i glazbenim sustavom obrazovanja. Kakva su vaša iskustva?

— »Pa, gledajte, vaše pitanje ponovno me vraća na razinu društvene problematike, na politiku. Političari redovito (čast rijetkim iznimkama) ne razumiju da je umjetnost, a time i glazba, od primarne važnosti za čovjeka. Njima je to samo neka vrst dekoracije. Da razumiju njezinu važnost, dali bi joj primjerenije mjesto u školama, u edukativnim programima, izdvajali bi za nju više novca. Ali kako to ne rade, kultura postaje sve minornijom, sve nevažnijom komponentom u društvu. Mi živimo opasno vrijeme u kojem se sve mjeri komercijalnom uspješnošću i medijskom zastupljenošću. Ni školski sustav, ni obiteljsko okružje, više ne ostvaruju pozitivni milje za edukaciju mladih. Oni im pružaju male mogućnosti da upoznaju i zavole klasičnu glazbu. Ne treba imati iluzija da upućenost u klasičnu kulturu i umjetnost automatski ostvaruje pozitivne ličnosti. Ali njihovo poznavanje nesumnjivo obogaćuje duh i daje veliku dodatnu kvalitetu životu.

Da li same glazbene institucije, orkestri, kazališta čine napore kako bi se ova situacija poboljšala?

— »Za to postoje posebni projekti. U Frankfurtu, primjerice, s radijskim sam orkestrom radio posebnu seriju koncerata, koji su bili izvrsno posjećeni. Ovdje u Berlinu situacija nije tako povoljna, jer ne postoje tako dobri odnosi između škola i orkestara, ali upravo od ove godine BSO je povećao svoju aktivnost na tom području.

Željela bih vas konkretno pitati koji su izvori financiranja Berlinskog simfonijskog orkestra?

— Financijski nas podupire grad Berlin, a dobar dio novca dobivamo od naše vjerne publike, onih šesnaest tisuća pretplatnika koje sam već spomenuo. Ali, razumljivo, dobivamo i dotacije. Što je normalno. Naposljetku kultura je od stare Grčke naovamo uvijek bila državno sponzorirana. Jer velika kultura ne znači i veliki biznis. Danas čak i oni koji pripadaju tzv. komercijalnom glazbenom sektoru itekako primaju subvencije.

Čini se da je danas upravo biznis osvojio prostor kulture i nametnuo pravila igre...

— Ne sasvim, ali ta je opasnost vrlo realna. Ipak sam optimist i ne vjerujem da ćemo se svi utopiti u tzv. masovnoj kulturi, koja od čovjeka ne zahtijeva nikakav napor. A razumjeti filozofiju, književnost, klasičnu glazbu, likovnu umjetnost, to apsolutno zahtijeva određeni napor. Zahtijeva koncentraciju gledanja, slušanja, zahtijeva razumijevanje... Uvjeren sam da će uvijek biti ljudi u potrazi za uzvišenijom stranom duha.

Razgovarala Bosiljka Perić-Kempf