U Hrvatskoj ne postoji slobodno novinarstvo

U Hrvatskoj ne postoji slobodno novinarstvo

Mislim da je hrvatsko novinarstvo, bez obzira koja stranka bila na vlasti, profesionalno prostituirano. U takvim okolnostima teško je novinaru koji drži do sebe i svoje profesije, dakako nisam samo ja takav, biti kurva. Nažalost, u nas politika vlada novinarstvom, umjesto da je novinarstvo korektiv politike, kao što je to u svim demokracijama

Vjekoslav Krsnik u svojem novinarskom poslu bio je sve. Počeo je kao reporter na Radiju Split, zatim je bio dopisnik »Vjesnika« iz Splita, pa Tanjuga iz Splita, a onda dopisnik iste agencije iz Australije. Zatim je bio novinar i politički komentator u »Vjesniku«, pa jedan od osnivača i glavni urednik Hine, kad je iznenada smijenjen s mjesta glavnog urednika Hine, kao slobodni novinar bio prokretač i glavni urednik mnogih novina u Hrvatskoj i inozemstvu. Nakon što je sedam godina radio kao slobodni novinar u SAD, gdje je pokrenuo novine za američke Hrvate »Croatian American Times«, poslije »The Croatian American«, vratio se u Hrvatsku, gdje priprema knjigu tekstova pod naslovom Hrvatska i kriza 1996-2002 — Pogled iz New Yorka, koja bi najesen trebala biti objavljena.

Premda iza sebe imate zavidnu novinarsku karijeru, danas ste bez posla. Zašto?

— Opće stanje hrvatskoga novinarstva danas je nažalost takvo da za čovjeka mojih profesionalnih, a rekao bih čak i etičkih i moralnih, sposobnosti gotovo da i nema mjesta. Nakon povratka iz Amerike, gdje sam boravio sedam godina, pokušavao sam s nekim redakcijama, s kojima sam surađivao iz SAD, stupiti u kontakt kako bih radio ono što odgovara mojoj novinarskoj poziciji, no one nisu bile zainteresirane čak ni za razgovor sa mnom. Konkretno, iz Sjedinjenih Država sam, između ostalih, surađivao i sa »Slobodnom Dalmacijom« i kada sam se vratio, kako sam emotivno i životno vezan za Split, dogovorio sam sastanak s glavnim urednikom Draženom Gudićem. Naručio me da jednoga dana dođem u 9 i 30 na razgovor, koji se, nakon što sam čekao više od pola sata, nikada nije održao. On se zbog toga nije ni ispričao, a kamoli da je zakazao novi sastanak. Eto, to zorno pokazuje kakvi ljudi vode najistaknutije hrvatske medije.

Rekli ste da vaš moralni habitus ne odgovara sadašnjem trenutku hrvatskog novinarstva. Što mislite time?

— Mislim da je hrvatsko novinarstvo, bez obzira koja stranka bila na vlasti, profesionalno prostituirano. U takvim okolnostima teško je novinaru koji drži do sebe i svoje profesije, dakako nisam samo ja takav, biti kurva. Nažalost, u nas politika vlada novinarstvom, umjesto da je novinarstvo korektiv politike, kao što je to u svim demokracijama.

Je li baš tako u svim demokracijama?

— To jest teoretski, jer praktično nigdje nema slobodnoga novinarstva. Svi su mediji pod utjecajem nekih skupina, bilo da su one političke, financijske ili neke treće. No, ne zaboravimo da su u Americi, bez obzira na njihove motive, dva novinara srušila predsjednika najmoćnije države u svijetu. U Hrvatskoj je to nemoguće, iako se stalno trubi o slobodnom, neovisnom novinarstvu, a svi su nam mediji pod stanovitom kontrolom, uključujući i kriminalnu. Gdje nam je to slobodno novinarstvo, ako su dva vodeća tabloidna tjednika pod nadzorom određenih gangova u Zagrebu, koji međusobno već nekoliko godina vode bitku do istrebljenja?

Na koje tjednike mislite?

— Na »Globus« i »Nacional«.

Mislite da su oni pod kontrolom kriminalnoga miljea?

— Ja stvari gledam sa strane, kao profesionalac s velikim iskustvom. Ako »Globus« stoji iza Vjeke Sliška, a »Nacional« iza Zlatka Bagarića, a obojica su kao kriminalci likvidirani, onda ni oni ne mogu biti slobodni i neovisni. Ne mogu izvješćivati o onome što je najveća boljka našega društva u tranziciji, a to je korupcija. Korupcija je dosegnula takve razmjere da su u nju uključene i vodeće novine u državi.

U određenim novinarskim krugovima često se može čuti teza da naše novinarstvo nikada i nije bilo hrvatsko. Da se nikada nije borilo za hrvatske interese, nego za tobožnje demokratske, liberalne, projugoslavenske, ovakve i onakve. Je li ono antihrvatsko?

— Gledajući iz sadašnje političke pozicije, pri čemu je najvažnija činjenica da je na vlasti tobože socijaldemokratska koalicija lijevoga centra, hrvatsko novinarstvo skrenulo je u nehrvatske vode. Pogledajmo vlasničku strukturu hrvatskih medija, prije svega tiskovnih. U Kanadi na primjer, stranac ne može imati više od 25 posto vlasničkog udjela u bilo kojem mediju. A kod nas je »Večernjak« pod sumnjivim okolnostima prodan (98 posto), provincijskom poduzeću iz Graza u Austriji. Nećete mi valjda reći da je Graz veće kulturno središte nego Zagreb. Vlasnička struktura diktira, dakako, i uređivačku politiku određenog medija, pa tako imamo ovo što sad u Hrvatskoj u medijima imamo. To osobito dolazi do izražaja kada to novinarstvo dovodi u pitanje borbu hrvatskoga naroda za oslobođenje od jugoslavenskoga jarma, zbog čega je položeno više od petnaest tisuća života i zbog čega su podnesene goleme materijalne štete. Putem medija sve se to sada minorizira. Nitko ne piše da se to radi pod pritiskom međunarodne zajednice, prije svih EU. To je očigledno, bez obzira što neki smatraju da nema ni govora o nekoj zavjeri. I da se sve to ne radi zbog stvaranja asocijacije Zapadnoga Balkana.

Predsjednik Tuđman upozoravao je na tvorevinu Zapadni Balkan, na što su mnogi i političari i novinari i intelektualci graktali kao na njegovu opsesiju, a danas šute. Kako objašnjavate takav odnos hrvatske političke i misleće elite?

— Tuđmanov odnos prema zapadnom Balkanu po mojem sudu nije bio u potpunosti dosljedan.

Ipak, je li bio u pravu?

— Bio je u pravu. Ali samo je bilo pitanje što je on mislio pod pojmom zapadnoga Balkana. Sjetimo se, budući da smo proživjeli mnoštvo prijedloga i mirovnih inicijativa, u jednoj mirovnoj inicijativi predsjednik Tuđman bio je čak, jer je to odgovaralo političkom trenutku kada se razgovaralo kako će biti podijeljena BiH, pristao na varijantu udruživanja svih država bivše Jugoslavije. Prvo ekonomski, prometno, pa u širem smislu čak i politički.

Kada je to bilo?

— To je bilo 1993, samo se to zaboravlja. Zvala se Mirovna inicijativa predsjednika Tuđmana. Ali kako su se stvari promijenile tamo gdje se odlučivalo o sudbini ovoga područja — uvidjelo se da Milošević gubi rat i gubi mogućnost da se nametne kao vodeći političar na ovom prostoru — smišljena je asocijacija koju sam u jednom tekstu nazvao Balkanija. Zato je Tuđman ustao protiv te konstrukcije.

Kakav je odnos sadašnjih hrvatskih političara prema projektu zapadnog Balkana?

— Predsjednik Mesić imao je vrlo oštre stavove prema Srbiji i nezavisnosti Hrvatske u predsjedničkoj kampanji. Čak je spominjao i srpske opanke na kojima Srbi neće odnijeti hrvatsku zemlju. Mesić se, međutim, radikalno okrenuo, postajući uz premijera Račana najveći zagovornik Zapadnog Balkana. Sjetite se da je prvi državnički posjet predsjednika Mesića bio posjet francuskom predsjedniku Chiracu.

Zbog čega je za takvo što važan taj posjet?

— U Parizu je u skladu s interesima francuske politike na ovom prostoru, a ne u skladu s hrvatskim državnim i nacionalnim interesima dogovoren sastanak na vrhu EU u Zagrebu na jesen 2000. godine. Tu su udareni politički temelji regionalnoj suradnji na području Balkana po formuli »s Albanijom, bez Slovenije«. Na tom skupu bio je i predsjednik SR Jugoslavije Vojislav Koštunica, a da još nismo bili ništa riješili sa Srbijom i SRJ. Koštunica nije našao potrebe da se ispriča zbog agresije na Hrvatsku, a to do danas nije učinio niti jedan srbijanski političar.

Zašto bi se oni ispričali kada hrvatski političari tvrde da to nije nužno?

— Ne tvrde baš svi, ali neki od današnjih tvrde. Sam predsjednik Mesić prije nekoliko je mjeseci u intervjuu novosadskim novinama rekao da se na području bivše SFRJ svi svima trebaju ispričati. Time je praktički pogazio ideale za koje se borio i kao visoki dužnosnik HDZ-a i kao posljednji predsjednik SFRJ. Kod njega se nešto dogodilo u tom smjeru.

Zašto se o svemu tome šuti u hrvatskim medijima?

— Zato što nitko nema hrabrosti o tome nešto napisati.

Pa zašto?

— Zato što su ti mediji pod kontrolom najvažnijih struktura. Pogledajte kako funkcionira televizija. Naša televizija praktički je televizija balavaca, prije su to bili balavci HDZ-a, a sad su to balavci SDP-a. Doduše, ne bih imao ništa protiv balavaca kad bi oni znali svoj posao, ali je činjenica da ga ne znaju. Ne mogu ga ni znati s obzirom na znanje, ako ga uopće dobiju, kakvo im pruža studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti ili na Hrvatskim studijima. Takav vam balavac neće ući u neku osjetljivu političku temu, jer mu o tome ovisi radno mjesto. U Hrvatskoj vlada autocenzura i više nego u posljednjim godinama SFRJ. Tada sam osobno imao veću slobodu izražavanja i pisanja nego što je imam danas.

Vas se optuživalo da ste udbaš.

— Da.

Jeste li?

— To je totalna besmislica. Ja sam uvijek bio novinar i izjašnjavao sam se kao Hrvat čak i u jugoslavenskim okolnostima. Da sam radio za Udbu, danas ja sigurno ne bih bio nezaposlen. Ali treba priznati činjenicu da je među hrvatskim novinarima bilo dosta i onih koji su radili za Udbu i KOS. Čak su cinkali svoje kolege i takvi su još aktivni. Njima nije problem naći mjesto. Samo mali krug novinara koji su držali do svojega dostojanstva i profesije nije se dao uvući u te igre. Temeljni problem čistoće hrvatske političke scene, bez obzira o kojim je strankama riječ, jest u činjenici da u Hrvatskoj nije provedena lustracija. Da je provedena, danas bismo imali stabilnu i sređenu državu. To se jednako odnosi na novinarsku struku. Recimo, Hrvatsko novinarsko društvo nikad se nije ispričalo kolegama koji su bili žrtve čistke nakon sloma »hvatskog proljeća. Da bi se uspostavili novi zdravi odnosi, te Augijeve štale treba konačno očistiti.

Zašto lustracija nije provedena?

— Pa nisu je mogli učiniti oni koji su trebali biti lustrirani. Jeste li se ikada upitali, iako o pokojnom predsjedniku Tuđmanu imam visoko mišljenje, jer se u stvaranju Hrvatske našao na čelu, zašto nikada nije rekao nešto loše o predsjedniku Miloševiću?

Kako ste vi postali dopisnik iz inozemstva? Svatko tko je to bio morao je proći sve kontrole i Udbe i KOS-a, morao je surađivati s njima. Ne morate govoriti o sebi, ali recite je li to točno?

— U samom početku Tanjug su kao agenciju pod strogom kontrolom komunista, osnovali ljudi koji su bili udbaši. Drukčije u srbokomunističkoj Jugoslaviji i nije moglo biti. Ali nakon stanovite liberalizacije koja je nastupila nakon 1971. glavni direktor Tanjuga bio je Hrvat Pero Ivačić. On je nastojao Tanjug prilagoditi Ustavu iz 1974. godine. Razbijena je savezna redakcija u kojoj su prevladavali Srbi i Crnogorci pretežno povezani s Udbom i osnovane su republičke i pokrajinske redakcije. Nastojala se osigurati njihova samostalnost. U tome je najdalje otišla slovenska redakcija, dok se u hrvatskoj nije pokušalo ni razmišljati o tome. Kada sam postao Tanjugov dopisnik iz Splita, morao sam postati član SKJ. Nikakvih drugih obveza, pa ni obavještajnih, nisam imao. Kada se birao dopisnik Tanjuga u Australiji, Pero Ivačić je zbog jake hrvatske dijaspore i unatoč otporima ustrajavao da u Australiju ide hrvatski novinar iz Hrvatske. Ne da ide neki Hrvat koji je radio u saveznoj redakciji u Beogradu, jer su takvi uglavnom bili udbaši. I tako je zahvaljujući stjecaju okolnosti pao izbor na mene.

Ipak, jesu li dopisnici iz inozemstva morali surađivati s obavještajnom zajednicom?

— Ja sam bio u vrlo osjetljivom području u svijetu, gdje je bila jaka hrvatska dijaspora i gdje su bile jake hrvatske nacionalne ili nacionalističke, kako ih se tada krstilo, udruge, za koje se poslije ustanovilo da su sve bile pod nadzorom Udbe. Sve. Čak i sam upad Bugojanske skupine bio je dirigiran iz Udbe.

Jeste li sigurni?

— O tome je pisano na nekoliko mjesta. Žena pokojnog Ambroza Andrića, koji je bio vođa Bugojanske skupine, raskrinkala je sve članove Hrvatskoga revolucionarnog bratstva kao najobičnije plaćenike Udbe. I onaj slučaj otkrivanja skupine Hrvata bio je dirigiran, jer su Udba i australska obavještajna služba ASIO vrlo dobro surađivale. Ja sam o tim stvarima pisao poslije, kada sam došao do podataka.

Nedavno vas je urednik »Feral Tribunea« Viktor Ivančić optužio da ste kao dopisnik optužili nogometaša Vedrana Rožića za vezu s ustašama, zbog čega se nije mogao vratiti u domovinu?

— Tu priču o meni kao udbašu Viktor Ivančić postavio je potpuno naglavce, teško me optužujući, za što sam ga već tužio za klevetu, tražeći odštetu od jedne kune. Ja sam zapravo bio jedini novinar koji je tada Rožića branio. Inače, za mojeg dopisnikovanja iz Australije prvi put je netko napisao nekoliko afirmativnih članaka o tamošnjoj hrvatskoj dijaspori. Mogao sam ih napisati i zato što je tadašnji jugoslavenski ambasador bio Aleksandar Šokorac, koji mi je jednom u nastupu iskrenosti rekao, a ja sam tamo bio od 1977-1981, »što govorimo o srpsko-hrvatskom ili hrvatsko-srpskom jeziku, to su hrvatski i srpski jezik«. To mi je rekao jugoslavenski ambasador koji je bio Srbin iz Hrvatske, a prije je dugo godina bio šef kabineta Edvarda Kardelja, a neko vrijeme i šef Titova kabineta. Ja sam od njega dobio političku potporu da se zalažem za afirmaciju Hrvata u Australiji. Tako sam i 1984. godine, dakle nakon povratka bio jedini novinar koji je uzeo u obranu nogometaša Hajduka Vedrana Rožića koji je išao igrati za Croatiju iz Sydneya. Tada se protiv njega u cijeloj Jugoslaviji, uključujući dakako i Hrvatsku, podigla velika kampanja zbog igranja za navodno ustaški klub.

Jedan ste od osnivača Hine. Zašto baš vi?

— Nakon što je Hrvatska izglasovala svoju neovisnost u Saboru Josip Šentija me, znajući za moju agencijsku prošlost, pitao bi li se priključio osnivanju prve hrvatske novinske agencije. Povod mu je vjerojatno bilo i to što sam u mnogim novinama objavio članke u kojima sam se zalagao za osnivanje vlastite hrvatske novinske agencije. Hina je osnovana u kolovozu 1990, tamo sam prešao iz »Vjesnika« gdje sam bio politički komentator. Molio sam mnoge novinare da se priključe, ali uglavnom su odbijali. Iz hrvatske redakcije Tanjuga svi su odbili, čak su me i napadali. Danko Plevnik, koji se danas predstavlja liberalnim demokratom, a tada je bio urednik izdanja »Komunista« za Hrvatsku, sprdao se s imenom Hina. Pitao se, da li to znači himba, znači li to hiniti. Hina je počela emitirati 17. kolovoza 1990, točno na dan kada je u Kninu počela tzv. balvan-revolucija. Tog smo dana dr. Ivo Sanader i ja putovali iz Zagreba prema Splitu, prošli smo prve balvane kod Plitvica, a onda smo bili zaustavljeni od četnika desetak kilometara prema Gračacu, u kojemu je već bila napadnuta policijska postaja i počela pobuna hrvatskih Srba. Hina je s oskudnom opremom i poluprofesionalnim kadrom kako-tako počela emitirati, ali ja sam kao glavni urednik nakon deset mjeseci, jer nisam htio da se pretvori u hrvatski Tanjug, došao u sukob sa Šentijom, koji se kao direktor nikako nije mogao osloboditi svojega skojevskog mentaliteta. Nakon deset mjeseci, kada je za direktora, budući da je Šentija prešao u Ured predsjednika Tuđmana, došao Milovan Šibl, ja sam dobio otkaz i od tada sam slobodni novinar.

A obrazloženje zašto ste smijenjeni?

— Nikakvo. To su bila vremena kada se nisu davala obrazloženja.

I počeli su raditi mnogi koji se nisu htjeli odreći Tanjuga?

— Da. Danas je ravnatelj Hine Mirko Bolfek, kojega je predložio Josip Šentija. Mirko Bolfek tipični je novinar društveno-politički radnik, koji se u redakciji u Beogradu bojao reći da je Hrvat. Sjećam se njegova teksta iz Beča o pravu hrvatske manjine na uporabu hrvatskoga jezika u Austriji. U tekstu je sve učinio samo da ne spomene hrvatski jezik. Takav je bio tada, a takav je i danas. Poslije, kada sam došao u Kanadu, saznao sam da je odluku o mojem smjenjivanju za jednim stolom u Torontu donijelo sedam ljudi bliskih Udbi.

Je li vam tko poslije otkaza u Hini nudio posao?

— Kada sam dobio otkaz u Hini, htio sam ići na televiziju, ali tadašnja HDZ-ova struktura nije me željela. Nisam bio povezan s Udbom, a bio sam neposlušan, nepodoban. Tadašnji direktor HTV-a Branko Lentić dao mi je smiješno objašnjenje, da se neću snaći među mladima. Tada je bio predsjednik Vlade gosp. Josip Manolić, koji mi je, istini za volju, ponudio tri opcije. Jedna je bila da budem glavni urednik »Danasa«, koji je propao, i to nisam htio prihvatiti, druga opcija bila je da radim nešto u Saboru, što nisam htio. Mislim da sam pogriješio kod treće, nudio mi je da budem urednik vanjske politike »Večernjeg lista«.

Franjo Lovrić