Trokut nejednakih stranica

Trokut nejednakih stranica

Iako treba priznati nadmoć slovenskog nad hrvatskim kazalištem, ostaje pitanje po kojem su ključu izabrane predstave iz Hrvatske

Pod preopćenitim tematskim naslovom Drama prilagodbe, u Umagu je održan četvrti po redu Zlatni lav, kazališni festival koji ustraje na komornoj formi i koji se, zbog zemljopisnog položaja Istre od početka deklamirao kao točka susreta hrvatskog, slovenskog i talijanskog kazališta. Osnivač i umjetnički voditelj Zlatnog lava je Damir Zlatar Frey, koji je upravo ovogodišnjim festivalom upoznao dobre i loše strane takvog povezivanja. Umaški je festival, naime, ove godine potpisao protokol o suradnji sa slovenskim Primorskim poletnim festivalom, ali je istovremeno i zbog proceduralnih pogrešaka i, zašto ne reći, nevoljkosti te strane, tijekom festivala ostao i bez jedine talijanske programske stavke. Tako je Zlatni lav ove godine (p)ostao hrvatsko-slovenski festival, gdje se najzornije pokazala nadmoć slovenskog kazališta.

Razmadežna ili Očišćena Drame Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane najdojmljivija je predstava cijelog festivala. Iako i Camusov Kaligula iz Mladinskog i Gospa z morja Mestnog imaju svoju snagu, Sarah Kane u režiji Jerneja Lorencija potisnuta je mašinerija zla i suptilna igra gubljenja i dobivanja, ili barem promjene identiteta te tako ujedinjuje teme Camusa i Ibsena, u predstavi promišljene vizualnosti, sustavnog redateljsko-dramaturškog rada s discipliniranim, posvećenim ansamblom Drame SNG-a. Jedna od posljednjih drama ove autorice, s čijim se rukopisom svijet pomirio već nakon njezine smrti dok u hrvatskim repertoarima i dalje za nju nema mjesta, istovremeno je i reakcija na totalitarne sisteme i njihovo naličje — logore ove ili one, a zapravo uvijek jedne te iste svrhe i namjere. Prepleteni su u Razmadežnoj i motivi Antigonine ljubavi, i nasilje takozvane nove europske drame i problematika alternativne seksualnosti i narkotika, te stoga ne čude reakcije. Međutim, fragmentarna dramaturgija, nepoštivanje pravila lijepog krojenja dramskog materijala, metaforičnost i metafizika, čine od ovog teksta mješavinu s kojom propadaju i najveći redatelji.

Upravo je zato postupak Jerneja Lorencija još vredniji, kao iskorak iz pakla Kaneove u gotovo asketsku strogost geste i riječi — opasnosti njegove predstave nisu u prolivenoj krvi nego u padu s balvana koji čine scenografiju Branka Hojnika. Lorenci je strah koji leži u zbijenoj i od vanjskog svijeta u izoliranoj zajednici univerzitetskog kamusa ili logora bilo koje vrste predstavio kao mogućnost pada, mogućnost i najmanje pogreške (doslovno — u pripisanoj ravnoteži), iz koje slijedi kazna. Obrezani i ogoljeni balvani jednako su spas od pada na tlo, kakvo god ono bilo, ali i metaforičko podsjećanje na pustošenje, jednu od osnovnih asocijacija cjelokupnog djela Sarah Kane. Oni su ujedno i referenca na Becketta i Artauda, iz lojih je i sama crpila. Redatelj, međutim, mutilaciju ostavlja scenografiji, dok se živim glumačkim tijelima bavi iznutra, dopuštajući tako gotovo kliničku prezentaciju čistoće apsoluta, kojoj teži svaki totalitarizam. Apsolut discipline, smrti ali i ljubavi u Razmadežnoj su, zaista zajednički, odigrali Petra Govc kao Grace, suvremena Antigona koju ljubav prema zlatnim šutom ubijenom bratu dovodi do konačnog poistovjećenja s njim, Marko Mandić, kao možda ipak naupečatljivija uloga gospodara života i smrti te Valter Dragan, Zvezdana Mlakar, Primož Bezjak, Vladimir Vlaškalič i Goraz Logar, čija je krv obilježila ovu izvedbu.

Stari duh, mladi redatelji

Očekivalo se gotovo isto i od Slovenskog mladinskog gledališča. U režiji Matjaža Pograjca, međutim, Camusov je Kaligula inzistirao na ulasku i izlasku iz igre, na stroju tiranije koji melje čak i glumce koji igraju. Camusov tekst ovdje je preimenovan u Play it again, Caligula i prikazuje neponištivi aparat tiranije koji jede čak i one koji trenutno smatraju da su jednaki bogovima. Nažalost, predstava je u nesretnoj festivalskoj izvedbi ostavila gledatelju samo zrcalnu sliku duha SMG-a, preko glumačke ekspresije potjerane u pogrešnom smjeru i općenite, u drugim kazalištima, kako slovenskim tako i hrvatskim, nedostignute vizualne osviještenosti onoga za što drugi jezici koriste ponekad i primjereniji termin spektakla.

Naprotiv, Gospa z morja Mestnog gledališča ljubljanskog u Umagu je dobila stvarnosnu podlogu blizine mora, jer ako ne tako, uspješnost se izvedbe može objasniti jedino izvedbenim savršenstvom. Ibsenov klasik prepisala je Susan Sontag za potrebe inscenacije Roberta Wilsona i napravila izvrstan posao jer je trakavicu sa sretnim završetkom svela na sedamnaest prizora s gotovo jednakim omjerom monologa i dijaloga, i, recimo to tako, dramu centrirala. Mateja Koležnik u tome je prepoznala dobru podlogu za vlastiti redateljski rad, gdje nikad nema ostatka ili izvedbenog baroka bilo koje vrste. Uz pomoć suptilne a realistične scenografije Mete Hočevar, i Mestno se pokazalo kao prava adresa za postmoderno, a opet realistično, i gotovo klasično dramsko kazalište. Čini se da je na tim oprekama inzistirala i redateljica generacijski razrezanom podjelom u kojoj je ipak najteži zadatak, igranja drukčijeg od realističnog habitusa kakav joj inače pristaje, imala Bernarda Oman kao šminkom i haljinom Alana Hranitelja predočena morska vila. Stranac kojem ona teži u ovoj verziji šuti kao riba, pa se čak tako i kreće, a naznake njegove prisutnosti ostavlja tek rekvizitom — ribom. Kontrapunkt morskosti Bernarde Oman držao je glumac tradicionalnije stature Danilo Bedeničič, ocrtan kao čvrsta, kopnena figura s dvije noge na zemlji. Iako ne u potopunom formalnom raspadu u odnosu na original, ova je Gospa morja ipak različita po grubo rečeno feminističkom dodatku u posljednjem prizoru, jer dok se kod Ibsena Elida potpuno odriče sirenskog zova, kod Susan Sontag ona i dalje sanja o odlasku (ili otplivu).

Glumački bljeskovi

Festival slovenskih noviteta, kako bi se mogao nazvati Zlatni lav, posjetio je i Izboljševalec sveta austrijskog cinika Thomasa Bernharda. Ravnatelj Drame SNG-a Janez Pipan i redatelj Dušan Mlakar u Berhardovom reformatoru prepoznali su Radka Poliča i nisu pogriješili. Ipak, pored gestualno-vokalnog vatrometa koji je Radko Polič čak i u ovoj, isključivo sjedećoj ulozi uspio izvesti, gledateljskom oku postaje zanimljivija njegova sjena, jedna od najtiših uloga u povijesti dramskog kazališta. Kao Ženska, koja Izboljševalcu predstavlja sponu s realnošću, ali i nadomjestak za sve njegove fizičke i mentalne nedostatke, utišano je zabljesnula Katja Levstik, kao utjelovljenje trpljenja i postojanosti. I ova je predstava na Zlatnom lavu doživjela svojevrsnu promjenu, čak i značenjsku, u tome da miš kojeg u originalu naslovni lik treba pustiti iz mišolovke popravljajući svijet u doslovnom smislu, ovdje nije radila, te je miš, kao i Radko Polič, ostao u svojoj ulozi do zatamnjenja.

O ostalim predstavama na programu ovogodišnjeg Zlatnog lava već se pisalo na ovom mjestu. U Kraljicama Darka Lukića se pored i dalje izvrsne Jadranke Đ okić kao glumačka čvrsta točka predstave pokazala Aleksandra Balmazović. Anita Matić, Branka Trlin i Kostadinka Velkovska odigrale su Vaginine monologe, uspješnicu kazališta Kerempuh, i gledajući aktivistički naboj ove predstave, čini se da je upravo ona, uz Uho, grlo, nož Jelisavete Sablić, pogodila zanimanje publike, što je u krajnjoj liniji i cilj postavljanja Eve Ensler. Spomenuta Seka Sablić igrala je u Umagu monodramu prema prozi Vedrane Rudan po drugi put u Hrvatskoj, pa je i ovoga puta uspjela provocirati i zadržati do kraja predstave oštricu nerazumijevanja i međunacionalne napetosti. Utoliko je priča o Srbima u Hrvatskoj, ispričana iz dva različita, pa i medijski drukčije posredovana kuta, jer predstava završava postresnim kvazidokumentarcem, pogodila cilj i svrhu — progovorivši o onome što je kolektivna svijest potisnula.

Nered domaće selekcije

Predstava Rebro kao zeleni zidovi zagrebačke Bad Co. u umaškoj verziji ostala je bez Marka Sančanina, ali je umjesto njega uskočila autorica tekstualnog predloška Ivana Sajko. Hotel Babilon, višeglasna monodrama bračnog para Mladene i Mire Gavrana s druge strane, lagana je, na trenutke i prelagana komedija bez pretenzija osim one pokazivanja glumačkog umijeća. Samo zbog njega, točnije nje — gospođe Gavran, Hotel Babilon vrijedi, u onom uskom registru u kojem postoji. Ipak, predstava Teatra Gavran ne može se mjeriti s ansamblom Norveških šuma Vladimira Stojsavljevića, iako im je gostujuća izvedba osjetno ispod premijerne razine. No, to je šarm gostovanja i festivala, gdje dobre izvedbe mogu imati loš dan, gdje se krvožedna Sarah Kane potisnuta redateljskim intencijom pojavljuje u krvavoj nezgodi u samoj predstavi, i gdje tehnički nedostatak cijeloj predstavi ostavi drukčiji ton.

Sveukupno, nakon četvtog izdanja, Zlatni Lav i dalje ima razloga za postojanje i više od tradicionalnog zatvaranja predstavom utemeljitelja. Iako je to ove godine bila i dalje snažna Božanska glad, pitanje je po kojem su ključu izabrane ostale predstave iz Hrvatske. Smjesom provokativnosti i privlačnosti, naravno, publika dolazi na svoje, ali se isto tako stječe pogrešan dojam o odnosima hrvatskog i slovenskog kazališta.

Igor Ružić