Tko je zapravo diktator na venecijanskoj smotri?

Ako se u Giardinima i drugdje po Serenissimi otvorenim nacionalnim paviljonima, prilično jednostavno i brzo može razlučiti dobro od lošeg, u Arsenalu, u trakavici od osam zgusnutih projekata, tek treba tragati za ponekom svijetlom točkom. Francesko Bonami imao je volje, ali ne i snage i za svoj treći projekt, pa uređuje konfuznu sekciju »Potajice«

Možemo se složiti da je tako uvijek bilo i da će biti, ali u ljudskoj je prirodi da se nada. I nakon višednevnog obilaska 50. venecijanskog Biennala dojam je da je nemoguće pohvatati konce, namjerno ili ne, izmakle iz ruku direktora smotre, talijanskog kustosa na radu u Americi, Francesca Bonamija. Trodnevni je vernissage, od 12. do 14. ovog mjeseca, nakon čega su proglašeni pobjednici i smotra, do studenog, otvorena za javnost, trebao osigurati da šest, po nekima čak deset tisuća novinara, kritičara, umjetnika i kustosa po paklenoj vrućini i pretrpanim vaporettima stigne u Giardine di Castello, Arsenal, muzej Correr i još mnogo razasutih gradskih prostora — u kojima izlažu pojedine zemlje, umjetnici postavljaju instalacije, plakate, izvode performanse — e da bi ocijenili kako diše suvremena likovna scena, a još više koliko je uspješan Bonamijev koncept »Snovi i sukobi; diktatura gledatelja«.

Što je sa snovima i sukobima?

Kako nam je direktor rekao »odnos umjetničkog djela i gledatelja uvijek je individualan. U posljednjih deset, dvadeset godina to se pokušava pretvoriti u masovno iskustvo. Suvremena umjetnost nastoji se natjecati s industrijom zabave, televizijom, nogometom, rock koncertima, što je apsurdno.« Njegova je namjera bila »vratiti gledatelju pravo da bude diktator, jer bilo koje umjetničko djelo da promatrate, doživljaj je uvijek osoban, jedinstven.« A što je sa snovima i sukobima? Tu je Bonami bacio pogled na 1895, godinu osnutka Biennala te ustvrdio kako je »bio zamišljen kao san o ravnoteži, suglasju onog što Veneciju tradicionalno predstavlja i njezinog suvremenog duha.« Ali, naravno, taj je san, kaže, istovremeno značio i sukob — »Biennale je trebao govoriti svima, nije pretpostavljao zemljopisne, rasne ili spolne granice, ali stvarnost su, na primjer, nacionalni paviljoni u Giardinima. Potvrda su da svatko želi uvesti svoj red, ograničenja i jasnu ideju gdje tko pripada.« Je li uspio u onom u čemu su mnogi prije njega gubili bitke? Bonami je radio na tri izložbe, a vrući krumpir propitivanja rascjepkanih globalnih i osobnih identiteta prebacio i u ruke danas najtraženijih kustosa i, što je zanimljivo, umjetnika. U Arsenalu su kroz niz odvojenih projekata pokušali odgovoriti na zadanu temu. Pokazalo se, a to zapravo Bonami od njih nije ni očekivao, da joj se ne mogu, a još manje žele prilagoditi. Pa jasno, jer radi se o pretakanju shizofrene globalne situacije ratova, politike, društvenih i socijalnih problema u kontekst umjetnosti, njezinu nesagledivu množinu preokupacija i izričaja. Francesco Bonami s tim je, dakle, računao pa čudi da je uopće inzistirao na okvirnoj temi smotre.

Labirint proizvoljnosti

Zamisao je jedno, a situacija na terenu sasvim nešto drugo. Kratko rečeno, gledatelj je i opet, naročito u Arsenalu, uhvaćen u nerazmrsivu mrežu nabacanih projekata. Ono što je prilično suvislo zacrtano na papiru izmaklo je nadzoru i pretvorilo se, s rijetkim iznimkama, u labirint proizvoljnosti. Bonami je upošljavanjem mnogih kustosa želio predstavu razbiti na niz individualnih, stoga lakše percipiranih, cjelina. A one su opet toliko razmrvljene da na koncu za gledatelja ostaje malo prostora. On je doduše pozvan, ali je njegova uloga i pozicija nevažna. Točnije rečeno, ostavljeno mu je na odabir kako će je shvatiti.

Kako se, primjerice, u koncept smotre, a mislimo prije svega na »diktaturu gledatelja«, uklapa izložba »Slikarstvo; od Rauschenberga do Murakamija« čiji je autor sam Francesco Bonami i koja je na postavu u Muzeju Correr? Prema riječima predsjednika Biennala Franca Bernabea odabir tog muzeja na Trgu svetog Marka trebao bi potaknuti turiste na šetnju do Giardina i Arsenala. Znakovito. Je li u pitanju diktatura prema gledatelju, a ne obrnuto kako je bio poželio i najavio Bonami? Bijeg od autoriteta elitnih ustanova i oficijelnih okvira pa i estetika tek je privid. Ali ako i nije uspio riješiti taj problem, kustos je na izložbi suvereno obradio temu sukoba. Na postavu su gotovo redom odlična ostvarenja Lucia Fontane, Alberta Burrija, Francisa Bacona, Vije Celmins, Daniela Burena, Anselma Kiefera, mlađih Johna Currina, Jenny Seville, Elizabeth Peyton i Margherite Manzelli. Radi se o iznimno preglednoj i čvrsto koncipiranoj izložbi na kojoj Rauschenbergov rad, nagrađen na smotri 1964, stoji kao simbol prekida prevlasti europske umjetnosti, prebacivanja težišta na Ameriku te što je vrlo važno prekretnica u kritičkoj prosudbi tradicionalnog medija.

Giardini kao vaga

Francesco Bonami naumio je stare i mlade, one ispred svoga vremena i one koji kasne, riječju umjetnike koje pravovremeno ne prepoznajemo, u suradnji s Danielom Birnbaumom, staviti na vagu u Giardinima, u paviljonu Italije. Izložba »Kašnjenja i revolucije« trebala bi, istaknuo je Bonami, »pokazati jedinstvene procese nastanka umjetničkog djela. Suvremeni umjetnik stalno razmišlja i pokušava biti u dosluhu sa stvarnošću, ali katkad njegove ideje valjano ocjenjujemo tek s velikim odmakom. Primjerice, talijanska umjetnica Carol Rama još se od četrdesetih godina prošlog stoljeća revolucionarno bavila tijelom, ženskim identitetom.« Carol Rama, kao i njezin sunarodnjak Michelangelo Pistoletto, glasovit po svojim projektima sa zrcalima, dobitnica je Zlatnog lava za životno djelo. Možda bi se takvim priznanjem osamdeset petogodišnjoj umjetnici, trebalo dogoditi čudo slično onom kada je također u kasnoj životnoj dobi bila otkrivena Louis Bourgeois? Inače, da kažemo i to, na službenom otvorenju Biennala proglašeni su u Duždevoj palači ostali dobitnici nagrada. Zlatnog lava za najbolji rad dobio je glasoviti švicarski dvojac, Peter Fischli i David Weiss, koji su, stoji u obrazloženju, uhvatili pravu prirodu snova i sukoba. Ma što to značilo, znali smo ih viđati i u boljem izdanju. Zlatnog lava za umjetnika mlađeg od 35 godina i opet je dobilo dvoje suradnika — Englezi Oliver Peyne i Nick Relph, a umjetnica iranskog podrijetla Avish Kheberkhzadeh proglašena je najboljom talijanskom predstavnicom. Zlatnog lava za najbolji paviljon odnio je Luksemburg gdje izlaže mlada multimedijalna umjetnica Su-Mei-Tse. Sve u svemu ostali smo pomalo zatečeni. No, vratimo se projektu »Kašnjenja i revolucije«. Ondje je, primjerice, zaslužno međunarodna zvijezda Mathew Barney, zatim Gabriel Orozco, Dan Graham, duhoviti Maurizio Cattelan te mnogo Engleza koji su kao i njihov predvodnik Damien Hirst, ruku na srce, svjetskom scenom prohujali još prije desetak godina. Što ne znači da nismo rado osvježili pogled na Hirstov stakleni zid s bezbroj aspirina ili uvijek poetičnu Tacitu Dean. Ima i mlađih umjetnika koji će moguće u budućnosti biti prepoznate veličine, no zasad su izmakli pozornosti.

U Giardinima, od nacionalnih paviljona, ma koliko ih se držalo preživjelim mastodontima, treba istaknuti danski kojeg je nenadmašno oživio Olafur Eliasson. Njegovo zanimanje za arhitekturu, znanost i prirodne fenomene rezultiralo je instalacijama leda, vode, svjetla i metalnih, kristalima nalik struktura. Eliasson je jedan od rijetkih koji je na umu imao gledatelja, koji je potaknuo na užitak, opuštanje i razmišljanje. Zaslužio nagradu. Spomenimo još američki paviljon gdje izlaže Fred Wilson, Afroamerikanac koji u instalacijama inzistira na sudaru crnog i bijelog, koji se inteligentno, duhovito i neopterećeno poigrava kompleksnim pitanjima etničkog, rasnog i kulturnog identiteta. Slobodno grabi iz muzejskih zbirki i trgovina kičem kao što Englez Chris Ofili ne preže spojiti europsku tradiciju i Afriku svojih predaka. Blještavi, slonovskom balegom poduprti akrilici i dalje su uspješan recept Ofilijeva promišljanja slike, u ovom slučaju i ambijenata engleskog paviljona.

Hrvatska selekcija

Naša se zemlja, dakako, i ove godine predstavlja izvan zelenih vrtova, u kasnogotičkoj palači Fortuny. Izbornica Leonida Kovač odabrala je radove iz opusa doajena naše fotografije Borisa Cvjetanovića i mlade Ane Opalić, a pod nazivom »Uzorci vidljivosti«. Kustosica je opoziciju propitivanja socijalnog identiteta u Cvjetanovićevim ciklusima Bolnica, Zatvor, Škola i Radnici, nastalima unatrag dvadesetak godina, i onog osobnog u recentnim autoportretima Ane Opalić kontrapunktirala i ispreplela na vrlo dobro riješenu postavu. Koncept je precizno teorijski potkrijepljen, jedino se čini da zbog uravnoteženja zamisli, Cvjetanović ostaje nešto prikraćen. Radi se o umjetniku koji i u svojim novijim radovima, a mislimo prije svega na fotografije u boji snimljene pod morem, itekako ima što za reći i o osobnim identitetima. Ana Opalić se, recimo još, osim fotografijama, predstavila i video radovima te zanimljivom instalacijom »Portret«. Sastoji se od dvije postavljene scene s tepisima, kulisom i stupovima na koje je, kada pogledamo kroz objektiv kamere, naslonjena umjetnica, sad odjevena u opravu, sad odijelo.

Ako se u Giardinima i drugdje po Serenissimi otvorenim nacionalnim paviljonima, prilično jednostavno i brzo može razlučiti dobro od lošeg, u Arsenalu, u trakavici od osam zgusnutih projekata, tek treba tragati za ponekom svijetlom točkom. Francesko Bonami imao je volje, ali ne i snage i za svoj treći projekt, pa uređuje konfuznu sekciju »Potajice«. Izložba se, kaže, ne može vezati uz neku određenu temu, medij, ne podliježe kategorizaciji. Slažemo se, a prije nego krenemo dalje, recimo da je s ipak nešto lucidnosti uspio napraviti dobar posao predstavljanjem Eve Koch, Mircea Cantora, Ghazel, Tatiane Trouvé. Gilane Tawadros uređuje afričku sekciju, a ona kustosa Igora Zabela, dobro je promišljen, sustavno građen pregled »individualnih sustava«. Odabrao je umjetnike koji i desetljećima razvijaju toliko izdvojene sustave da oni postaju način života. Zanimali su ga i oni koji s pomjerene pozicije govore o nevidljivim ili zanemarenim vidovima ekonomskih, političkih ili socijalnih sustava. Kako kaže »na to me posebice potaknulo razmišljanje o impotenciji, pomanjkanju snage umjetnosti u vrijeme silnih društvenih promjena i ratova.« Predstavio je grupu Irwin, Romana Opalku, Yurija Leidermana, te među ostalim, i rad »Rječnik Bol« Mladena Stilinovića. Uzduž zidova izložio je stranice cijelog jednog engleskog rječnika u kojem je umjetnik bijelom bojom prekrivao značenja riječi i upisivao pain.

U Arsenalu su tijekom vernissagea održavane dobro posjećivane konferencije za novinstvo, dijalozi i rasprave kustosa, umjetnika, filozofa i novinara. Projekt »Stanica utopije« od kojeg se mnogo očekivalo, a malo dobilo, trebali su tako predstaviti Hans Ulrich Obrist, Molly Nesbit i Rirkrit Tiravanija. Pojavio se ovaj posljednji u pratnji engleskog umjetnika, kritičara i kustosa Liama Gillicka. Izazvali su dio publike, rekli bismo nesklone engleskom humoru, kada su objasnili kako »Stanicu utopije« čine prijatelji i prijatelji prijatelja. Pa zašto ne? Ali ako je i došla »preko veze« Martha Rosler s grupom Ollianna nije pokazala ništa osim patetičnog politiziranja, a show nisu mogli spasiti ni Ilya Kabakov, Rem Koolhaas, Christian Boltanski, Marina Abramović, Roni Horn i barem još pedesetak velikih imena. Unutar, kako se pokazalo, površno sklepane sekcije, našao se i Tomislav Gotovac. Njegov plakat »Louis sreće Hanka« sumnjamo da je bio izložen, a umjetnik nije izveo ni najavljeni performans.

Ružica Šimunović