Strava nedjeljne večeri

Strava nedjeljne večeri

Emisija u cijelosti ostavlja dojam površnosti, nedorečenosti i kroničnoga nedostatka kreativnosti, koji se očituje i u pozivu gledateljima da im sugeriraju promjene u sadržaju

Rijetke su one emisije koje već na samu početku zablistaju u punom sjaju i uspostave kvalitativne kriterije koje svojim opstankom nadopunjuju i nadograđuju. Red carpet nije jedna od njih, a nažalost nije ni od onih koje slabo startaju pa se polako popravljaju, pa čak ni od onih koje stagniraju na lošim početnim pozicijama.

Emisija je najavljivana kao najglamurozniji televizijski show u Hrvatskoj, a prethodio joj je navodni reality-serijal Story SuperNova Show čiji je pobjednik Marin Tironi trebao postati voditeljem Red Carpeta, ali je umjesto na ekranu završio na stranicama žutoga tiska, što je priča koja s emisijom više i nema nikakve veze. Voditeljima emisije postali su bez ikakva konkretnog obrazloženja lošije plasirani sudionici Story SuperNova Showa Monika Kravić i Dorijan Elezović.

Napredno zaostajanje

Opravdanje kako je za njihov angažman zaslužna navodna glamuroznost kojom zrače palo je u vodu već u prvim emisijama, koje su pokazale da se ona u Dorijana očituje izraženom samodopadnošću, a u Monike dijametralnom suprotnošću estetike i dikcije. Osim neprimjerena voditeljskog dvojca, koncept emisija, od prvih u kojima su prikazivani presjeci glamuroznih svjetskih događanja preuzetih od stranih agencija, do recentnih u kojima su ubačeni i autorski radovi novinara Nove TV, zaostajao je zahvaljujući u prvom redu početničkom amaterizmu domaćih novinara. Usprkos vidljivu trudu mladih nada domaće televizijske scene, njihovi su radovi sve osim novinarski, što pokazuje ne samo omalovažavajući odnos uredništva prema publici nego i nedostatak ljudi sposobnih educirati unajmljeni novinarski kadar.

Omalovažavajući odnos prema publici očituje se i u pretjeranoj samohvali, koja ne bi bila u skladu s dobrim ukusom čak i kad bi bila utemeljena, a pripadajuća samodopadnost voditelja i novinara posramila bi i osobe s dugim stažom u takvu načinu samopromocije.

Sadržaj emisije u potpunosti je podređen interesima časopisa »Story«, što je vidljivo iz nametljiva propagiranja drugih zajedničkih projekata »Storyja« i Nove TV, iz intervjua koji završavaju pikantnim pitanjem čiji se odgovor može pronaći u idućem broju časopisa te iz priloga koji tematiku pronalaze i obrađuju u stilu karakterističnu za taj časopis. Čak i ono što nije podređeno časopisu prezentirano je na sličan način, a emisija u cijelosti ostavlja dojam površnosti, nedorečenosti i kroničnoga nedostatka kreativnosti, koji se očituje i u pozivu gledateljima da im sugeriraju promjene u sadržaju.

Tko je komu do ramena

Ni u području estetike Red Carpet nije se proslavio. Vizualno je vrlo monoton, napose za vrijeme najava, kada je voditeljska pozadina usprkos kromakiju statična i jednolična, dok špica, odjava i logotip sadrže davno prevladava dizajnerska rješenja. U ostavljanju boljeg vizualnog dojma ne pomažu ni egzibicije s postavljanjem nižega Dorijana Elezovića na postolje kako bi se dojmio višim od kolegice Monike Kravić, ponajprije zato što se u primijenjenim planovima snimanja stvara dojam njihove tjelesne neskladnosti, koja se očituje u istoj razini Dorijanovih kukova i Monikina trbuha. Mnogo jednostavnije bilo bi voditelje posjesti na kakav komad pokućstva, koji bi uz problem visine riješio i njihovu ukočenost pred kamerama.

O autorstvu, režiji, kamerama i rasvjeti ne treba uopće govoriti jer je njihov udio u stvaranju emisije minoran, a kostimografija i šminka zahtijevaju intervenciju vrsna stručnjaka. Naposljetku, Red Carpet umjesto upletanja u područje zabave i glamura u ovom bi obliku, ali kao parodija s imenom Strava nedjeljne večeri, mogao mnogo bolje proći na tržištu i možda steći kultni status i mase obožavatelja.

Robert Taubek