Što je vrijeme?

Što je vrijeme?

Zašto nam se čini da neke stare stvari izgledaju lijepo, atraktivno, dok druge djeluju otrcano i odbojno? Jedan mi je prijatelj pripomenuo da se to zapravo bolje vidi kod ljudi. Neki stare lijepo i ostanu atraktivni, neki čak i bolje izgledaju kao stariji, dok se drugi potroše rano, pa mislimo da je bolje ako ih zadržimo u sjećanju kao mlade. One prve personificira, primjerice, Sean Connery, čija čvrstoća odolijeva zlatnom zubu vremena. Onu drugu skupinu nećemo personificirati, jer se ne želimo nikomu zamjeriti, niti se želimo baviti eventualnim tužbama za klevete, no tim je ljudima zajedničko da pokazujuju određeni stupanj potrošenosti. S dizajnom je mnogo lakše

U svojim sam tekstovima već govorio o našem izraženom apetitu prema novom, o tome kako smo spremni na sve samo zato da bismo udovoljili potrebi za inovativnim, a koje se vrlo često reklamira i kao posljednji krik. Tada sam predlagao da se pokušamo manje usredotočiti na novost, i da pokušamo više razmišljati o onome što ja nazivam uporabljivost, koja bi pak morala voditi računa o tome kakve su prave ljudske potrebe i o tome kako će uporaba djelovati na određeni dizajn, odnosno što se će se dogoditi sa savršeno dizajniranim predmetom kad se on počne upotrebljavati i koliko će dugo dizajn moći podnijeti da se tim predmetom koristimo. Kad bi se tako što dogodilo, tada više ne bismo na novinu gledali kao na nedostižni ideal, nakon kojega slijedi tek prirodna trošnost i prolaznost, nego bismo novinu smatrali nečim nesavršenim, nedovoljnim i neadekvatnim. S takvim pogledom na svijet predmet bi tek sa zlatnim protokom vremena doživio vrhunac postojanja.

Predodžba uporabljivosti: Sean Connery

Sada bih se želio pozabaviti predodžbom uporabljivosti ili, bolje rečeno, kako na uporabljivost djeluju vrijeme i prolaznost. Zašto nam se čini da neke stare stvari izgledaju lijepo, atraktivno, dok druge djeluju otrcano i odbojno?

Jedan mi je prijatelj pripomenuo da se to zapravo bolje vidi kod ljudi. Neki stare lijepo i ostanu atraktivni, neki čak i bolje izgledaju kao stariji, dok se drugi potroše rano, pa mislimo da je bolje ako ih zadržimo u sjećanju kao mlade. One prve personificira, primjerice, Sean Connery, čija čvrstoća odolijeva zlatnom zubu vremena. Onu drugu skupinu nećemo personificirati, jer se ne želimo nikomu zamjeriti, ali se ne želimo ni baviti eventualnim tužbama za klevete, no tim je ljudima zajedničko da pokazujuju određeni stupanj potrošenosti. Usprkos tome kako je uspostavljen svijet reklama, uvjeren sam da to nije nužno pitanje spolova. Žene možda gube na novini (čitaj mladosti), kao model ili lice godine, ali stječu karakter i osobnost kada njihovo lice prestaje biti stereotipna maska. Dakako, analogija s ljudima nije dobra, jer ima previše unutarnjih, genetičkih, čimbenika koji utječu na starenje i korisnost — kao što su struktura kostiju, primjerice ili vanjskih, kao što su prehrana, način života ili vrsta posla kojim se neka osoba bavi.

S dizajnom je mnogo lakše. Uzmimo kao primjer dvoja vrata s naše ilustracije. Ni jedna vrata nisu nova. I na jednima i na drugima očito je da se rabe dulje vremena. Većina ljudi opisala bi plava vrata kao trošna. Ista ta većina, ti estete, profinjeni čitatelji magazina »Art Review« ili »Vijenca«, druga bi vrata, međutim, opisali kao lijepa.

Behind the Closed Door

Zašto plava vrata ostavljaju tako loš dojam? Na njima su očiti tragovi uporabe, ali na vizualno vrlo brutalan način. Naslage boje otpale su s najveće površine, boja je otpala i s dovratka koji uokviruje osnovnu površinu; vidljive su ogrebotine, nanosi prljavštine i udubljenja. Zamjetan je i kontrast koji se stvorio između površine vrata i tekstura površina koje ih okružuju — one zaista ne pripadaju istom svijetu, osim ako ih ne uvrstimo u onaj kojemu pripadaju, u svijet osrednjosti i propalih sudbina.

S druge strane, vremenom načeta drvena vrata posjeduju onu vrstu kvalitete koja se stječe prirodnim razvojem stvari, procesima kojima je podložno svako drvo. Sile prirode podarile su vratima stanovitu patinu koja im je pomogla da ne izgledaju obično, ali ni da na njima trošnost izbije u prvi plan. Kad ih vidimo, imamo im se potrebu približiti, kako bismo mogli vizualno pažljivije istražiti i proučiti suptilne površine, teksture i boje drveta, različite nijanse svijetlog i tamnog, čvorove i nabore, naslage boje. Ta taktilnost kao da nas priziva da prstima dotaknemo horizontalne nadvoje i podvoje, da kucnemo po njima ili ih čak i zagrebemo. Taj nas izgled zavodi, počinjemo pozornije promatrati. Ta vrata stare u velikom stilu i u savršenu su skladu sa svojim okolišem koji nitko ne bi želio ni mogao opisati kao dotrajao.

Kvaliteta trošnih vrata

Odmah se nameće zaključak da je važno pravilno izabrati materijal i primjerenu, skromnu razinu ljudske vještine. Materijal bi morao nastaviti živjeti i nakon što ga je dizajn ukomponirao u stanovitu cjelinu i to tako da, ako je ikako moguće, s vremenom stekne patinu koja će mu podariti novu kvalitetu. Ta trošna vrata otkrivaju kvalitete ni po čemu spektakularna, ali zato ugodna drva. Dovratnici su skladno izvedeni, tako da materijal ni po čemu nije posebno istaknut. Plava vrata izrađena su od jeftina materijala koji s vremenom nije ništa dobio, nego je, izvitoperivši se, poradio izravno protiv obojene površine. Izrada tih vrata bila je gruba i kao da se na njima vidi nedostatak prave kvalitete izvedbenog materijala. Sve oznake koje su se na vratima pojavile izgledaju kao da ih je napravio ljudski, a ne prirodni faktor — kao da je to rezultat nemara, greške, nedostatka pravog argumenta, a ne ujednačena dijaloga dvaju ravnopravnih sudionika.

Drvena vrata, kao i ono što ih okružuje, izgledaju tako da čine suglasje s prirodom, za razliku od plavih vrata koja izgledaju kao da gube bitku. Na neki način ta plava vrata pripadaju onom sustavu novina — izgledala su doista dobro jedino kad su bila sasvim nova. Onoga časa kad se na njima vidjelo da se ljudi njima doista koriste počela su propadati. Drvena su vrata, pak, uskladila vlastite godine i stanje, u suglasju s prirodom, a ne protiv nje.

Klimatski uvjeti

Na ovom mjestu moramo istaknuti nekoliko čimbenika. Prvi je učinak klimatskih uvjeta na starenje i trošnost. Drvena vrata snimljena su u relativno suhoj klimi, dok su plava vrata snimljena u vlažnijoj. Klimatski uvjeti jesu važni za izgled izloženog materijala, ali moramo reći da i u našoj, engleskoj klimi, mnoga drvena vrata izgledaju jednako dobro kao i ona na našoj ilustraciji. Stoga možemo reći da sama klima ne utječe presudno na trajnost kvalitete. Jedan drugi čimbenik mnogo je manje uočljiv, ali je vjerojatno jednako važan vizualno profinjenim promatračima kojima se drvena vrata sviđaju. Drvena vrata prizivaju konotacije seoske kulture i ugodna, lagodnijeg života, dok druga upućuju na neugodnu kulturu i manje privlačnu, bučniju, brutalniju egzistenciju. Prva vrata asociraju na Toskanu i plemenitu divljinu, a ova druga na Lancashire i englesku sjevernjačku divljinu. Kulturološki gledano, ovdje moramo ustvrditi da je estetika povezana i s društvenim gledištima i klasno uvjetovanim sustavima vrijednosti.

Ipak, ne nastojim ovdje reći kako je razlika u kvaliteti između dvaju vrata samo vizualna. Asocijacije jesu važne, ali nisu presudne kulturološke asocijacije. Čini mi se da je mnogo važnije ono što se događa u odnosu prema prirodi, prema prirodnim procesima, kako sam već prije naveo. Kvaliteta same površine i teksture materijala, sukladnost, ugodan učinak vremenskoga tijeka... Sve nam to snažno priziva pomisao na odnos između kulture (vrata) i prirode (materijal i proces starenja) koji je uzajamno koristan. Kako vrata polagano stare, tako možemo vidjeti kako priroda nadjačava kulturu. Ipak, priroda se pokazuje tek benignom silom, u polaganu raspadu, koji stvara više nego što rastvara. Ta sila ne dovodi do zastrašujuće, snažne destrukcije. Drugim riječima, ne očituje se kao nešto uzvišeno i konačno, već bliže onome što bismo možda nazvali slikovitim.

Pictura

U osamnaestom stoljeću riječ slikovito značila je mnogo toga. Doslovno, moglo je značiti, poput slike, moglo ga se vezivati uz element iznenađenja, uz imaginaciju i oduševljenje; ili se njezino značenje svodilo na odnos prema savršenosti nekog mjesta. U našem slučaju prikladnijima se čine asocijacije koje kreću od polagane oronulosti koju su potaknuli prirodni procesi na prirodnom materijalu. To nas sjeća i prirodnog poretka stvari, u kojemu valja poštovati starenje ako se odvija u visokom stilu. I, naposljetku, ono čega se zadnjeg sjetimo, jest da je to zapravo i konačno izmirenje s prirodom.

Zašto je sve to važno? Možda uopće nije. Možda je riječ o pukoj sentimentalnosti ili je sve to potaknuto mojim sredovječnim razmišljanjima o moralu, kreditima i mirovini. Možda su to i predrasude klase kojoj pripadam. Ali možda je točno i to da riječ slikovito ne pripada nužno samo estetičkom pokretu osamnaestog stoljeća, nego da je to dio trajne vrste senzibilnosti i onog stava koji nam pomaže da konstruktivnije porazmislimo o procesu starenja i trošnosti i problemima koji iz toga proizlaze. Dizajn se s time mora suočiti i, tko zna, možda jednoga dana uspijemo ublažiti vlastitu opsesiju za vječno modernijim, nečim posve novim?

Nigel Whiteley

Preveo Saša Drach