Slavonska suita

Slavonska suita

Osijek, Tvrđa, 4. srpnja 2003.

Opernoj inscenizaciji Neba nad Osijekom (prir. H. Sablić Tomić, Osijek 2003) na osječkoj Tvrđi prethodila je uvertira. Nekoliko dana prije primio sam, naime, crveno dvoknjižje Remove Koreografije teksta (Zagreb: Meandar 2003) koje je, s naslovom posuđenim od Bore Pavlovića, u punoj širini ponudilo golemi korpus hrvatske vizualne ili konkretne ili »intermedijalne« (tako u Gorana) poezije, od kaligramski oblikovane Atomske lire egzilanta Luciana Kordića, pa sve do Dvadeset četiri i jedne sekunde Krešimira Mićanovića, cijeli niz eksperimenata nastalih između godine koja je prethodila (u Hrvatskoj) Drugom ratu i godine kojom je započeo Rat treći, a koje je svojom opširnom raspravom i pomnim antologijskim izborom Rem s Čegecom kao sukrivcem kanonizirao.

A samo dan prije bakljade na Tvrđi stiglo je i drugo iznenađenje, golemi zbornik radova OS lamnigu (ur. G. Rem, Osijek: Pedagoški fakultet 2003) koji je okupio na 476 stranica gotovo sve radove s Dana Ivana Slamniga, znanstvenih skupova, održanih 1998, 2000, i 2001. Slamnig je tako posmrtno dobio knjigu priloga o njegovu pjesništvu i »boljoj polovici« proze kakvu nemaju drugi naši »dragi suvremenici« (osim marom Donatovim skupljene građe o Šoljanu ili Mihaliću, a da knjige o Krleži i ne spominjemo). U punoj je mjeri takvu kanonizaciju Slamnig zaslužio, a Kvadrati tuge koji otvaraju knjigu ujedno su tekst koji je objavljen i u Removoj antologiji, a već je postao zaštitnim znakom Slamnigovih dana.

U Osijek sam stigao nakon kave na obali Save u Slavonskom Brodu, što je Matičin auto poštedjelo od nevremena nad Osijekom, pa smo stigli na bedem uz mjesečev sjaj, ljeskanje Drave i baklje oko nas. Kao da smo došli na predstavu, nimalo goru od onih na Lovrjencu. Nije samo scenografija podsjećala na operu. Na kazališni je čin podsjećalo i čitanje ulomaka iz pedesetak u knjizi okupljenih intimističkih zapisa, posvećenih gradu povijesnoga naslojavanja, secesionističkog obilježja, ali i crvenog fiće. Davor Panić i Marija Sekelez glumili su dijelove muških i ženskih tekstova uz sjaj baklji, ali punim glasom, pa se stjecao dojam u koru nazočnika koji su postajali nadahnutim Minnessängerima što pjevaju slavu Gradu. Sve se odvijalo teatarski neprotokolarno, pa su sretno izostajali pozdravi ispred ove ili one ustanove, a čak je i predsjednik Sabora pozdravljen samo kao privatna osoba. Valjalo bi ipak čitati pojedine priloge ne tražeći odgovor na pitanje tko je komu Hekuba, nego tko kako voli taj grad. Netko izravnim izričajem, netko pak stilom, govorili su o Gradu, ali i o Sebi!

S Tvrđe smo sišli u (novu) Galeriju Waldinger, a drugog dana smo u Artcaféu slušali Stanislavovu parafrazu Cvenićeva romana, zaslugom glumačkoga para teatraliziranu. Odatle me je pak u sasvim nove galerijske prostore poveo odista multimedijalni gospodin Faktur. Zahvaljujući njemu shvatio sam: Osijek širi ne samo književne nego i likovne prostore. U bedemu je Tvrđe već bio izlagao Kožarić! A prostori su jako široki, mogu ugostiti mnoge druge...

Kneževi vinogradi/Vörösmart — Batina, 5. srpnja 2003.

Nebo se nad Osijekom proširilo na Baranju. Krenulo se uzbrdo — na kulen, čobanac, vino i tamburice. Slavonski ritual: slasno i glasno. Kada je slavlje završilo, skromno sam pitao da li je Augustinčićev spomenik još na svom mjestu. Uskoro smo se našli na visokoj obali Dunava s pogledom koji bi Nijemcima i Englezima zaustavio dah: na bački Bezdan i šire s jedne, na mađarski dio Baranje sve do Mécseka s druge strane. Panorama je dosezala bijele, zdepaste oblake na nebu i ujedno dijelila lekcije iz politgeografije. Povijest? — »Najveća bitka«, »krvavi Dunav«, »lešine Azijata« govorio je glas Sauvignona s vinske ceste. Nije me mnogo dirao: treći je rat prekrio ove ruske žrtve, a o njemačkima spomenik nije ni govorio. Kiosk nije bio otvoren, ali su se u njemu prodavale ruske matrjoške kao pokraj Brandenburških vrata. Komentirao sam samo Augustinčićev obelisk s u kamenu isklesanim pučkim ruskim figurama. Sam obelisk bio je zaista veličanstven, ali je završavao golemim kipom Pobjede, a socrealističkom kiču pripadale su i boračke skupine oko postolja kao monumentalna galanterijska roba »s Dona, Volge i Urala«... A dolje je vladao mir. Dunav kao da se uspavao — od Batine do Vukovara, od Vukovara do Iloka tekao je mirno u sjeni zapadne, visoke hrvatske obale.

Istoga dana »Jutarnji« je donio Donatovu kolumnu o udvoricama. Spomenuo je i Augustinčića. Ali se upitajmo: je li se Augustinčić dodvoravao nasljednicima poljskog diktatora Pi#lsudskog, europskim i afričkim vladarima, ili je kao kipar-monumentalist udovoljavao narudžbama — na najbolji mogući način, prema ukusu naručitelja, ali i vlastitoj estetici?

Đ akovo, 5. srpnja 2003.

Nekoć: izlet iz Osijeka, razgledavanje katedrale iznutra. Ove je pak godine Matičin auto na putu u Osijek obilazio grad, pa se vidio tek dvotoranj bazilike. Katedrala je sada izranjala iz osušenih i ošišanih već polja, pa je scenerija nalikovala na gotiku Chartresa iz stihova Charlesa Péguya prema kojoj kuljaju mase hodočasnika: kretanje je usporeno, pješačko — kroz žito prema svetilištu. I dok je trajala zaobilaznica, Strossmayerova je građevina, spram neba okrenuta, stajala uspravno, mijenjajući izgled u skladu s tmurnim oblačinama koje su već zalijevale osječku žeđ, čas iznad gradskih kockica, čas iznad silosa koji su čekali novu cijenu pšenice. Nadvisivala je zemaljske brige.

Na povratku pješačili smo kroz gradsko središte. Pješačka je zona vodila prema bazilici i nalikovala je Fußgängerzone nekoga njemačkog gradića, ali je neki mediteranski štih davao niz kavana pod tendama i šarenim suncobranima s dokonim posjetiteljima. Bilo je, dakako, odličnih kremšnita i šampita po austrijskoj recepturi. Bilo je to blagdansko Đ akovo, ne toliko poslije kiše koliko poslije Pape, na kojega je podsjećao nepospremljeni baldahin na nedalekom uzletištu. Katedrala je sada tonula u vrevi izletnika.

Na drugom kraju pješačke zone, upravo nasuprot katedrali, bjelasala se posljednja slavonska džamija s kubetom, ali s crkvenim tornjićem mjesto minareta. Ulicu je zatvarao groteskni palimpsest... Što o tome misli Mak?

Aleksandar Flaker

P. S. Zahvaljujem g. Sučiću za brigu i vozaču Dragi za strpljivost, obojici za druženje na tom kratkom, ali bogatom izletu...