Scena Habunek bit će HNK u malom

Scena Habunek bit će HNK u malom

Scena Habunek sadržavat će komornu operu, balet i dramu, HNK u malome. To je ono što je pokojni Vlado Habunek sjajno radio. Mi smo pripremili cijeli program za dramu, operu i balet na komornoj sceni za sljedeću sezonu.

S Mladenom Tarbukom, intendantom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, razgovarali smo u povodu završetka vrlo bogate kazališne sezone 2002-2003, u kojoj je znatno povećan broj premijera, a u baletu i operi čak utrostručen u odnosu na prethodnu.

Kako su djelatnici HNK izgurali toliko povećanu produkciju, kakvu HNK nije imao posljednjih deset godina? Osjećate li da ste dosegnuli vrhunac njihovih kapaciteta?

— Ove sezona imali smo sedamnaest premijera, što je desetak više nego ranijih sezona. Mislim da je to prije svega značilo veliki napor za tehniku HNK u Zagrebu, jer je bila slabo ekipirana. Mi se trudimo naći još ljudi, obučiti ljude koji bi mogli raditi na sceni, rasvjeti i na dijelu koji je ponekad problematičan, a to su garderoba i šminka. Ono što sam na početku svoga mandata govorio, to sam i proveo. Činilo mi se da je besmisleno usporavati ili smanjivati produkciju tri pogona, kao što su drama, opera i balet, zbog toga što je četvrti pogon, tehnika, slabo ekipiran. Mislim da je daleko pametnije angažirati još trideset ljudi u tehnici, pa na taj način uspjeti zaposliti cijeli ansambl, nego zbog toga što su nam ukinuli ta radna mjesta ne zaposliti preko sezone glumce, pjevače i plesače i tako opet doći u situaciju koju smo imali — da se velik broj ljudi nalazi na plaći, a da ne uspjeva stići na scenu. Trenutna je situacija da su u sljedećih godinu dana svaki dan, bez iznimke, jutra i večeri na sceni zauzete. Zbog toga ponavljam još jednom apel javnosti i političarima koji o tome odlučuju, da se vrlo ozbiljno shvati molba HNK za drugom scenom, po mogućnosti komornom.

Uprkos slaboj ekipiranosti, moram pohvaliti tehniku, jer je ona na zbilja sjajan način iznijela sezonu. Svi su bili svjedoci da nije bilo nikakvih većih nespretnosti na premijerama po pitanju kulise i svjetla, usprkos pojedinim scenski vrlo zahtjevnim predstavama, jer je tehnički protok predstave bio na vrlo visokoj razini, što dokazuje da imamo vrlo sposobnu tehniku. Također moram naglasiti da nakon deset godina imamo mnogo stranih režisera koji su došli i dolazit će u ovu kuću. Svi su mahom izrazili zadovoljstvo, pogotovo proizvodnom i scenskom tehnikom, koja je pokazala da i u ovom malom broju proba može vješto reagirati.

Smatrate li da orkestar i ansambl mogu dovoljno kvalitetno pratiti toliko pojačan ritam premijera? Je li to odveć intenzivno za njih i ne bi li im trebala još koja scenska proba više?

— Čini mi se da je manji problem probe na sceni, koliko individualnog shvaćanja odgovornosti. To je osnovni problem. Slažem se s tvrdnjom da orkestar ove godine nije briljirao, ali mislim da je to logična posljedica dugogodišnje zapuštenosti. Nisam gajio iluziju da će se to odjednom riješiti čarobnjačkim štapićem. Mislim da to nije problem dirigenata, jer se vrlo respektabilan broj dirigenata našao za pultom tog orkestra, i u baletu i u operi. Da podsjetim da je tu bio niz stranih dirigenata poput Klausa Arpa, a među dirigentima je i direktor opere, koji se zaista brine za orkestar i pokušava od njega izvući najbolje. Dirigirao je Pavle Dešpalj, doajen naših dirigenata, kao i Nikša Bareza, jedan on naših najcjenjenijih dirigenata u svijetu.

Dakle, problem je u nedostatku svijesti o individualnoj odgovornosti i pripremljenosti članova orkestra. Moram reći da je inače boljka naših orkestara, da glazbenici ne shvaćaju ozbiljno pojam prve probe. Ono što bi bilo jako važno shvatiti jest da na prvoj probi note već moraju biti dobro pročitane, a ne da se note čitaju neposredno prije probe. Tu je postojao veliki raskorak, i nadam se da će to doći do svijesti ljudi i da će oni početi mijenjati svoje navike, no svakako mislim da ću tijekom sljedeće sezone uspjeti taj problem riješiti na opće zadovoljstvo i orkestra i publike.

Možda bih spomenuo još jednu važnu stvar, a to je da je meni bilo ne samo važno provesti program koji sam zacrtao u ovoj sezoni, nego i pokazati ljudima što su sami u stanju napraviti, koliko su u stanju intenzivno raditi. Sljedeća sezona imat će nešto manje problema, jer smo modificirali način rada i mislim da će to biti za dobro samih predstava. Ove sezone shema je bila takva da smo jedan vikend imali tehničku probu, a u sljedećem vikendu već je bila premijera. U sljedećoj sezoni uveli smo još pet dana probe, tako da smo, uvijek kad je to moguće, u ponedjeljak i utorak predvidjeli tehničku probu, a na kraju sljedećega tjedna premijeru. Vjerujem da će se taj korak naprijed sigurno osjetiti.

Mislite da bi HNK-u trebao šef-dirigent kao osoba koja bi se stalno brinula o orkestru, njegovoj radnoj disciplini, unapređenju kvalitete, neovisno da li je riječ o operi ili baletu?

— Ta odgovornost sada leži na direktoru opere. Kolega Juranić je taj koji to radi u punom kapacitetu. On je trenutno šef dirigent, ne samo orkestra nego i opere, a također sudjeluje u odlučivanju izbora dirigenata za balet. Moram reći da je kolega Bogdanić tu bio sklon suradnji i nismo imali nikakvih problema pri izboru dirigenta na relaciji opere i baleta.

Što nas očekuje u sljedećoj opernoj sezoni?

— U repertoaru postoje konstante koje se vuku i koje će se provlačiti cijelim mojim mandatom. Treba svakako spomenuti da će na početku sezone biti izvedena Priča sa zapadne strane, kao dug iz prošle sezone, nakon čega dolazi Smareglina Oceana. Riječ je o stotoj obljetnici praizvedbe kojom je dirigirao Toscanini, i mislim da se radi, pored Ognja, o jednoj od najvažnijih opera napisanih u prvoj polovici dvadesetog stoljeća na ovim prostorima. Vrlo je važno da premijeru postavljamo u Puli, u INK-u, dakle kazalištu koje nema svoga ansambla. Htjeli smo potaknuti Istru da se probudi i da pokuša razmišljati o budućnosti kazališta na primjeren način. Nakon toga je premijera u Zagrebu. Mislim da će to biti događaj ne samo za Istru i za Hrvatsku nego i za sjevernu Italiju. Budući da, koliko ja znam, sam Trst i okolica ne razmišljaju o postavi ove opere u toj obljetnici, mislim da će tim prije biti žestokih reakcija, koje će posve sigurno biti nama u prilog, upravo zato što postavljamo ovako važna skladatelja i njegovu najvažniju operu.

Zatim dolazi premijera Lady Macbeth Mcenskog okruga, opera koju je trebao režirati Harry Kupfer, no on se vrlo ozbiljno razbolio. Imao je manji izljev krvi u mozak, prekinuo rad u Sidneyjskoj operi i sljedećih godinu dana otkazao sve obveze. Tako nema potrebe za brigu koja se mogla čuti na HRT-u da će Harry Kupfer uništiti budžet HNK-a. On nažalost neće biti u poziciji da uništi taj budžet, ali ja sam našao adekvatnu zamjenu, Thomasa Schulte-Michelsa, koji je prošle godine režirao Fausta u Ljubljani, dakle provjereno je dobar redatelj. Drugi tjedan idem s njim na sastanak u Bayreuth. Važno je naglasiti da će u glavnoj ulozi nastupiti Vlatka Oršanić, jedna od najboljih Lady Macbeth koja će u toj ulozi pred našom publikom slaviti dvadeset i petu obljetnicu umjetničkog djelovanja. Mislim da je to vrlo važna obljetnica za umjetnicu koja je sigurno premalo bila na našim kazališnim daskama.

Zatim treba spomenuti Don Carlosa, kojega smo zamislili u potpuno svjetskim razmjerima, s uglednim stranim dirigentom, redateljem i pjevačima, a vjerojatno ćemo i cijelu scensku opremu uspjeti dobiti od Covent Gardena. Na svih šest predstava vjerojatno će pjevati Paata Burchuladze, s tim da će u nekima pjevati Filipa, a nekima Velikog inkvizitora. Mislim da je to raritet i u svjetskim razmjerima.

Nakon toga dolazi premijera koja meni najviše leži na srcu, a to je hrvatska opera, Šulekov Koriolan. Tu se također nadam pogotku i vjerujem da će naša publika, kao što je sjajno prepoznala u Ognju veličinu skladatelja i značaj opere za njegovo i za današnje doba, prepoznati i važnost Koriolana.

Od umirovljenja Diane Kosec-Bourek HNK nema šefa kostimografa. Kako će se riješiti taj problem?

— Kostimografi pojedinih predstava brinuli su se o umjetničkoj strani posla, a mi smo pokušavali s nekoliko osoba riješiti upravo taj voditeljski i organizacijski dio posla. Čini mi se da je tu organizacijski moment važniji nego umjetnički, zato što smo imali niz vrlo uglednih gostujućih kostimografa, poput Herberta Kapplmülera, jednog od najvećih svjetskih kostimografa.

Moram pritom reći, a to se ne odnosi samo na ovo pitanje, nego i na drugi niz radnih mjesta, da postoji velik problem što ljudi koji završe određenu stručnu spremu nisu u dovoljnu doticaju s kazalištem tijekom školovanja i definitivno je tu potrebno razdoblje adaptacije. Mi smo imali osobu koja je ozbiljno bila u kombinaciji, no ona je sama odustala, pa se ove godine opet u rujnu raspisuje natječaj za voditelja tog odjela, u koji spadaju šminka, maska i izrada kostima. Važno je da o tome netko sustavno vodi brigu, ali s druge strane ja sam zatekao fundus u strašnu stanju, i tu bez financijske pomoći neće biti nekih kvalitetnih pomaka. Spremište je u lošem stanju i danas prokišnjava kao što je prokišnjavalo posljednjih deset godina, a kostimi trunu.

Bilo je govora da bi se dobivanjem Kina Tuškanac, koje ima dosta dodatnih prostorija, riješilo ne samo pitanje dodatne scene nego i problem adekvatna pohranjivanja fundusa...

— Ponavljam, kao što sam tisuću puta rekao i javno, da razuvjeravam one koji su u kuloarima govorili da HNK nije zainteresiran za prostor Tuškanca. To je potpuna besmislica. Vrlo smo zainteresirani za prostor kina Tuškanac, tim prije što je to prostor koji je bio u funkciji kazališta. Za razliku od mojih filmskih kolega, koji iz ne znam kojeg razloga vide Tuškanac kao jedini prostor u cijeloj Hrvatskoj u kojem se može smjestiti Hrvatska kinoteka, ja nisam tako rigidan i nikad mi ne bi na pamet palo da budem toliko isključiv, no treba voditi računa da svako kino može poslužiti za kinotečne projekcije, ali ne može svako kino postati kazalište, pa je bolje odlučiti se za dvoranu koja je adekvatna i provjerena i u dramskim i u glazbenoscenskim predstavama. Ono što mi je doista važno jest druga komorna scena. Scena Habunek sadržavat će zapravo HNK u malome, komornu operu, balet i komornu dramu. To je ono što je pokojni Vlado Habunek sjajno radio. Mi smo pripremili cijeli program za dramu, operu i balet na komornoj sceni kao da ćemo dobiti zgradu. Kada će odluka biti donesena, najmanje ovisi o nama.

HNK za razliku od drugih kazališta nema kompjutoriziranu kupnju karata, u doba kad se i karte za kino mogu kupiti i putem mobitela. Kad će doći do modernizacije na tom planu?

— Mi smo s VIP-om u pregovorima oko kompjutorizacije kupnje karata. Međutim, tu postoji veliki problem, koji se vuče gotovo pola stoljeća. Činjenica je da ovo kazalište živi od pretplatnika, a ne od prodaje karata. Mogu sasvim meritorno ustvrditi da bi nama zatvaranje blagajne vrlo malo promijenilo u visini prihoda. To ima dobrih i loših strana. Jako bih volio kad bi se i prodaja na večernjoj blagajni također popravila i kada bi postojao niz ljudi koji bi u posljednjem trenutku poželjeli doći u kazalište. Ovako imamo situaciju da oni koji su strastveni ljubitelji kazališta kupuju pretplate i dolaze redovito na svoje predstave, ali rijetko kada posjećuju druge.

Kad će izaći DVD izdanja važnih hrvatskih predstava izvedenih u HNK i hoće li to biti naslovi koju su najavljeni: Oganj, Đ avo u selu i Nevjesta od vjetra?

— Da, mi se potpuno držimo tog plana. Oganj je već snimljen i upravo se montira. Đ avlom u selu ja sam dirigirao i snimio sam sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije soundtrack koji je također u montaži. Početkom listopada snima se Nevjesta od vjetra. Bilo je to vrlo zanimljivo i bilo je tu nekih iznenađujućih otkrića. Drama, za koju smo mislili da će je tehnološki biti najjednostavnije snimiti, pokazala se daleko najkompliciranijom, dok je opera, koje smo se svi pribojavali, snimljena razmjerno lagano. To su režirali razni redatelji, kolega Margetić radio je snimku Ognja, ali je dakako u tome sudjelovao i kolega Violić.

Postoje li planovi o tome što će se snimiti iz sljedeće sezone?

— Svakako Šulekov Koriolan u operi i Vidićev Octopussy, djelo koje se nalazi na dramskom repertoaru kao domaća praizvedba. S baletom smo još u nedefiniranu stanju, nemamo domaće produkcije sljedeće godine.

Kada će biti otvorena dugo najavljivana prodavaonica HNK?

— Za prodavaonicu smo upravo sredinom lipnja dobili dozvolu od Ministarstva kulture, što je također znatan pomak, jer se s prodajom proizvoda koji su vezani uz kazalište počinjemo približavati standardima koji vladaju u svijetu. Pritom treba naglasiti da je to ne samo vrijedan izvor prihoda, nego je važno da gledatelj ono što vidi u kazalištu može imati i kod kuće: DVD-ove, plakate, razni predmeti, mnoge stvari koje su važne. Mislim da je izložba u Umjetničkom paviljonu vrlo dobro pokazala koliko je to zapravo bogatstvo, ne samo u materijalnom smislu, nego prije svega bogatstvo ideja. Mislim da je ovo kazalište u hrvatskim razmjerima važno zato što okuplja nevjerojatno velik broj umjetnika različitih usmjerenja, i ta ga vrsta pluralizma čini sasvim sigurno jedinstvenim u Hrvatskoj.

U Sloveniji je vrlo čest slučaj da se kazališne produkcije prilagođavaju i snimaju za televiziju, napose baletne i operne. No, to u nas u posljednjih nekoliko godina nije bio slučaj. Hoće li tu biti pomaka?

— Bit će utoliko što sam ja, upravo u očaju konstatirajući činjenicu koju ste vi naveli, postupio na način da sam se odlučio sâm za snimanje naših predstava. Mnogi su smatrali da je to samoubilački potez, ali ja ne mislim tako. Zahvalan sam sponzorima koji su spremni potpomoći takvu produkciju. Mislim da ima još dovoljno razumnih ljudi koji u tome vide itekako važan strateški zadatak za hrvatsku kulturu. Mislim da HRT nije u tehnološkom stanju tako nešto kvalitetno napraviti. Naše snimanje za DVD-ove najbolje je pokazalo koliko je taj projekt težak. Srećom, pri snimanju bilo je dovoljno strpljenja i dovoljno dobre volje, koja je strašno važna, pogotovo kad je riječ o nečem što nije tehnološki uhodano. Iz iskustva s HRT-om na temelju onoga što su oni do sada snimali, a ja sam sam neposredno tu bio tangiran snimkom Zrinjskoga, mogu reći da je posve sigurno kvaliteta slike i tona daleko ispod onoga što bi trebao biti standard slike i zvuka danas.

Kakva je posjećenost predstava u odnosu na prethodne sezone?

— Teško je uspoređivati brojke, jer nije jednak broj predstava. Broj predstava sveukupno se povećao tridesetak posto. Prosječna posjećenost ostala je približno ista, ali više predstava znači i više posjetitelja. Ukupni vlastiti prihod kazališta u prvom polugodištu skočio je pedeset posto, što je veliki rezultat, a tu ulaze sponzori, ulaznice, pretplata. No to je samo malen dio novca potrebna za naš rad koji ne može nadomjestiti državnu i gradsku potporu.

Kako kazalište uspijeva financijski pratiti povećanje produkcije?

— Tu se pojavljuje problem koji će se posve sigurno javljati svake godine i koji svaki ravnatelj ovog kazališta osjeća, a to je činjenica da u prvom tromjesečju odjednom presuše svi izvori. Država se svaki put prvoga siječnja reorganizira i počinje ponovno sa skupljanjem budžeta. To se jako osjeti na kazalištu, i to je šteta, jer barem u ovakvim kazalištima gdje je stupanj proizvodnje visok ne može se dopustiti neki jači zastoj. Imamo tekući minus koji će posve sigurno biti pokriven i koji proizlazi iz jednostavne činjenice da smo mi financirani i od države i od grada kroz dvanaestine, bez obzira na to kakva je realizacija programa. To je sustav koji je sigurno neadekvatan. HNK u srpnju i kolovozu osim male premijere Kazališnih zgoda i nezgoda gotovo ne igra, no dobiva novac kojim plaćamo stare predstave. No, u trenutku kada su odigrane neke predstave, a to su bili ožujak i travanj, tada mi je sigurno taj novac nedostajao. Mogu s priličnom sigurnošću reći da ćemo imati normalno zatvorenu godinu. Dapače, budući da se počelo odmotavati klupko zaostalih dugova, želio bih tu pogotovo istaknuti gospodina Bandića kao presudnu osobu koja je prvi put u deset godina od strane Grada shvatila problem gradskoga duga prema HNK s obzirom na važnost HNK ne samo u okviru države nego i u okviru Grada. Moram mu izraziti veliku zahvalnost za razumijevanje situacije i najavu da će se ti zaostali dugovi koji su proizašli iz nedostatna financiranja HNK od strane Grada proteklih desetak godina postupno namirivati i sukladno tome moći ću vraćati dugove umjetnicima, koji to osjećaju na svom džepu. Njima se također još jednom zahvaljujem na strpljenju. Postoje veliki problemi u načinu financiranja kulture i sigurno je da su umjetnici ti koji na kraju plate ceh. Teoretski gledano, idealna bi situacija bila kad bi svi umjetnici dobivali honorare u onom trenutku kad su posao obavili, ali moram reći da je upravo zbog financiranja kazališta putem dvanaestina, koje su katkada i neprimjerene, posve sigurno da će se problem lomiti na leđima umjetnika.

Umjetnica Mila Dimitrijević ostavila je oporučno svoju kuću HNK-u, koja je u devedesetima bila iznajmljena veleposlanstvu Srbije i Crne Gore i još je iznajmljena. Smatrate li da je to primjeren način da se koristi tom donacijom?

— Ne mislim da je to dobar način, no to je zatečeno stanje. Ono što sam prvo pokušao napraviti jest podići cijenu najma, jer mi se činio smiješno malen, a, s druge strane, obavio sam niz susreta s predstavnicima vlade koji su zaduženi za upravljanje domovinom i od njih dobio uvjeravanja da će se vjerojatno tijekom sljedeće godine veleposlanstvo iseliti zbog toga što je to njima neodgovarajući, premalen prostor. Razmišljam o vraćanju tog prostora njegovoj prvobitnoj svrsi, koja je oporučno trebala biti dom za ostarjele umjetnike, muzej Mile Dimitrijević ili drame HNK. Sav novac koji se danas skupi od najma usmjerava se na stipendiranje naših članova, za razne seminare i školovanje. Taj se novac strogo namjenski troši, tako da je njezina volja da se taj novac vrati umjetnosti poštovana.

U vrijeme kad ste objavili postavljanje mjuzikla Priča sa zapadne strane i zvali pjevače kao što su Đ ani Stipaničev i Sandra Bagarić iz kazališta Komedija, pojavile su se primjedbe ravnatelja Nike Pavlovića da HNK upada na njihov teren. Smatrate da je ta produkcija upad na teren Komedije ili da to djelo pripada u nacionalnu operno-kazalištnu kuću.

— Mislim da je način nastupanja pokazao mnogo više o onima koji su tako nastupili nego u repertoaru HNK-a. Mogu samo reći da sam umro od smijeha čitajući sve to skupa i nisam mogao vjerovati da ima i toga na ovim našim prostorima. Ponajprije glumci i pjevači nisu bijelo roblje, oni su slobodni ljudi. Ono gdje oni moraju biti profesionalni i gdje se ja sasvim sigurno kao ravnatelj jednoga kazališta slažem sa svim drugim ravnateljima, pa i s Komedijom, jest činjenica da oni moraju znati što su njihove obveze prema matičnom teatru. To sam rekao i našim članovima ovdje, glumcima i pjevačima, a vrlo je jasno planiran repertoar za idućih godinu dana. Te obveze oni moraju ispuniti, a što će oni raditi u slobodno vrijeme, da li glumiti ili pjevati u Komediji, Trstu ili Beogradu, to je nešto što se mene ne tiče, i ja im dajem za pravo da idu glumiti gdje žele, ukoliko se to ne kosi s radnim dijelom obveza koje imaju u ovom kazalištu. Zbog toga mi se sve to činilo neprimjerenim.

U pitanju samoga žanra mislim da je to također slobodno. Ne branim Komediji da postavlja, primjerice, Aidu i ne bi mi nikad palo na pamet da idem prosvjedovati zbog toga. Njihova je scena slobodna pa neka postavljaju što god žele. Kao glazbenik moram istaknuti da je forma mjuzikla vrlo rastezljiv pojam. To je žanr koji je star osamdeset godina i u njega često spadaju djela koja su nespojiva, kao što je u operi vrlo teško spojiti Janačeka i Rossinija. Posve je sigurno da je što se tiče glazbenoga tijeka Bernsteinova Priča sa zapadne strane jedna od najtežih partitura, koja je u razini složenosti partiture Stravinskoga. Mislim da je vrlo logičan izbor da upravo mi radimo ovdje taj mjuzikl, što ne priječi nikog drugog da ga postavi.

Prvi razlog za Priču sa zapadne strane, osim te muzičke složenosti, jest sama priča, dramaturgija kao kod Romea i Julije. Kao što znate, izveli smo Romea i Juliju u drami i baletu te operu Capuleti i Montecchi, a upravo će Priča sa zapadne strane objediniti sve tri grane kazališta u još jednom djelu nadahnutu tom pričom.

Koji je epilog slučaja Snježane Banović?

— Budući da je njezina odvjetnica vrlo bijesno reagirala na svaku moju izjavu vezanu uz taj slučaj, ja ne bih komentirao ništa dok ne dođe do sudske presude.

Svojedobno je bilo dosta problema i medijskih polemika u vezi s gostovanjem u Beogradu, da bi na kraju razmjena gostovanja s baletima Cirkus primitif balet i Dr. Džekil i Mr. Hajd završila bez ijedne primjedbe ili problema s bilo koje strane i s vrlo pozitivnim odjecima u tisku. Kako to tumačite?

— Vrlo jednostavno, mislim da je slučaj iskonstruiran od strane hrvatskih medija. Kao što su proizveli situaciju koja je sasvim nepotrebna, i od jedne rečenice jednoga glumca pokušali napraviti ustašoidni pokret ili ne znam što u HNK-u s jedne strane, s druge strane ja sam bio obljepljivan etiketama u paleti od crnokošuljaša do ekstremnog ljevičara. Publika i umjetnici daleko su zreliji nego većina novinara i urednika. Ono što je bilo logično i zašto sam spomenuo tu suradnju jest prije svega činjenica, i to po tko zna koji put ponavljam, da je upravo Balet HNK najveća kulturna žrtva Domovinskog rata i mislim da je to jedan od osnovnih razloga zašto je Balet HNK išao u Beograd, i to je bio jedan od razloga zašto se išlo u razmjenu predstava s Narodnim pozorištem, a ne s nekakvim gradskim i prigradskm pozorištima. Bilo je važno da se ta razmjena dogodi na najvišoj razini, jer onda je simboličko značenje te geste bilo daleko veće i transparentnije. Tu se nije radilo ni o kakvim privatnim interesima bilo koga iz uprave HNK, iako mi je strašno drago što je intendant Narodnoga pozorišta bio toliko oduševljen Zurovčevom predstavom, da mu je spontano, bez ikakvih primisli i namještaljki, ponudio da koreografira s njihovim Baletom novu predstavu u jesen 2004. To je ono što je prirodna gesta umjetnika, koja sigurno nije sračunata ni na kakve efekte.

Postoji još jedna stvar koju neki u ovoj sredini ne razumiju i zašto se vrlo često ovo kazalište nalazi na udaru. Činjenica je da su tu okupljena tri različita kazališta, tri različita umjetnička izraza, tri estetike. Taj koncept se mnogim lijevo orijentiranim modernim teoretičarima čini kao zastarjeli povijesni koncept koji nema nikakva smisla. Ja upravo kroz te zajedničke predstave, a između ostalog jedna izrazito ljevičarska predstava, koja se će se dogoditi, Uspon i pad grada Mahagonnyja, pokazat će da to nije tako. Uporno ću se boriti protiv takvih objeda. Ne postoji mnogo kazališta u ovom dijelu Europe koja su tako ustrojena. Jedno je od takvih kazališta upravo Narodno pozorište u Beogradu, koje je logistički mnogo bolje, uz potporu lokalnih političara, riješilo svoje probleme. Oni su to riješili na način koji tu ne bi bio primjeren — imali su nadogradnju kazališta i praktički raspolažu sa pet različitih scena, a mi ne možemo ni drugu dobiti već pedeset godina, što jako dobro pokazuje koji su to problemi. Oni na taj način postižu sedamdeset predstava mjesečno s otprilike istim ansamblom koji i mi imamo. Kada bi mi netko dao pet scena, ja bih bio sretan da na taj način mogu zaposliti cjelokupni ansambl.

U prošloj su se sezoni ponekad događali nesporazumi između redatelja i scenografa. Hoće li ubuduće redatelj imati punu autonomiju pri izboru suradnika?

— Koliko se sjećam, ovo se pitanje odnosi isključivo na operu Capuleti i Montecchi. Svi su drugi došli sa svojim autorskim timovima. Mislim da je problem te opere bio samo taj što gospođa Panti-Liberovici nije u tom trenutku imala svoga scenografa, a ja sam imao Matka Trebotića kojega smatram vrhunskim scenografom. Zašto su se oni razišli, to je pitanje koje će ostati visjeti u zraku. Taj osjećaj može nastati i s jedne i druge strane, a neke ružno izgovorene riječi rečene su u afektu, no u krajnjoj liniji tomu ne treba pridavati veliko značenje. Mislim da je jako važno ono što gledatelj vidi na sceni. To je ono što je kriterij. Redatelj i scenograf mogu se svađati kao pas i mačka, a pri tome će to možda na sceni biti vrlo koherentna predstava, kao što je upravo scenografija predstave Capuleti i Montecchi bila na kraju vrlo uspjela.

No, moguć je i obrnut slučaj, a to je opasnost timskoga rada. Kada postoji jedan uigrani tim, ljudi se toliko naviknu jedni na druge da počnu opraštati jedni drugima i greške. Onda imamo divan sklad iza scene, a ponekad na sceni to ne daje najbolje rezultate.

Naša je politika da redateljima dajemo potpuno odriješene ruke, dakle nije bilo s naše strane pritisaka da se mora uzeti jedan scenograf, ako taj redatelj ima svoj autorski tim.

Na to se pitanje nadovezuje i estetika plakata. Iako je izložba u Umjetničkom paviljonu pokazala brojna vrhunska umjetnička ostvarenja, događalo se ponekad da redatelji kao što su Kappmlmüller ili Kica budu nezadovoljni plakatom, za koji smatraju da ne odražava estetiku njihovog djela...

— Predstava nastaje u trenutku kada se plakat radi. Onaj tko radi plakat ne može s pouzdanošću znati kakva će predstava biti. To je imanentni problem takva načina izrade plakata. Opet, nevjerojatno je dragocjeno da postoji širok krug likovnih umjetnika koji se suočava s izradom umjetničkog plakata. Činjenica je da je to u našoj sredini jako zanemarena disciplina. Plakat je prije svega nešto vrlo primijenjeno, dakle plakat koji bi imao veće umjetničke zahtjeve potisnut je sa scene. Danas ipak živimo u doba tržišnog plakata. Tim više čini mi se važno da unatoč prigovoru ustrajavamo na ideji da se rade umjetnički plakati. Dovesti se u situaciju da umjetnik koji radi scenografiju nužno radi i plakat čini mi se vrlo rigidnim. Ima scenografa koji to ne žele, koje to ne zanima, ili su arhitekti i sl. Čini mi se da je naša izložba, kojom smo svi prezadovoljni, ipak pokazala ono što se u novinama ne može često, a to je kontinuitet rada ove kuće. Vrlo često razgovaramo o pojedinim predstavama, malo kada razgovaramo o kontinuiranim razvojnim linijama, a koje postoje i u repertoaru i u likovnom aspektu ove kuće.

Mnoga kazališta, pa čak i Mala scena, imaju jumbo plakate. HNK je jedini takav plakat imao za predstavu Idemo na more. Hoće li se nastaviti s takvim načinom oglašavanja?

— Posve sigurno, potrudit ćemo se, jer ne živimo u tornju bjelokosnom. Trudim se ovo kazalište prikazati kao potpuno otvoreno kazalište raznim slojevima i uzrastima publike. Ove sezone postoji i ta dječja linija programa, kao i repertoar za sladokusce te dio repertoara za najširu publiku. Zbilja se trudimo obuhvatiti sve dijelove publike. Što se tiče sama propagandnog aspekta, od svoga dolaska nisam bio zadovoljan sa situacijom, ponajprije jer je urednik kazališnih izdanja kojega sam zatekao bio potpuno neadekvatan čovjek za takav posao.

Mi planiramo veliku kampanju, veliku za naše mogućnosti, koja će obuhvaćati i televizijsku reklamu, koja će biti posve drukčije osmišljena nego druge reklame koje ste mogli vidjeti u vezi s kazalištem. Zatim će tu biti jumbo-plakati te oglasi u novinama. Pokušat ćemo iskoristiti sve načine ne bismo li skrenuli pozornost na ono što se događa u ovom kazalištu. Činjenica je da su neke vrlo vrijedne stvari protekle sezone prošle potpuno nezapažene, i to je meni zaista krivo jer smo se mi svi zajedno izmučili da dovedemo ugledne umjetnike i napravimo kvalitetne predstave.

Svakako sam najnesretniji s Idomeneom, koji je od medija daleko bolje prihvaćen u inozemstvu nego ovdje. Ta predstava inače ima svoju publiku. U Miškolcu je bio jako dobro prihvaćen. Nadam se da će sljedeće godine doći do promjene u tom aspektu, tim više što imamo veći broj uglednih gostiju, kao što imamo jedan niz zanimljivih domaćih umjetnika na sceni.

Odnedavno je uvedena stroga kontrola ulaska u kazalište pri kojoj su se mnogi umirovljeni umjetnici osjetili povrijeđeni...

— Mi smo otvoreno kazalište za publiku, no s druge strane ovo je tvornica kulture i sasvim sigurno kao takva mora u sebi sadržavati red i disciplinu. Dakle, to nije sastajalište dokonih ljudi, to je sastajalište ljudi koji su tu na zajedničkom zadatku. Kontrola ulaska normalni je uzus svih kazališta u svijetu, pa ne vidim zašto tako ne bilo i u nas.

Spomenuli ste da je kazalište otvoreno za publiku. Mislite li da su doista na ulazu nužni zaštitari, koje nemaju druga kazališta?

— Nažalost, naši su zaštitari dva puta našli pištolje. Slažem se da je to grozno, ali znate još od Lincolna da je kazalište savršeno mjesto za pucanje po bilo kome, a sjetimo se i Hitchcocka, koji je pokazao kako savršeno ubojstvo može biti izvedeno uz glazbu. Nevoljko sam na to pristao, ali objektivni nas razlozi na to tjeraju, kao i Dvoranu Lisinski. Kad ljudi prestanu šetati s pištoljima po Zagrebu, kad se prestanu ubijati po središtu grada, onda ćemo i mi ukinuti zaštitare.

Mislim da je vrlo važna diskrepancija tzv. navijača i umjetnika. To je nešto što je vrlo različito i jako mi je žao da to mediji ne žele zapaziti. Pljeskalo se našim umjetnicima u Beogradu, pljeskalo se njihovima u Zagrebu, ali to na žalost nije bila vijest, nego su svi izvještavali samo o tučnjavi navijača.

Mislim da nije baš tako nužno da ta strašna amerikanizacija naših medija, koje smo svjedoci, obvezuje sve novinare da traže isključivo najnegativnije vijesti, najlošije vijesti vezane uz ovu sredinu. Kada čovjek čitajući novine krene po ulici, vjerovao bi da će se sutra srušiti cijeli grad. Sigurno je da ima negativnosti i da ih treba spomenuti, ali postoji doista niz pozitivnih vijesti koje se prešućuju ili se nalaze na marginama. Kazalište je svakako jedna od njih.

Razgovarao Zlatko Vidačković

Opera HNK u Zagrebu

Program za sezonu 2003/2004.

Premijere:

Leonard Bernstein: Priča sa zapadne strane

Zajednička produkcija Opere, Drame i Baleta

Antonio Smareglia: Oceana

Dmitrij Šostakovič: Lady Macbeth mcenskog okruga

Giuseppe Verdi: Don Carlos

Večer Mauricea Ravela: Dijete i čarolije

Zajednička produkcija Opere i Baleta

Stjepan Šulek: Koriolan

Obnova:

Giacomo Puccini: Tosca

U koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem iz Splita

Reprize:

Blagoje Bersa: Oganj

Jakov Gotovac: Ero s onoga svijeta

Giuseppe Verdi: Aida

Vincenzo Bellini: Capuleti i Montecchi

Gaetano Donizetti: Kći pukovnije

Giuseppe Verdi: Simon Boccanegra

Wolfgang Amadeus Mozart: Idomeneo

Giuseppe Verdi: Traviata

Gaetano Donizetti: Kazališne zgode i nezgode

Drama HNK u Zagrebu

Program za sezonu 2003/2004.

Premijere:

Ödön von Horvath: Kazimir i Karolina

Ivan Vidić: Octopussy

Maksim Gorki: Vassa Železnova

Jean Anouilh: Becket

Reprize:

Slobodan Šnajder: Nevjesta od vjetra

Brian Friel / Ivan S. Turgenjev: Očevi sinovi

Carlo Goldoni: Trilogija o ljetovanju

William Shakespeare: Romeo i Julija

Luigi Pirandello: Večeras se improvizira

Balet HNK u Zagrebu

Program za sezonu 2003/2004.

Premijere:

Petar Iljič Čajkovski: Labuđe jezero

Koreografije Renata Zanelle

Prazno mjesto, soba, crni anđeli

Večer Mauricea Ravela

La valse, Pavana za umrlu infantkinju, Bolero

Zajednička produkcija Opere i Baleta

Petar Iljič Čajkovski-John Cranko: Evgenij Onjegin

Obnova:

Ludwig Minkus: Don Quijote

Reprize:

Adolphe Adam: Giselle

Fran Lhotka: Đ avo u selu

Ludwig Minkus: Bajadera

Sergej Prokofjev: Romeo i Julija

Bruno Bjelinski: Mačak u čizmama

Koreografije Georgea Balanchinea

Igor Stravinski: Apolon muzaget

Čajkovski: Pas de deux,

Petar Iljič Čajkovski: Serenada

Staša Zurovac-Jean Marc Zelwer: Cirkus primitif balet