Šarolikost omeđena dijalektom

»Kaj«, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, gl. ur. Božica Pažur, br. 1-2, br. 3, Zagreb, 2003.

Časopis »Kaj« pripada kategoriji časopisa koji ustaljenom i definiranom koncepijom neće donositi posebna iznenađenja, ali jednako tako neće ni oscilirati u kvaliteti. Sustavno promicanje suvremenoga kajkavskog izričaja te čuvanje kajkavske baštine temeljna su obilježja Kaja, a ozbiljnost pristupa raznolikoj tematici koju časopis pokriva vidljiv je i u opremi tekstova, koji imaju sažetke s ključnim riječima na hrvatskom i engleskom jeziku te su upotpunjeni kvalitetnim fotografijama, preslikama dokumenata i slične građe — ovisno o temi koju neki članak obrađuje. Ovogodišnja prva tri broja (dvobroj 1/2 te zasebni treći broj) mogu se opisati kao sadržajno raznolika, nudeći nam teme iz područja književnosti, likovne umjetnosti, povijesti, arhitekture i narodnih običaja.

Pesnik prostrelenoga srca

Kao zanimljiviju i važniju tematsku cjelinu prvoga broja svakako treba istaknuti rubriku Iz književnojezične baštine, u kojoj su objavljeni radovi s književnoznanstvenog skupa o Franu Galoviću što ga je u povodu 115. godišnjice piščeva rođenja u sklopu projekta Galovichiana organiziralo Kajkavsko spravišče. U radovima devetero autora (Miroslav Šicel, Boris Senker, Ivo Kalinski, Mijo Lončarić, Božica Pažur, Denis Peričić, Božica Jelušić, Andrija Tomašek, Joža Skok) razmatraju se različita pitanja vezana uz Galovićevo stvaralaštvo, npr. o impresionističkim i ekspresionističkim obilježjima pjesničke zbirke Z mojih bregov, Galovićevu dramskom prinosu stilskom pluralizmu i novim tendencijama onodobne dramatike, o sličnostima i razlikama Galovićeve i Domjanićeve kajkavske poetike, Krležinim kritičkim interpretacijama Galovićeva pjesništva, jezičnim obilježjima i pjesničkom nasljeđu te poezije, ali i Galovićevim stihovima kao nadahnuću za hrvatske skladatelje. Uz radove nalazi se i prepjev (Daniel Načinović) pjesme Lastavice na talijanski jezik te ljetopis kratka i tragična života toga pesnika prostrelenoga srca.

Povijesne teme, odnosno one o tradicijskoj kulturi, u časopisu su obrađene na informativan, stručan, ali i pristupačan način, pa se među takvim tekstovima nerijetko nalaze oni koji mogu biti zanimljivi širem krugu čitatelja. Tu se ubraja prilog Slavice Moslavac o moslavačkim pokladnim običajima, kao i članak Olge Maruševski, koja piše o počecima kavanarskog obrta u Zagrebu, dajući pregled prvih zagrebačkih kavana. Kavane kao važna gradska okupljališta nerijetko su središta društvenih događanja, pa ovaj tekst nudi i sliku društvenog i kulturnoumjetničkog života Zagreba od sredine 19. do sredine 20. stoljeća. Ista autorica u sljedećem broju piše o fazama razvoja Maksimira, a oba su članka popraćena fotografijama. Fotografije, tlocrti, karte i crteži sastavni su dio još jednoga vrijedna priloga — preglednoga rada u kojem Krešimir Regan piše o srednjovjekovnim gradovima, utvrdama i kaštelima sjeverozapadnoga Hrvatskog zagorja.

Humor i stare pjesmarice

Ostali prilozi također potvrđuju tematsku raznolikost, pa će se među njima naći tekstovi o slikarima Zorislavu Drempetiću Hrčiću i Ivanu Lovrenčiću, muzeju Moslavine, kajkavskom humoru ili starim kajkavskim pjesmaricama.

Nakana poticanja i promicanja suvremene kajkavske književnosti, pored ustaljene rubrike koja i ovaj put donosi književne radove nekolicine suvremenih autora, ostvarena je i natječajem za kajkavske književne radove učenika srednjih škola koji je uredništvo časopisa zajedno s nakladnikom Kajkavsko spravišče organiziralo prvi put i čije rezultate — poetske i prozne radove, možemo čitati u prvom dvobroju. Već sljedeći broj objavljuje i drugi ovakav natječaj, koji je proširen, pa je pored kategorije književnih radova uvedena i ona za stručne radove s područja dijalektološke obrade i opisa kajkavskih zavičajnih idioma, što je još jedan način kojim ovaj časopis nastoji pridonijeti nedovoljno istraženim područjima kajkavske filologije.

Ljubica Anđelković