Samouki velemajstor

Samouki velemajstor

Velike je jazz-orkestre vodio sve do 1946. godine, a u njihovim se sekcijama izobrazio niz poslije priznatih imena jazza

Mnoge su europske radijske i televizijske postaje u subotu 12. srpnja donijele vijest da je u Los Angelesu u 96. godini umro znameniti alt-saksofonist, multiinstrumentalist, skladatelj i aranžer Benny Carter. Carterov odlazak potvrđuje nestanak cijele generacije velikana koja je jazz nosila u prošlom stoljeću, a kojem taj glazbeni fenomen u potpunosti i pripada.

Rođen 8. kolovoza daleke 1907. godine u New Yorku pod imenom Bennett Lester Carter, taj je umjetnik bio jedan od rijetkih talenata-autodidakta, koji se razvio u vrhunskoga jazz-glazbenika. Uz tek nešto znanja glasovira stečena od majke, u njegovu se životopisu ne spominje profesionalna glazbena edukacija te je tim više imponirala njegova džezistička svestranost.

Rijetko kvalitetan instrumentalist

On je naime uz alt-saksofon, koji mu je bio temeljni instrument, bio i vrlo dobar klarinetist i tenor-saksofonist. Usto, što je u jazzu rijetkost, bio je i zapažen trubač i trombonist. Karijera je Bennyja Cartera bila od početka vezana uz formaciju big banda, bio je članom brojnih velikih jazz-orkestara istaknutih leadera poput Horacea Hendersona, Charlieja Johnsona, Fletchera Hendersona i Dukea Ellingtona. Poučen svim tim iskustvima i razvivši se u izvrsna aranžera, Carter će 1933. osnovati svoj prvi big band, u kojem će biti i nezamjenjiv solist.

Velike je jazz-orkestre vodio sve do 1946. godine, a u njihovim se sekcijama izobrazio niz poslije priznatih imena jazza. Do druge će polovice pedesetih godina Carter dosta vremena provesti u društvu jazz-glazbenika američke zapadne obale, djelujući u radijskim i recording-studijima, te holivudskim filmskim i TV-kućama, da bi se potom ponovno vratio big bandu. U međuvremenu napisao je kompletan materijal za dva albuma orkestra Counta Basieja, Kansas City Suite i The Legend, te niz zapaženih aranžmana za tada vodeće jazz-vokaliste Saru Vaughan, Ellu Fitzgerald i Louisa Armstronga. S west-coast big bandom s kraja pedesetih i početka šezdesetih godina, koji je zadivio i slavnoga Quincyja Jonesa, Carter će završiti svoje četrdesetogodišnje djelovanje s velikim jazz-orkestrom. Godine 1987. uvršten je kao jedan od najzaslužnijih džezista u American Jazz Orchestra, svojevrsnu američku jazz-reprezentaciju.

Mali sastavi

Uz big band u djelovanju Bennyja Cartera ne bi trebalo zaboraviti njegove male sastave, ponajprije kvartete, u kojima je kao suradnike imao pijanista Geralda Wigginsa, kontrabasista Leroya Vinegara i bubnjara Mela Lewisa. I u tom je sastavu pokazivao izrazitu stilsku povezanost swinga i be-bopa usklađujući vrlo uspješno melodijski i harmonijski tip improvizacije.

Tijekom svoga dugogodišnjeg bogatog djelovanja ne treba zaboraviti činjenicu da je još u devedesetoj godini poduzimao turneje i redovito nastupao, Benny Carter je i snimao objavivši veći broj albuma svojih big bandova i malih sastava, jazz kojih je danas dostupan i na brojnim diskovima. Njegov se džezistički vijek poklopio s dvadesetim stoljećem — stoljećem nastanka i razvoja te glazbe, te Benny Carter ostaje relevantnim svjedokom tog vremena.

Mladen Mazur