Prepušteno glazbi

Prepušteno glazbi

U slenglish pretvoren slabo napisan dijalog Ragnija i Radoa učinio je sadržaj nedokučivim. Srećom, gledatelji su se s time brzo pomirili te su se, neopterećeni radnjom, prepustili atraktivnosti glazbe i plesa

Trideset pet godina nakon premijere na Broadwayu, mjuzikl Kosa Galta MacDermota, Geromea Ragnija i Jamesa Radoa napokon je postavljen i na zagrebačkim kazališnim daskama — točnije, na daskama improvizirane pozornice na vodi, gdje ga je, u sklopu Jarunfesta 2003, izveo ansambl Kazališta Komedija.

Mjuzikl Kosa zagrebačkoj publici nije stran. Istoimeni film redatelja Milosa Formana često se prikazuje na Hrvatskoj televiziji, a gostovanje američke trupe s Broadwaya koja je Kosu prije nekoliko godina čak dvaput izvela u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski postavila je visoke kriterije očekivanja. No, Komedija se hrabro uhvatila ukoštac s postavljenim zadatkom. Mudrom odlukom da veći dio standardnog ansambla zamijeni mladim nadama, kako ih je nazvao redatelj Štefančić, dobiven je nezamjenjiv mladenački žar i potpuna predanost projektu.

Zbor koji pleše

Glazbeni brojevi, koji zapravo čine najveći dio mjuzikla, s tim su žarom i izvedeni — tu se posebno istaknuo dirigent Dinko Appelt, koji je sigurno vodio soliste, mali ansambl glazbenika i zbor. Zbor ovaj put nije samo statirao, kao u većini Komedijinih predstava, nego je i plesom sudjelovao u radnji (nova tendencija da pjevači budu i plesači, koja je u svijetu pravilo, a u nas se tek razvija, pozitivan je pomak u domaćoj glazbenoscenskoj produkciji). Ples je zapravo najvažniji dio scenskoga dijela mjuzikla. Koreografkinja Suzana Sliva napravila je odličan posao — iskočivši iz uobičajenih standarda niske razine hrvatskoga show dancea (čije bijedne rezultate najčešće vidimo na televizijskim emisijama ili u velikim spektaklima), svojim je idejama doslovno oživijela i dinamizirala pozornicu.

I solisti su tretirani kao dio aktivne scene. Među njima se, kao i uvijek, isticala figura Đ anija Stipaničeva: njegov nastup u ulozi Claudea nadovezuje se na zadivljujuće nastupe u ranijim Komedijinim projektima (u kojima se glasovno još više razvio). U nizu glazbenih brojeva i raznolikom glazbenom zbivanju, pjevačke akrobacije Stipaničeva, nažalost, nisu došle do izražaja kao u Webberovu Isusu, ali su svejedno opravdale njegov već postojeći status miljenika zagrebačke publike. Dobri su bili i ostali pjevači, osobito Dubravko Laco u ulozi Bergera (Siniša Magdalenić na premijeri nije ostavio takav dojam) — on bi, uz malo truda, mogao nastaviti karijeru stopama Stipaničeva.

Dok glazba i ples nose predstavu, dijalozi su bili veliki problem. Činjenica je da se mjuzikl bitno razlikuje od filma (Kosi se i inače najviše zamjera slabost sadržaja) i da nismo mogli očekivati istu režiju i isti razvoj priče kao u Milosa Formana (lukavi je redatelj u drugom dijelu filma zamijenio uloge Claudea i Bergera, čime je dobio na napetosti i dinamici), ali se izvikavanje šturih rečenica na jeziku zvanom slenglish, koji ih je još više okrnjio (ljudi u publici su se žalili da ništa ne razumiju), pokazalo najslabijom točkom predstave. U slenglish pretvoren slabo napisan dijalog Ragnija i Radoa učinio je sadržaj nedokučivim. Srećom, gledatelji su se s time brzo pomirili te su se, neopterećeni radnjom, prepustili atraktivnosti glazbe i plesa.

Inventivna rješenja

Scena je, međutim — unatoč živosti i nevjerojatnoj unutarnjoj pomičnosti — djelovala prilično statično. Od početka do kraja predstave glumci, pjevači i plesači ne miču se s pozornice, što s vremenom postaje zamorno. Također, neka redateljska rješenja koja su asocirala na film (na primjer, početak pjesme I Got Life, gdje nije baš sasvim jasno zašto se Stipaničev, poput Treata Williamsa u filmu, penje na stol) nisu se pokazala sretnim. Za razliku od toga, nastavak te scene i njezino plesačko rješenje (od trenutka kada Claude siđe sa stola) bilo je odlično. Jednako tako, traženje Claudea i Sheile s malim baterijskim svjetiljkama rezultiralo je iznimnim vizualnim dojmom, a iznimno se dojmila i izvedba pjesme Ripped of by Metal Explosion, gdje je kontrast zvučnih efekata (helikopteri, zrakoplovvi, bombe, pucnjevi) zajedno sa scenskim prikazom (plesači plešu i padaju, svjetla se vrte kao da je rat) i vedra srednjeg dijela pjesme (zboru još jednom svaka čast) učinio ratnu tematiku aktualnijom nego ikad.

Unatoč nekim nedostacima koje je možda bilo teško nadići jer zadiru u samu strukturu mjuzikla, kazalište Komedija svoj je naizgled slabašni potencijal (kako je to izgledalo prije nekoliko godina) razvilo u glazbenoscensku mašineriju kojoj ništa ne može stati na put. Poput pravoga zagrebačkog Broadwaya.

Irena Paulus