Vijenac 245

Ples

Kazališno nebo 9. PUF-a: Međunarodni pulski festival alternativnog kazališta nagradio najbolje

Pobjednik zasjenio festival

Zamisao o stvaranju nadrealnoga svijeta ispod šatora, nevjerojatna izvedba ansambla koja se posve poklapa s neprovjerenom pričom što kaže da je riječ o četrdesetak ljudi koji godinama žive zajedno i zajedno rade izvan normi što vladaju našim pokvarenim planetom, magnetska atmosfera predstave privukla je zabezeknute ljude da odmah po izlasku s nje kupuju karte za iduću izvedbu, žureći uhvatiti svoje mjesto pod šatorom Silo teatra

Kazališno nebo 9. PUF-a: Međunarodni pulski festival alternativnog kazališta nagradio najbolje

Pobjednik zasjenio festival

Zamisao o stvaranju nadrealnoga svijeta ispod šatora, nevjerojatna izvedba ansambla koja se posve poklapa s neprovjerenom pričom što kaže da je riječ o četrdesetak ljudi koji godinama žive zajedno i zajedno rade izvan normi što vladaju našim pokvarenim planetom, magnetska atmosfera predstave privukla je zabezeknute ljude da odmah po izlasku s nje kupuju karte za iduću izvedbu, žureći uhvatiti svoje mjesto pod šatorom Silo teatra

Sustav nagrada Kazališno nebo PUF-a najbolje opisuje bit toga međunarodnoga festivala alternativnog kazališta, što se u svojemu devetom izdanju predstavio Puljanima na različitim gradskim lokacijama od 1. do 5. srpnja. Naime, Kazališno nebo PUF-a nagradom Oblak potiče scenska promišljanja koja cjelovitošću i zaokruženošću ostaju središnjim i prestižnim ukrasom ovoga dijela domaćega i inozemnog kazališnog neba.

Oblak, središnji i prestižni ukras PUF-a, iz Pule je otišao u Nizozemsku, otprativši predstavu 60 stupnjeva, izvrstan rad amsterdamskoga teatra Silo. 60 stupnjeva kazališna je predstava koju je, iskreno rečeno, gotovo nemoralno analizirati.

Zamisao o stvaranju nadrealnoga svijeta ispod šatora, nevjerojatna izvedba ansambla koja se posve poklapa s neprovjerenom pričom što kaže da je riječ o četrdesetak ljudi koji godinama žive zajedno i zajedno rade izvan normi što vladaju našim pokvarenim planetom, magnetska atmosfera predstave privukla je zabezeknute ljude da odmah po izlasku s nje kupuju karte za iduću izvedbu, žureći uhvatiti svoje mjesto pod šatorom Silo teatra? Osjećam da ti podaci govore mnogo više o nagrađenome radu teatra Silo nego što bi to mogla bilo kakva raščlamba simbola uporabljenih u predstavi, redateljskoga i dramaturškog koncepta, razotkrivanja misterija savršeno uklopljenih elemenata izvedbenog, glazbenog i likovnog, što su u sintezi dali naprosto genijalno kazališno djelo.

Vjetar i Kaplja Norvežanima

Preostala dva dinamička nebeska elementa ili znaka, nagrada Vjetar i nagrada Kaplja, odletjela su u Norvešku. Norveški teatar Nor s predstavom Skup za loše vrijeme dobio je Vjetar za scensko ostvarenje koje istraživačkim dosegom naslućuje promjenu i donosi svježinu kazališnom nebu PUF-a.

Kaplju za pojedinačno ostvarenje koje unutar svog prinosa znači nagovještaj osvježenja i trag na kazališnom nebu PUF-a dobio je Andreas Eilertsen za predstavu Usamljeni Butt (Osoba koju svi zafrkavaju). Nadahnut Ibsenovim Peer Gyntom, Eilertsen je stvorio svoga Butta, dječaka koji u procesu odrastanja u potpunoj osamljenosti i nepresušnoj gladnoj znatiželji izmišlja svijet i njegove izazove. Policajac, ljubavnik, emigrant, skitnica, filozof, mistik, alkoholičar, obiteljski čovjek — smjerovi su Buttove potrage za životnom ulogom koja će mu ispuniti dušu. Vrhunski zabavljač Andreas Eilertsen koncipirao je Buttovu potragu za identitetom na igri pokera, obrnuvši pravilo.

Svaka njegova iduća potraga započinje odijevanjem jednoga komada odjeće: najprije ovratnik, pa kravata, pa gaće, pa šešir, jakna. Jednako vješto koristio se svojim tijelom i glazbalima, dokazavši se kao izvrstan izvođač brzim i lakim mijenjanjem tonaliteta na mandolini, harmonici, gitari, violončelu. Taj sjajan pantomimičar vrhunce u izvedbi postigao je hipererotičnom interpretacijom Internacionale. Po završetku predstave na naklon je izišao sedam puta. Andreas Eilertsen dio je kazališne skupine Nor, koja je predstavom Skup za loše vrijeme na maloj pozornici Istarskoga narodnog kazališta prikazala kako je živjeti na otočju Lofoten. Život kao mit, san ili vizija, gdje je vrijeme otvoreni prostor za kazališni (a možda i realni) prostor za pokret, temelj je priče o drugom svijetu, bio on u Norveškoj, u Puli ili se odnosio na filozofiju o prijenosu energije, o onom za što pouzdano znamo da ne nestaje ni s umiranjem.

Nema svaki grad svoga Lera

Posebno priznanje za prinos hrvatskomu alternativnom teatru ove je godine pripalo znamenitomu dubrovačkom teatru Lero. Kao što je prošle godine sisačka Daska predstavila na PUF-u dio svoga dragocjenoga opusa, tako je ove godine PUF bio posvećen dubrovačkomu Leru. Pod voditeljstvom Davora Mojaša Studentski teatar Lero dao je tri predstave: Paljetkov Skroviti vrt u kojem duša Cvijete Zuzorić jednako lijepo miriše već stoljećima, Dijalog o ljepoti, veoma neobično iščitavanje dubrovačke književne baštine — Gučetića, Zuzorićeve i Mare Gundulićeve, te petnaestominutni fragment iz predstave Ruže s juga, kojom će, po svemu sudeći, opovrgnuti tezu da je ironija po definiciji tupost duše. Taj teatar posebna senzibiliteta strahovito griješi samo u jednome: ne znaju se izboriti za svoj formalni status unutar domaćega glumišta i zaboravljaju da su stasale nove mlade generacije koje slušaju o poetici ovoga kazališta i kojima se prepričavaju njihove legendarne predstave, umjesto da ih gledaju kao živo, gostujuće kazalište u svojim gradovima i selima.

Zabavni talijanski ulični teatar En vol s Đ avolskom mašinerijom, koji je cirkusirao u središtu grada na Forumu, Nova loža lude mame, koja je

potvrdila da u kazalište na velika vrata ulaze žongleri, hodulje, vrtnje plamenih kugli, Plodovi svjetlosti Gradske radionice, koji su odličnim performansom otvorili upravo fatalni prostor kilometarski dugih hodnika ispod Gornjega grada, Plavi disco Ane Henderson iz Nizozemske što se pretenciozno naginjao prema samodostatnosti, Vlasta Delimar i Milan Božić koji su performansom Provest će noćpogriješili u startu, krenuvši publici tumačiti smisao performansa i, još gore, iznijevši pritom nekoliko faktografski pogrešnih podataka, potom Labirint Mostarskoga teatra mladih, koji govori o potrazi za čovjekom, ali, nažalost, na tragu odavno nadiđene estetike, Anno Domini 2003 nastao u češko-hrvatskoj koprodukciji na temelju zanimljive ideje, ali s neoprostivo slabim inkorporacijama u tkivo predstave, i to bi bilo sve o estetici petodnevnoga Međunarodnoga pulskog kazališnog festivala.

Etička pitanja organizatora i sudionika Festivala itekako su determinirala atmosferu cijeloga PUF-a. Naime, otvoreno pismo koje je Nebojša Borojević iz sisačke Daske pročitao na samome početku bio je neskriveni napad na vlast i neprihvatljiv sustav financiranja kulturnih projekata na državnoj i lokalnim razinama. Javno su prozvani kičasti festivali, malograđanski banketi, svi oni nepošteni koji su u međusobnim kompenzacijama, svi oni koji nemaju ukusa, a odlučuju o repertoarima kazališnih kuća i festivala, svi nedoučeni činovnici o kojima ovisi sudbina brojnih umjetnika.

Za nijansu slabiji

Opći dojam o ovogodišnjem, devetom izdanju Međunarodnoga kazališnog festivala PUF jest da je u cjelini za nijansu slabiji od prošlogodišnjega, unatoč tome što je ovogodišnji pobjednik, teatar Silo s predstavom 60 stupnjeva, bio neusporediv sa svime što je u protekle tri godine bilo predstavljeno u natjecateljskome dijelu Festivala. Mislim da je razlog tamnijega nijansiranja ovogodišnjega izdanja Festivala jedan jedini: selektor PUF-a Branko Sušac nije imao dovoljno novca u budžetu da po svijetu osobno potraži predstave koje će uvrstiti na program 9. PUF-a.

Sve one kazališne skupine koje je pozvao po načelu high-fidelity ili visoke vjernosti, opravdale su povjerenje. One koje je selektor Sušac vidio uživo, zahvaljujući snažnu inozemnom angažmanu njegova kazališta Dr. Inat, dobile su nagrade. Sve one predstave koje je pregledao na videovrpcama, upravo sablasnu »ješenju kojim se u nuždi koriste ubogi kazališni selektori, dokazale su da je teatar najprolaznija od svih umjetnosti — umjetnost trenutka, posve otporna na svaki pokušaj zapisivanja i fiksiranja za vječnost.

Dubravka Lampalov

Vijenac 245

245 - 24. srpnja 2003. | Arhiva

Klikni za povratak