Ples kao stvaralačka energija

Ples kao stvaralačka energija

Arhetipski motivi prepoznaju se u plesovima svih kultura i civilizacija, kako izumrlih tako i onih koji su sačuvali tisućljetnu tradiciju i pretaču se do danas teško dokučivim putovima

Tekuća 2003. godina već je zapamtiva po barem tri za plesnu umjetnost iznimno važna predstavljanja: pokrenut je prvi hrvatski plesni časopis »Kretanja« (izdavač Hrvatski centar ITI-UNESCO), Tjedan suvremenog plesa obilježio je svojih uspješnih dvadeset godina, između ostalog, i monografijom Korpografije, a 24. lipnja u Matici hrvatskoj predstavljene su četvrta i peta knjiga iz luksuzno opremljene biblioteke redovitih izdanja za članstvo: Povijest plesa starih civilizacija autorica Ane Maletić. Dodatno mi je drago da je ovo iznimno djelo, nakon gotovo dvadeset godina iščekivanja i činilo se već sizifovski uzaludna truda autoričine djece Vere i Aleksandra Maletića, izašlo baš u Matici, jedinoj kulturnoj ustanovi koja je od svojih početaka bila zagovornik Terpsihorina umijeća.

Povijest plesa starih civilizacija podijeljena je u dva sveska. U prvom autorica obrađuje plesne običaje i rituale tzv. izumrlih civilizacija: Mezopotomije, starog Egipta, Hebreja u starom vijeku, antičke Grčke, Etruščana, starog Rima i Ilira, dok se drugi bavi azijskim plesnim tradicijama koje su sačuvane do danas (Indija, Kina, Koreja, Japan, Tajland, Burma, Šri Lanka, Java, Bali i Kambodža) i od kojih je mnoge autorica osobno vidjela i izučavala. (Pekinšku operu smo i mi u Zagrebu nedavno ugostili pa nam je taj dio još zanimljivije slijediti.) Obje knjige priredila je i iznimno stručno i privlačno likovno opremila Milka Jauk-Pinhak. Iako ti okamenjeni pokreti i zaustavljene geste čudesnih reljefa, zidnih slika, kipića, pečata, vaza i posuda, kao ni današnje fotografije, nisu ples, onomu tko zna gledati kazuju mnogo.

Ana Maletić (rođena Ney 1904. u Budimpešti, umrla 1986. u Zagrebu) fascinira biografijom i djelom. Studirala je šest godina u Školi za ritmiku i ples Mage Magazinović u Beogradu, a već 1932. otvara Školu plesne umjetnosti u Zagrebu. (Nevjerojatno je bilo bogato to razdoblje između tridesetih i četrdesetih, čini se pravo zlatno doba plesa u Zagrebu!) Susret s istaknutim reformatorom plesa Rudolfom Labanom bitno utječe na rad i promišljanje plesa Ane Maletić. Ona nastavlja studij u Labanovoj školi u Parizu kako bi 1936. diplomirala na Labanovu koreografskom Institutu u Berlinu. Anu Maletić ples je zanimao u svim segmentima: kao umjetnički izraz, kao estetski odgoj, kao nacionalna kvaliteta i kao povijesni fenomen. Bavila se njime cijeli život s ljubavlju i razumijevanjem, radoznalo i analitički. Kompleksnost autoričina bavljenja umjetnošću pokreta ogleda se u suverenu vladanju građom, sintezi velikog znanja.

Ples je nešto tako živo, fluidno, nezaustavljivo, tako vezano uz radost življenja (asirska riječ plesati znači i radovati se, a u starom Egiptu isti je znak za glagole plesati, radovati se i klicati) ali i svijest o trajanju — aktivnu trajanju, da ga je nemoguće pospremiti u muzej, u ladicu i time staviti ad acta. Arhetipski motivi prepoznaju se u plesovima svih kultura i civilizacija, kako izumrlih tako i onih koji su sačuvali tisućljetnu tradiciju i pretaču se do danas teško dokučivim putovima. Tko će, uostalom, od smrtnika ocijeniti autentičnost, kad su i najtradicionalnije azijske plesne škole stalno unosile nove elemente u čvrsto postavljene kanone? Tako je primjerice motiv prisjadke — plesni poklek s jednom nogom ispred druge nama poznat iz ruskog folklora, zabilježen u Babilonu kao perzika, u Grčkoj je to oklazma, a pleše ga se i u makedonskom oru. Ili, govoreći o kićenim povorkama, ophodu staroegipatskih svećenica božice Hator, Ana Maletić sjetit će se naših kraljica koje o Duhovima također obilaze kuće, i plešući i pjevajući dijele blagoslov. Ili, zanimljiva je istovjetnost maski šintoističkog kulta u Japanu u Lavljem plesu i pokladnih obrazina u našim krajevima. U oba slučaja donjim, pokretnim, dijelom čeljusti upravlja plesač sakriven pokrivačem. I tako dalje. Povijest plesa starih civilizacija sustavno je izložen skup znanja, imena, nazivlja, podataka, škola i terminologija, i po tome je nezaobilazan priručnik za sve koji se ozbiljno bave plesom, teatrom, glazbom, književnošću. Sinestetička prožetost scenskih događanja ukazuje da se naša misaona, analitička civilizacija trudi ponovno povezati stvari koje su po naravi nedjeljive. Govoreći o plesovima starih civilizacija očito je nemoguće odvojiti pokret od ritma, kostima i značenja, kao i glazbu od glazbala.

No knjiga Ane Maletić nadahnjuje i provocira i mnogim, sada je očito, vječnim pitanjima. Ogleda se u njezinu djelu mnogo dirljivih tema i prijepora, od uloge plesa u životu pojedinca i zajednice, odnosa (plesne) umjetnosti i vlasti, odnosa taštine bogatih moćnika i umjetnika.

Svaka civilizacija bilježi zlatno vrijeme, pamti vladare koji su živjeli u skladu s bogovima i ljudima, držali do dostojanstva i časti umjetnika. Obrazovanje je bilo dugo i mukotrpno, no onda su plesači bili medij božanskih poruka i odjek Velikog Ritma. Morali su biti savršeni, jer jedino se tako mogla uspostaviti veza. Kako su se vladari mijenjali, mijenjala se i kulturna politika. Gubljenje vladareve naklonosti znači pad društvenoga ugleda i statusa i ugroženu egzistenciju. Česta je posljedica profaniranje svete vještine, traženje nove publike i podilaženje njihovim zahtjevima. (Pa i sam pojam mecene dolazi od bogata Rimljanina Mecenata. On je npr. kupio roba Basila — jednog od najpoznatijih rimskih plesača...)

Ples je širom svijeta upleten u legende i mitove, povezujući duhovno i tjelesno, mistično i osjetilno. Stvaralačka energija plesa uvijek je nadahnjivala one što osluškujući muziku sfera traže svoje mjesto u mistici svemirskog ritma. Nebo se raduje, zemlja pleše, pjevali su Egipćani. Ako potpuno utoneš u sebe, čut ćeš odzvanjanje dragulja s nogu gospodara Šive. Jer Najviši pleše svoj kozmički ples istodobno u zlatnom hramu Chidambaram, središtu svijeta, kao i u tebi samu... upućuju u Indiji. Stari Rimljani vjerovali su da je bog ljubavi Eros unio red u kaos svijeta tako što je ujedinio elemente i stvorio veliki ples postanka.

Kralj David je ulazeći u Jeruzalem ushićeno zaplesao pred Zavjetnim kovčegom, no kraljica Mikala ostala je zapanjena tim gubitkom kontrole i, po njezinu mišljenju, kraljevskoga dostojanstva. U tom smislu svakako je najpoznatija i u smislu plesne anateme najčešće citirana Ciceronova rečenica: Jer nitko ne pleše trijezan, osim ako je možda lud, ni nasamu ni na umjerenoj i poštenoj gozbi.

Istina je da je ples često prelazio na dionizijsku stranu tjelesne opijenosti, no također je činjenica da se i danas plesom dolazi u stanje promijenjene svijesti, ekstaze, transa. I pleše po vatri bez opeklina i usprkos znanstvenoj medicini.

I, na kraju, jer nemoguće je i dotaknuti sve razine koje ova knjiga pruža, uz još k tome čitalačko zadovoljstvo za sve one nevezane strukom, krasan povijesni primjer shvaćanja plesa kao svjetskoga jezika. Jedan polubarbarski knez, upitan od Nerona što bi volio dobiti za uspomenu od cara, rekao je da bi bio najsretniji da dobije plesača Parisa jer su pokreti tog umjetnika tako rječiti da bi njegovim posredovanjem knez mogao priopćiti svoje poruke izaslanicima stranih naroda čije jezike ne govori. (Treba li spomenuti da je ljubomorni car čudesna umjetnika radije dao ubiti?)

Maja Đurinović