Ovacije za dirigenta

Ovacije za dirigenta

Izvedbom je autoritativno ravnao splitskoj publici već poznat dirigent i skladatelj Lorenzo Castriota Skandarbeg. Uz asistenciju mladoga dirigenta Ivana Repušića postigao je zavidnu razinu, napose u orkestru

Nakon tri godine stanke i deset godina od prethodna Giulianova uprizorenja Splitsko ljeto ove je godine za otvaranje 14. i još dvije reprize 16. i 18. o. mj. obnovilo popularnu operu Nabucco Giuseppea Verdija, uz Aidu svoje omiljeno glazbenoscensko djelo. Umjesto Vjekoslava Šuteja dirigentsko vodstvo preuzeo je ugledni talijanski dirigent Lorenzo Castriota Skandarbeg u režiji iskusna redatelja Georgja Para, koji je u bogatoj karijeri uz dramske ostvario i nekoliko opernih režija, od kojih je Mozartova Čarobna frula u zagrebačkom HNK dobila nagradu Tito Strozzi.

Nabucco je Parov splitski operni debi. Maksimalno poštujući partituru ostvario ga je uz asistenciju Miljenka Vikića (scenski pokret) i u suradnji sa scenografkinjom Dinkom Jeričević i kostimografima Irenom Sušac i Leom Kulašom te oblikovateljem svjetla Miroslavom Mamićem. Stilski uvjerljivija od šarolikih iako ponekih vrlo lijepih kostima bila je čista autentična scena s minimalnim i praktičnim intervencijama u impresivni prostor i dubinu Peristila.

Autoritativni Castriota

Karakteristični simboli te nenametljiva, jasna i logična mizanscena pomogli su da primarno mjesto zauzme ljepota i snaga same glazbe, koja prema libretu Temistocla Solera govori o borbi židovskog naroda protiv babilonskih osvajača na čelu s kraljem Nabuccom. On se prvi put u četrdesetogodišnjoj povijesti te opere na Peristilu pojavio na konju i ujahao na scenu, kako stoji i u izvorniku. Efektan i dostojanstven prizor do trenutka kada se lijepa životinja uznemirila i okrenula publici leđa. No sve je sretno završilo i konj se uz ostale prikaze ponovno pojavio u kasnijoj vrlo suptilnoj sceni snoviđenja Nabuccova pomračena uma. Neuvjerljivo je ipak djelovalo Nabuccovo oslobađanje iz zatočeništva (bez ičije pomoći!), kao i nespretno raspadanje kipa boga Baala. Dramski odnosi među protagonistima bili su dinamičniji od pretežno statičnih zborskih skupina, koje su različite (židovski narod, babilonski vojnici, svećenici Salamonova hrama i sl.), a bile su prepoznatljive po kostimima.

Izvedbom je autoritativno ravnao splitskoj publici već poznat dirigent i skladatelj Lorenzo Castriota Skandarbeg. Uz asistenciju mladoga dirigenta Ivana Repušića postigao je zavidnu razinu, napose u orkestru (izvrsna dionica violončela!), zatim ansamblima, te u zborovima, koje je dobro pripremila Ana Šabašov. Zborovi imaju važnu ulogu u tom djelu, s nekoliko dojmljivih brojeva, od kojih je na prvome mjestu legendarni zbor Židova Va pensiero. I upravo je tu maestro Castriota uspio ugodno iznenaditi i oduševiti znatiželjnu publiku dojmljivim dramatičnim lukom s potresnom gradacijom u sredini i profinjenim zamirujućim decressendom na kraju, od kojega zastaje dah.

Svestrani Daminai

Solisti su bili solidni, iako ne besprijekorni. U naslovnoj ulozi Nabucca, babilonskog kralja, nastupio je talijanski bariton (ali i dirigent!) Davide Daminai, svestran glazbenik lijepa voluminoznoga glasa i izražajne sceničnosti. Ovo je međutim bio prvi Nabucco u njegovoj karijeri i zato pomalo bojažljiv, ali s velikim pokrićem i obećavajućom budućnošću. Ismaela, nećaka kralja Judeje tumačio je izvrsni slovenski tenor Branko Robinšak, izjednačena registra i čista zapjeva uz poneki reskiji ton. Bas u usponu Ivica Čikeš bio je dostojanstveni Zaccaria, veliki židovski svećenik, koji još jednom važnom ulogom brusi svoje neosporne pjevačke (slabiji duboki tonovi!) i glumačke (ukočenost!) kvalitete.

Vlastohlepna Abigailla, kći Nabucca i ropkinja, bila je sopranistica Nelli Manuilenko. Svoju je zahtjevnu ulogu odigrala maestralno, impresivnim glasom i pojavom, odlučnom, iako katkada i previše teatralnom gestom, apsolutno dominirajući scenom. Njezina muzikalnost i ljepota interpretacije došle su do izražaja napose u lirskim trenucima i u nižim položajima, dok se neki visoki tonovi nažalost nisu posrećili.

Varaždinska mezzosopranistica Inge Heinl, koja posljednjih godina djeluje u Italiji, bila je solidna Nabuccova kći Ferena, s nekoliko vrlo lijepih nastupa u pjevačkom pogledu, ali nedovoljne scenske uvjerljivosti. Manje, ali dojmljive uloge ostvarili su još bas Mišo Kravar kao Baalov veliki svećenik, tenor Vinko Maroević kao Abdallo, štitonoša babilonskoga kralja, te sopranistica Snježana Katić kao Zaccarijina sestra Ana.

Brojna je publika na Peristilu najviše aplauza i ovacija, i to s punim pravom, podarila izvrsnom maestru Lorenzu Castrioti Skandarbegu, koji je osvojio i simpatije ansambla, osobito orkestra, koji ga je ispratio bučnim lupkanjem gudala i nogu u znak priznanja i zahvalnosti za vrlo solidan posao, kojim je dostojno otvorena sezona na Peristilu.

Višnja Požgaj