Otpjevana prošlost

Otpjevana prošlost

Zahtjev organizatora (Alojzije Prosoli, Udruga Prosoli — Sveta glazba) da svaki ansambl pripremi jedan duhovni i jedan svjetovni izbor iz svekolike srednjovjekovne glazbene tradicije Sredozemlja, bez naknadna je usklađivanja programa doveo do neizbježnih podudarnosti

Povijesno obaviještena interpretacija rane glazbe predbarokne epohe u svijetu posljednjih desetljeća čini zasebu glazbenu scenu, koja je i dalje gotovo nerazvijena u našoj sredini barem što se tiče profesionalne razine. U sjećanju pojedinaca možda još odjekuju zvukovi povijesnih rekonstrukcija za svojedobne pojmove revolucionarne Academie Studiorum Zagrabiensis, što ju je među studentima zagrebačke Muzičke akademije prije tridesetak godina okupio Igor Pomykalo, ili nešto noviji vrlo uspjeli zajednički pokušaji oboista Mladena Požgaja i multiinstrumentalista Ratka Vojteka usmjereni uglavnom na zvukovno oživljavanje domaće srednjovjekovne baštine.

Naš najveći stručnjak za otkrivanje pradavnih slojeva notirane glazbene prakse, Katarina Livljanić, u redovima je predavača na pariškoj Sorbonni i predstavlja prototip eksperta na tom području u smislu da pristupa problemu sa svih strana — izvana i iznutra — kao muzikologinja, ali i interpretkinja glazbe koju istražuje. Njezin vokalni ansambl Dialogos, uživljenim izvedbama koje često scenskim aspektom nastoje simulirati autentični trenutak muziciranja srednjovjekovnih redovnika, u nekoliko je navrata već oplemenio naš glazbeni život.

Zatajeno bogatstvo

Šteta što na prvom međunarodnom festivalu rane glazbe u Hrvatskoj Dvigrad 2003, održanu na samom ishodištu ovoljetne festivalske euforije, upravo taj ansambl gostima i sudionicima iz inozemstva nije pokazao bogatstvo i specifičnosti naše duhovne glazbene tradicije. Unatoč tomu, festival naočigled izraženoga profila u osam je koncerata u šest dana (između 30. lipnja i 5. srpnja) u Poreču i njegovoj okolici (Rovinj, Sv. Lovreč, Kanfanar, Svetvinčent i Grožnjan) predstavio četiri različita vokalnoinstrumentalna ansambla iz Italije i Francuske, koji su svaki zasebno u dvije večeri priredili program svjetovnih i program duhovnih skladbi.

Zahtjev organizatora (Alojzije Prosoli, Udruga Prosoli — Sveta glazba) da svaki ansambl pripremi jedan duhovni i jedan svjetovni izbor iz svekolike srednjovjekovne glazbene tradicije Sredozemlja, bez naknadna je usklađivanja programa doveo do neizbježnih podudarnosti. Tako se na koncertima svih ansambala (Lucidarium, Enchiriadis, Fontegara i Perceval) iste napjeve uglavnom iz glasovitih srednjovjekovnih rukopisa Llibre Vermell i Cantigas de Santa Maria moglo čuti nekoliko puta u različitim varijantama tumačenja, što je jednima išlo u korist, a drugima pak na štetu. Do toga nije trebalo doći, jer su sastavi po svojem ustroju i stilskom usmjerenju dovoljno različiti da su se mogli vrlo lako usuglasiti oko predstavljanja zasebnih poručja, samo da je dovoljno vremena posvećeno programskoj razradi, ključnom aspektu organizacije festivala.

Milanski Lucidarium skup je vrhunskih glazbenika svirača koji rekonstrukciju zasnivaju na pomnu istraživanju povijesnih recidiva u aktualnoj tradicionalnoj glazbi, firentinski Fontegara raspolaže mnoštvom povijesnih raritetnih glazbala, a glazbenu nadgradnju predloška oslanja na zajedničkoj improvizaciji u svrhu otkrivanja izvornoga komunikativnog naboja. S druge strane, rimski Enchiriadis, ansambl najmlađeg sastava na festivalu, čini se da u zvuku još traga za osobnom estetikom, a svoju najveću šansu vidi u repertoaru sefardskih i arapskih napjeva sačuvanih na području Španjolske.

Kao i pokret povijesnoosviještene interpretacije glazbenog srednjovjekovlja u svijetu i pariški Perceval djeluje već treće desetljeće, a njegova pjevačica Katia Carré, koja istražuje položaj žena u srednjem vijeku, vodila je dvije mistične glazbene večeri vrlo asketskog emotivnog naboja, otvoreno pokazavši da se ne libi ni skladateljskih pothvata u stilu trubadurske modalnosti ukoliko je zaintrigirana tekstom nekoga nikada zapisana i davno zaboravljena napjeva.

Unatoč nedovoljnoj posjećenosti (ne samo zbog loše propagande nego i iz razloga što se istodobno svakodnevno u Poreču održavao program tradicionalnoga Porečkoga ljeta, a grad očito nema dovoljno publike za dva festivala), Dvigrad 2003. istarsku je javnost upozorio na postojanje razvijene prakse interpretacije rane glazbe koja se zasniva na rekonstrukciji prema najnovijim filološkim i muzikološkim istraživanjima povijesnih izvora i na nužnost postojanja takva specijaliziranog festivala koji bi oživio brojne povijesne lokalitete našeg najvećeg poluotoka, poput prastare utvrde čije ime nosi, a koja žudi za skorašnjom obnovom.

Jasna Haluza