Opus zaboravljenoga kritičara

Opus zaboravljenoga kritičara

Vladimir Lončarević, Luči Ljubomira Marakovića. Život i rad, estetički pogledi i kritička praksa, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu, Zagreb, 2003.

Ljubomir Maraković sama je sebe definirao trima odrednicama: Hrvat-rodoljub, kršćanski estetičar i kršćanin katolik. Nedvojbeno, i Maraković je jedan od vrijednih proučavatelja književnosti koji su ostavili dubok trag u hrvatskoj književnoj baštini, ali su zbog ideoloških vjetrova odgurnuti na margine ili čak posve otpuhani.

Posljednjih desetak godina neka su imena izvučena na svjetlo dana, započela je svojevrsna revizija različitih knjiga iz povijesti hrvatske književnosti, no u tom se poslu hoće upornosti i pomna istraživanja raznoraznih novina, časopisa, rukopisnih ostavština i svega što pomaže da se iz razasute građe konačno stvori jasna slika o životu i radu nekoga tko je sve donedavna bio spominjan svega u dva-tri retka, najčešće i uz sasvim nepravedne ocjene. Vladimir Lončarević prihvatio se proučavanja Marakovićeva (u)djela u hrvatskoj književnosti i svojom knjigom pružio je dosad najpotpuniji uvid u nemali opus toga prešućivana kritičara. Maraković se u ovoj knjizi pokazao kao najplodniji i jedan od najutjecajnijih hrvatskih književnih kritičara između dva svjetska rata.

Temelj daljem proučavanju

Nakon uvoda u knjigu te detaljna uvida u kritičarev život i rad, slijedi poglavlje posvećeno Marakovićevim estetičko-etičkim pogledima utemeljenima na kršćanskom svjetonazoru, a u idućem poglavlju razmotren je Marakovićev odnos prema kritici i književnosti. U zaključnom poglavlju knjige nalazi se autorov osobni pogled na Marakovićev udio i važnost u hrvatskoj književnosti i kulturi. Iza tog poglavlja slijedi opsežna bibliografija. Od najveće je važnosti prva cjelina u kojoj se nalazi dosad najpotpunija bibliografija Marakovićevih radova, a sastavljena je na temelju autorova osobnog uvida i na četrdesetak stranica obaseže oko tisuću i dvjesto jedinica kojima su udareni temelji daljem proučavanju kritičareva rada. Maraković je ponajviše pisao kritike, no popis je raznorodan pa se na njemu — u kronološkom slijedu — nalaze studije, eseji, predgovori, literarni radovi.

Ljubomir Maraković rođen je u Topuskom 17. lipnja 1887, Nadbiskupsku gimnaziju završio je u Travniku, zatim je na Filozofskom fakultetu u Beču studirao germanistiku i slavistiku odnosno filozofiju. Tijekom studija pisao je i uređivao časopis hrvatske katoličke đačke omladine »Luč« (1905-1909), a po svršetku studija bio je gimnazijski profesor u Banjoj Luci, potom u Sarajevu referent u Uredu za izrađivanje knjiga za srednje škole, a 1919. doselio je u Zagreb te je imenovan profesorom na zagrebačkoj Gornjogradskoj gimnaziji.

Suspenzija, osuda i zatvor

Od 1920. do 1940. uređivao je časopis »Hrvatska prosvjeta«, čiji je izdavač bilo Kolo hrvatskih književnika, nastalo kao hrvatska katolička reakcija na modernistički smjer »Savremenika« i dijela Društva hrvatskih književnika. Godine 1944. postao je profesorom na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu, no to je promaknuće potrajalo samo godinu dana jer je suspendiran, a Sud za zaštitu nacionalne časti Društva književnika Hrvatske, u doba dok je predsjednikom Društva bio Krleža, zbog navodne suradnje s okupatorom i narodnim izdajicama osudio ga je na književnu šutnju, a potom i na trinaest mjeseci zatvora. Profesorskim poslom nastavio se baviti tek 1949. na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, gdje je radio i nakon umirovljenja, a 1959. je umro.

Lončarevićeva knjiga nedvojbeno je vrlo vrijedan prinos proučavanju Marakovićeva života i rada. Svakom će čitatelju odmah biti jasno da jedna knjiga nije dovoljna da bi iscrpla sve što se o Marakoviću još ima reći. U ovoj knjizi ipak je udaren smjer daljim istraživanjima pa je Maraković predstavljen ponajprije kao zauzeti katolički laik, napose u Hrvatskom katoličkom pokretu, kojemu su poseban pečat dali biskup Antun Mahnić te naš blaženik Ivan Merz, inače Marakovićev učenik i prijatelj. S tih polazišta Maraković je već u svojoj prvoj knjizi, ukoričenim književnim razmatranjima pod naslovom Nov život (1910) kao poticaj pomlađivanju kršćanstva istaknuo težnju idealima Istine, Dobrote i Ljepote, koji bi imali prožeti književnost i umjetnost općenito. Iz tog duha imao bi, prema Marakovićevu mišljenju, nastati hrvatski klasicizam — spoj grčke skladnosti i kršćanstva.

Književno-katoličke pouke

Književnost je podijelio na poeziju (ep, lirika, drama) i beletristiku (prozni oblici), a dramu je smatrao formom budućnosti pa stoga i ne čudi njegova velika zaokupljenost ekspresionizmom. Po njegovu mišljenju, drama je bila autentičan katolički umjetnički izričaj. Osim toga, Marakovićeva sklonost drami potječe još iz njegove rane mladosti, kad je i sam pisao drame. S druge strane, roman je smatrao gotovo trivijalnom književnom vrstom. U Lončarevićevoj knjizi Maraković se pokazuje kao zagovaratelj katoličke književnosti, a ta sintagma nije uključivala samo književnost koju pišu katolici, nego i književnost kršćanske katoličke poruke i nadahnuća.

Ova je knjiga i izvor podataka o društvenoj klimi i pozadini toga vremena, kao i o Marakovićevim suvremenicima, o kojima se, ako su popisani u povijesti književnosti, prilično zna, ali i o onima koji još čekaju da se njihov rad i djela objektivno vrednuju. Zanimljivo je da je Maraković Krležu doživljavao kao staroga hrvatskoga romantika smatrajući njegov komunizam tek pozom, cijenio je posebice njegov dramski rad, ali ga je smetao njegov pesimizam. Nedvojbeno, Maraković je cijeloga života ostao predan svojim idealima, kojima je prevladavao teška vremena i radi kojih su i njegove patnje imale smisla. Stoga se valja nadati da će i ova knjiga Vladimira Lončarevića biti poticajem da se temeljitije pregledaju margine novije hrvatske književnosti koje zavređuju da budu objektivno proučene i vrednovane.

Lucija Ljubić