Odbojnost i raznolikost u oku promatrača

Francesco Bonami, direktor i glavni kustos ovogodišnjeg Bijenala mudro je obznanio nemogućnost da jedan kustos uspješno predstavi širok, složen, razlomljen i često kontradiktoran svijet suvremene umjetnosti pa je u tom duhu raskrstio s tradicijom pozvavši jedanaest različitih kustosa da pridonesu vlastitim vizijama izložbama koje je osmislio

Postoje stanovito zadovoljstvo i utjeha što se deriviraju iz procesa prepoznavanja, označavanja i kategoriziranja. Zaokupljanje nečijih misli konceptom, znanje o tome što je nešto, svrstavanje spola, rase ili religije dopušta i naznačava osjećaj intelektualna posjedovanja te stvari ili osobe. (To se također događa u onome što potrošačkoj kulturi stalno polazi za rukom: fenomen »brandova« — ono čemu možeš dati ime, to i prodaješ.) Ipak, dojam uredna i uređena svijeta jest prijevara i iluzija, jer živimo u svijetu stalne mijene i protoka. Stoga, ima nešto pomaknuto pa čak i uzbudljivo u činjenici da ovaj 50. venecijanski Bijenale izmiče definiciji, ne može biti spakiran u kutiju i postavljen na policu zajedno s drugim proizvodima. Francesco Bonami, direktor i glavni kustos ovogodišnjeg Bijenala mudro je obznanio nemogućnost da jedan kustos uspješno predstavi širok, složen, razlomljen i često kontradiktoran svijet suvremene umjetnosti pa je u tom duhu raskrstio s tradicijom pozvavši jedanaest različitih kustosa da pridonesu svojim vlastitim vizijama izložbama koje je osmislio.

Pluralitet i raznolikost

Bonami je organizirao ovaj Bijenale (nazvavši ga »Snovi i konflikti: diktatura promatrača«) oko premise da ne postoji običan, zajednički jezik umjetnosti, niti globalna umjetnička scena; te da inzistiranje na jednoj središnjoj temi rezultira oslabljenom izložbom, postavljajući dogmatsku, limitirajuću točku pogledu promatrača. Rezultat je neodoljiva predstava, neopisivo demokratska, često misaono provokativna, povremeno inspirirajuća, zasigurno privlačna — mjestimično doduše necjelovita — i s razoružavajućom dozom čovjekoljublja vrijednog viđenja. Svi žanrovi i mediji vizualnih umjetnosti postavljeni su na tri glavne točke — Giardini, Arsenali i Museo Correr, i razbacani po gradu: slikarstvo, crtež, skulptura, video, instalacije, Internet-umjetnost i performansi.

Na prvi pogled beskonačan i beskrajan prostor Arsenala, udomio je devet raznolikih izložbi, osmišljenih od različitih kustosa i umjetnika. Bonamijeva izložba »Skriveno« okuplja tridesetak nadolazećih međunarodnih umjetnika koji u širem smislu uključuju pojam mašte u stvaranje i recepciju svojih radova. Ipak, najfascinantnije izložbe u Arsenalima upravo su one koje predstavljaju do sada na Zapadu manje poznatu umjetnost, poput izložbe o suvremenoj afričkoj umjetnosti (kustos Gilane Tawadros) i »Zone nužde« (kustos Hou Hanru). Izložba o afričkoj sceni okuplja petnaest umjetnika iz Afrike i afričke dijaspore čija su djela često na granici tradicije i moderniteta, nagoviještajući tenziju između prošlog i sadašnjeg identiteta u sjeni političkog i društvenog konflikra. Alžirski umjetnik Kader Attia u svom video-radu ispituje živote alžirskih transvestita i transseksualaca koji žive u Parizu kao ilegalni useljenici. Mnogo radova ponuđenih na toj izložbi imaju iskustvo prijenosa drugačije kulturalne situacije, naznačujući znakove i zvukove kontinenata u mijeni (Afrika/ Europa).

Tzv. ne-zapadni svijet, poput azijsko-pacifičke regije, prolazi kroz brzu transformaciju gradova pogođenih globalizacijom, urbanizacijom i eksplozivnim rastom stanovništva, stvarajući ono što Hou Hanru misli pod naslovnom sintagmom izložbe »Zone nužde«. Hanru je pozvao četrdesetak umjetnika da odgovore na njegov poziv u nuždi, i mnogi su stvorili vlastite infrastrukturne modele bučna, kaotična i nasilna okoliša, s autentičnim umjetničkim doprinosom što svjedoči gradsku »ludnicu«.

Osobne i generičke šifre

Slično tomu, umjetnici koji sudjeluju u »Individualnim sustavima« kustosa Igora Zabela (među njima je i Malden Stilinović) kritički komentiraju i razlažu društvene sustave, nudeći osobne sugestije i zamjenske modele. »Suvremeni Arapi«, dugoročni projekt kustosice Catherine David jest traženi i prosvjetiteljski pogled na arapsku kulturu uz komentar aktualnih zbivanja i reakcija na arapski svijet. Posljednja izložba u Arsenalima je »Postaja utopije« kustosa Molly Nesbit, Hans-Ulrich Obrista i Rirkrit Tiravanija. »Postaja« je zamišljena kao mjesto odmora i osvježenja između malih struktura sagrađenih ili osmišljenih od umjetnika, arhitekata te ideja različitih pisaca, plesača, glazbenika i performera koji će se izmjenjivati tijekom ljeta.

Ako govorimo o vizualnom dojmu i kvantiteti umjetničke produkcije, tada su Giardini — uključujući tridesetak nacionalnih paviljona — mnogo pogodniji za interpretaciju. U njima se nalazi talijanski paviljon u kojem se proteže međunarodna izložba »Kašnjenja i revolucije«, što su je osmislili Bonami i Daniel Birnbaum i koja se bavi vezama i nejasnim zonama između umjetničkih žanrova; od rijetko viđenog filma Andyja Warhola do novog filmskog projekta Matthewa Barneya.

Postoji u Giradinima nekoliko nacionalnih paviljona koje je vrijedno istaknuti. Sveopći favorit jest ekscentrična instalacija Olafura Eliassona u danskom paviljonu u kojoj autor koristeći odraze ogledala i staklene kaleidoskope stimulira naše »alternativno« senzorno iskustvo u kojem promatrač postaje aktivni sudionik u doživljaju umjetničkog djela u igri gledanja i odraza gledanja. Chris Ofili također zahtjeva svu našu pažnju za intrigantnu kompoziciju, maestozno pretvorivši prostore britanskog paviljona u cjelovitu okolinu (environment) s crvenim i zelenim tepisima, istančanim osvjetljenjem, crvenim i plavim nebom_ Još jedna umjetnica koja je masovno privlačila pažnju bila je Australka Patricia Piccinini s jezivo stvarnim skulpturama genetski programiranih ljudi, istovremeno odbojnih i privlačnih.

Novije zemlje predstavljene su po cijeloj Veneciji, i time su u lošijoj poziciji jer su raštrkane i teze dostupne. Ipak, na ovogodišnjem je Bijenalu došlo do izrazaja kako je sve više i više paviljona izvan Giardina, uključujući luksemburški koji je osvojio Zlatnog lava za najbolje nacionalno sudjelovanje. Fotografije Borisa Cvjetanovića »Bolnica, Radnici, Škola i Zatvor« (serije) i autoportreti Ane Opalić predstavljaju Hrvatsku u Museo Fortuny. Osjetno privlačne, one pozivaju promatrača na aktivno gledanje bogatog unutrašnjeg života subjekata na fotografijama, stvarajući zbilju u kojoj se spajaju uhvaćeni trenutak, naša potaknuta mašta i fotografova invencija.

Slikarstvo, slikarstvo!

Druga situacija u kojoj promatrač komunicira s radovima na zidu je izložba (kustos Francesco Bonami) pedeset slika od 1964. do danas u Museo Corer naslovljena »Slikarstvo: od Rauschenberga do Murakamija«. Izložba započinje s Rauschenbergovom »Zastavom«, koja je bila jedno od djela što je osvojilo nagradu za slikarstvo na venecijanskom bijenalu 1964, stvarajući prijelaznicu i dramatičan pomak u povijesti slikarstva. Ona je označila kraj europske umjetničke hegemonije i početak još uvijek aktualne debate o značenju slikarstva. Svi umjetnici koji su uvršteni u izlozbu »Slikarstvo« ranije su izlagali na Bijenalu, poput Lucia Fontane, Cy Twoblyja, Alberta Burrija, Richarda Hamiltona, Gerharda Richtera, Francesca Clementea, Jean Michel Basquiata, Francisa Bacona, Agnes Martin, Johna Currina ili Jenny Saville. Predstavljeni u kontekstu razvijanja slikarstva kao discipline i njihova »love&hate« odnosa sa suvremenom umjetnošću, njihove slike djeluju svježe i živo. Iako se koncept izložbe čini važnijim od kvalitete selekcije same po sebi (koja je mogla biti oštrija!), ne smijemo zanemariti činjenicu da je vjerojatno bilo teško namaknuti sredstva za osiguranje tako poznatih i značajnih slika. Izložba završava s Japancem Takashijem Murakamijem i njegovim velikim platnima, prizorima podjednako evokativnima na popularnu kulturu i slikarevu fantastičnu maštu.

Ako je pojava različitih selektora, koncepcija i svjetonazora bilo kakva indikacija novog, dugačijeg stanja stvari, čini se da će Bijenale nastaviti s borbom za predstavljanje što stvarnijeg odraza živopisna i bogata svijeta suvremene umjetničke produkcije.

Nadia Peručić

S engleskoga prevela Iva Körbler