Od pera do cybera

Od pera do cybera

Krešimir Nemec, Povijest hrvatskog romana: od 1945. do 2000. godine, Školska knjiga, Zagreb, 2003.

Ono što nazivamo poviješću književnosti, rekao je svojedobno akademik Ivo Frangeš, zapravo je zajednička sudbina. Mnogo godina kasnije, točnije početkom ove godine, pred nama je treći svezak znanstvenoga govora o hrvatskom romanesknom žanru autora Krešimira Nemeca, redovitog profesora novije hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. On smatra da između pisanja romana i pisanja povijesti gotovo i nema bitnijih razlika: obje aktivnosti rabe konvencije naracije. Obje su aktivnosti jednako intertekstualne jer upotrebljavaju tekstove prošlosti unutar vlastitog kompleksa tekstualnosti.

Nemec je svojim zamašnim projektom integrirao naša romaneskna iskustva od Zoranićevih Planina iz godine 1569. do pojave literarne skupine FAK koja kao trendovska atrakcija, po godištu i poetičkoj pripadnosti različitih pisaca, djeluje u naše doba. Svojim preciznim i jasno izrečenim sudom autor je posegnuo za najsloženijom pripovjednom formom koja se je od 50-ih godina 19. stoljeća do danas neprestano usavršavala i jačala te se smatra da u sebe može usisati niz srodnih žanrova. Hrvatsku beletrističku kompoziciju Nemec eruditski analizira i tumači na pojedinim spisateljskim iskustvima i konkretnim djelima dajući nam mozaički pregled pojedinih razdoblja, poetika, škola, pravaca te generacijskih istupanja i njihovih posebnosti.

Kritičke razrade

U ovoj knjizi koja se sastoji od četiri opširne cjeline autor je uz književnopovjesničarski, sintetički instrumentarij, uspio podastrti i osobne književnokritičke razrade pojedinih romana. Periodizacijska shema koju je ponudio kreće se od socrealizma preko druge moderne, postmoderne pa sve do naraštajne problematike našega doba. Svoja književnopovijesna razmatranja otvara s razdobljem od 1945. do 1952. i to poglavlje nosi naslov U žrvnju socrealizma. Podsjetio nas je na doba kada je umjetnost bila tek oblikom ideologije i kada se književnost nije smjela baviti društvenom kritikom, ali ni intimističkim preokupacijama, subjektivnim viđenjima i tragičnim osjećanjima, a nije smjela bježati ni u prostor fantastičnog i iracionalnog. Kritičari su uspostavljali norme i kanone, a pisci su ih ispunjavali.

U praksi se to svodilo, smatra Nemec, na borbu protiv utjecaja buržoaske reakcije na našu kulturu. Na taj su način dogmatizam i naivna didaktika suzili bezbrojne mogućnosti pisanja romana, a agitacijska književnost po pravilu je odbijala čitatelje. U ovom je poglavlju obrađena socrealistička romaneskna praksa Josipa Barkovića, Milana Nožinića, Mate Beretina i Vladimira Čerkeza te mehanizmi socrealističke kritike Ervina Šinka, Grge Gamulina, Marina Franičevića, Živka Jeličića i Jože Horvata. Autor se opširnije osvrnuo na kritike romana Petra Šegedina i Vladana Desnice. Prvi je u svojim egzistencijalističkim romanima tematizirao stanja tjeskobe, otuđenosti i asocijalnosti što je bilo suprotno načelu partijnosti i progresivnosti, funkcionalizaciji književnosti i mehanicističkoj teoriji odraza. Drugom se priznala izrazitost talenta, ali su mu zamjeravali mračne slike i pesimizam te nedostatak perspektive, to jest, pravilnog idejnog usmjerenja.

Minorni pisci

Neka bude živost drugo je poglavlje u ovoj knjizi koje obuhvaća razdoblje od 1952. do 1970. i u kojemu je već posve jasno da autor svoju pozornost posvećuje i minornim piscima, a ne samo kvalitativnim značajnicima i nosiocima neke struje. Primjećuje se, također, da on ne koristi tuđe recepte kada uzima u obzir cjelokupne opuse pojedinih pisaca, jer polazi od književnoga djela, otkrivajući u njemu stvarne umjetničke vrijednosti, ali i diletantizam, pa čak i na mjestima gdje je svjestan ukinuća granice između elitnog i trivijalnog. Književnopovijesna sinteza u ovom poglavlju započinje s pojavom časopisa »Izvor« (1848-1951) u kojem se javljaju Vlatko Pavletić, Saša Vereš, Slobodan Novak, Zlatko Tomičić i drugi. No, pobjedu estetskog nad ideološkim izvojevala je krugovaška kritička praksa i pisci okupljeni oko časopisa »Krugovi« (1952-1958). Tada je proklamiran stvaralački pluralizam, heterogenost pisma, fascinacija Zapadom i glad za novim. Napokon nadolazi poetički osviješten naraštaj poslijeratnih hrvatskih pisaca: pokrenut je časopis »Književnik« (1959-1961), a potom i »Razlog« (1961-1967). Ulogu promicatelja novih ideja, teorijskih i estetičkih programa, smatra Nemec, preuzimaju »Pitanja« (1969-1989). To je već bio časopis u znaku »postmodernog prijeloma«, pod utjecajem francuskog strukturalizma, poststrukturalizma i naratologije. Slijedi tjednik »Telegram«, a zatim Krleža godine 1962. pokreće »Forum«, časopis Akademijina Razreda za književnost, koji je do danas ostao registrator književnog života i u kojemu su tiskani neki važni hrvatski romani. Na kraju, priključak sa svjetskom književnom znanošću odigrao je akademski časopis »Umjetnost riječi«, u kojemu se formirala zagrebačka stilistička škola.

Sinteza romana

Časopisnu produkciju spominjemo stoga da se naglasi s koliko je ambicija Krešimir Nemec pristupio ovome projektu ne bi li u teorijski fundiranom tekstu, dostupnom širem čitateljstvu, dao književnopovijesnu sintezu hrvatskog romana. Uostalom svoju trilogiju pisao je dvanaest godina i u tom je razdoblju pročitao više od 700 hrvatskih romana. Rezultat je knjiga od 400 autorskih kartica. U njoj se posebno pojašnjava i rasvjetljava tradicijski tijek, odnosno regeneracija i preobražaj realističkog romana za što su zaslužni pisac etnograf Mate Balota, Mirko Božić, Vjekoslav Kaleb i drugi. Egzistencijalističke impulse donose Petar Šegedin, Vladan Desnica i Antun Šoljan kao portretist izgubljene generacije, pa Slobodan Novak sa antiideologijskim romanom, Anđelko Vuletić, Milan Mirić i Alojz Majetić, Zvonimir Majdak, Jozo Laušić i drugi. Izvan dominantnih struja pišu Ivan Supek, Višnja Stahuljak, Nusret Idrizović, Ivan Kušan i u romanima s alegorijskim govorom Ivan Dragojević.

Posebno će zanimljiva biti rubrika posvećena popularnom romanu u kojoj se autor pita što čita narod? I što je ostalo u književnim rezervatima? Za koga zapravo piše hrvatski pisac? Nakon Augusta Šenoe, koji je kao kohezivni čimbenik pomirivao klase, ideologije i svjetonazore tek su žanrovski romani Pavla Pavličića i Gorana Tribusona postali značajan prilog novoj homogenizaciji čitateljske publike. Nemec na ovome mjestu zaključuje da popularan i kanoniziran roman idu uvijek zajedno — kao pozitiv i negativ fotografije. Kad je riječ o oblicima prevladava kriminalistički roman, a uspjeh neškolovane literature Janka Matka precizno će objasniti odgovarajući nam na pitanje: Zašto čitatelj želi da mu se »estetički laže« baš na način Janka Matka? Mnoge će iznenaditi podatak da je roman Nenada Brixyja (1924-1984) Mrtvacima ulaz zabranjen u nas i u Europi objavljen u fantastičnoj nakladi od 250 000 primjeraka. Zatim Nemec u rubrici koja obrađuje poetički međuprostor između modernizma i postmodernizma ispituje dosege i utjecaje nezaobilaznih Ranka Marinkovića i Ivana Slamniga.

Trivijalna proza

Slijedi poglavlje koje se bavi novom tekstualnošću od 1971. do 1991, kad je u sklopu postmodernističke eksplozije oblika bila moguća integracija svih mogućih stilova i njihova miroljubiva koegzistencija. Autori se prilagođuju ukusu publike jer žele biti čitani te se iskušavaju u raznim formama trivijalne proze: detektivskom, avanturističkom, bulevarskom, pornografskom i science fiction romanu, horroru, ljubiću i tako dalje. Nemec zaključuje da ozbiljan diskurs odjednom zamjenjuju fraze, tračevi, klišeji i semantički ispražnjene konstrukcije. Književnost se kičificira, a kič literarizira. Njeguje se duh svojevrsna estetičkog infantilizma. Istodobno se afirmira takozvano žensko pismo, predočavanje svijeta i egzistencije očima decentriranog slabog subjekta žene i ženskog iskustva. Veliki prostor u knjizi posvećen je historiografskoj fikciji i, naravno, Ivanu Aralici te također zanimljivim Feđi Šehoviću, Nedjeljku Fabriju i Petku Vojniću-Purčaru.

Slijedi niz autora koji rabe, odnosno tematiziraju fantastične elemente u svojim romanima te oni koji su oformili domaću varijantu campa (romani Dubravke Ugrešić i Irene Lukšić). Nemec podosta govori i o autobiografskoj naraciji, neoavangardi i poetici eksperimenta te o neoegzistencijalističkom romanu i svim ostalim opcijama i poetičkim modelima. Posljednje, četvrto poglavlje posvećeno je obrisima današnjice (1991-2000). Riječ je o autorovu panoramskom pregledu najnovije romaneskne produkcije gdje također dokazuje da je upućen u unutrašnju tektoniku teksta koji uzima na pregled. Ali, vrijednosnu hijerarhiju izbjegava jer se opisi najnovije književne produkcije u budućnosti mogu pokazati netočnima.

Očuvana neutralnost

Tekstovi u knjizi usvajaju i enciklopedistički tip teksta, zgusnut i točno lociran na pojedinačni slučaj. Autor je pritom očuvao neutralno motrište, a osjeća se i odsustvo stereotipnih, istrošenih fraza. Ne stječe se dojam da je periodizacija isuviše fluidna (što je bila kritika nekih predstavljača već pri samom izlasku knjige), jer su dominantni modeli hrvatskog romana kroz povijest jasno ocrtani i već u naslovu prepoznatljivi bez obzira na uporabu metaforike.

Ne priliči ni kritička opaska istih da socrealistički roman ne postoji. Iskrenije bi bilo reći da ne postoji dobar roman toga razdoblja. Uostalom, Nemec naglašava da se i zadrti zagovornik mehanizma političkog angažmana u romanu, Ervin Šinko, nije uspio zadržati na tom kursu partijne književnosti, i to u svome djelu. Bio je, naime, također proglašen dekadentom. Na kraju treba reći da veliki broj autora u knjizi Nemec, po vlastitom priznanju, osobno poznaje te se nada da će i poslije izlaska ovoga izdanja s njima ostati u dobrim odnosima. Tako je s ovim sveskom zaključena trilogija započeta s Planinama Petra Zoranića koji je pisao gusjim perom pa sve do romanopisca našega doba koji se služi kompjutorskom tastaturom, kao izdanak cyber-kulture u eri hiperteksta i interaktivne književnosti.

Sead Begović