Novi uzlet hrvatskoga filma

Novi uzlet hrvatskoga filma

Većinu dosad prikazanih filmova odlikuju pesimistične priče, ali i visoka umjetnička kvaliteta, koja daje nadu da hrvatski film očekuju bolji dani

Filmski festival u Puli dočekao je i svoje pedeseto izdanje. Neuništivi festival nadživio je državu koja ga je osnovala, predsjednike i zvijezde koji su ga posjećivali. Onima koji su predlagali da se festival ukine najbolji je odgovor bila publika na otvaranju, koja je ne samo popunila sva mjesta u Areni nego se i uvlačila sa strane koristeći se svakom prilikom da vidi otvaranje i prvi film.

Samo otvaranje (režija Saša Broz) bilo je bolje no prošle godine, iako ne bez propusta. Nakon loše odsvirane hrvatske himne i valjda neizbježnih lokalnih narodnih napjeva i svirke, uz zalutale latino-ritmove i kaskadere, uslijedio je solidan kratki film o povijesti hrvatskoga filma te kratki kolaž filmova iz povijesti Pule popraćen živom orkestralnom glazbom iz tih ostvarenja (nažalost, vremenski neusklađenom s insertima).

Tradicionalni Ivandin Konjanik

Festival je otvorio Konjanik Branka Ivande, snimljen s proračunom od osamnaest milijuna kuna, čime je postao jedan od najskupljih filmova u novijoj hrvatskoj povijesti (dio je osigurala država, dio HRT, a ostatak producenti, dok se redatelj odrekao honorara). Branko Ivanda nije režirao igrani film već dvadeset godina, a njegova su prethodna dugometražna ostvarenja Gravitacija (1968), Noć poslije smrti (1975), Prijeki sud (1978) i Zločin u školi (1982). Zbog svega navedenog film se očekivao s velikim zanimanjem, i očekivanja nisu bila iznevjerena. Nekomu će se povijesna drama u trajanju od 136 minuta snimljena prema romanu Ivana Aralice učiniti predugom ili tematski zastarjelom, no riječ je o klasičnom, tradicionalnom, povijesnom filmu, kakva nalazimo u svim kinematografijama, pa i u američkoj, gdje takva ostvarenja nisu ni aktualnija ni kraća. Radnjom smješten u sredinu osamnaestoga stoljeća, na granicu između Mletačke Republike i Turskoga Carstva, film prati ljubavnu priču dvoje mladih ljudi čiju ljubav onemogućavaju vjerske prepreke. Ivandin film, uprkos dugu trajanju, nikad ne prelazi u dosadu: akcijske scene (potjera konjima, borbe) iznimno su uzbudljive, ljubavni prizori (Nikša Kušelj i Zrinka Cvitešić) odišu erotičnošću, a lokacije su vrlo uvjerljive i dobro snimljene (Slobodan Trninić), bilo da je riječ o kamenjarskim poljima, zadarskim zidinama i crkvama ili turskim naseljima. Ivandi se mora odati priznanje za besprijekoran casting: od nježna i svježeg lica Zrinke Cvitešić, uvjerljivog i markantnog Nikše Kušelja, uglađenog i prikladno teatralnog Marka Torjanca, Gorana Grgića kao uporna, pomalo naivna, ali osjećajna diplomata, do korpulentnoga Duška Ljuštine kao beskrupuloznoga Bega, svi su glumci odlično odabrani za svoje uloge i čine vrlo kvalitetnu i uigranu filmsku ekipu. U cjelini, riječ je o vrlo kvalitetnu ostvarenju, koje opravdava uložen novac i obogaćuje žanr za koji se u hrvatskom filmu mislilo da iščezava.

Smjeli Brešanovi Svjedoci

Vrlo je kvalitetan i film Vinka Brešana Svjedoci. Vinko Brešan dokazao se kao redatelj koji radi filmove koje se drugi ne usuđuju raditi. Kako je počeo rat na mom otoku bila je ratna komedija u doba kada su ratne rane bile vrlo svježe, Maršal je film u kojem je nostagija prema Titu evocirana još za doba vladavine HDZ-a, a sada se pozabavio zločinima počinjenim prema Srbima za vrijeme Domovinskog rata, u vrijeme kad još nisu kažnjeni oni koji su napali Hrvatsku, a Hrvatska je snažno podijeljena između onih koji smatraju da se u obrani zemlje ne može počiniti zločin i da hrvatskim ratnicima ne treba suditi te onih koji vjeruju da je zločin prema ljudskom biću zločin bez obzira na nacionalnost počinitelja i žrtve. Brešan u svom filmu (snimljenu po motivima romana Ovce od gipsa Jurice Pavičića) isprepleće tri vizure iz kojih se prate isti događaji, stalno dodajući nove, intrigantne elemente koji otkrivaju detalje i pozadinu osnovne priče. U dijalozima likova otkriva brojna licemjerja, prikrivene ucjene, laži i predrasude, koje sežu do gradonačelnika (izvrsni Ljubomir Kerekeš) i javnoga tužitelja (krivo odabrani Tarik Filipović). Alma Prica vrlo je prirodna i nimalo teatralna u ulozi novinarke u potrazi za istinom, kao i Leon Lučev u ulozi njezina muža, dok je Mirjana Karanović liku Majke dala ozbiljnost i tragičnost. Krešimir Mikić, Marinko Prga i Bojan Navojec izvrsni su kao tri vojnika umiješana u zločin, svaki uvjerljivo dajući svom liku snažnu individualnu crtu. Film prati dojmljiva glazba Brešanova starog suradnika Mate Matišića, osobito pri ganutljivoj, optimističnoj završnoj sceni (koja priziva kraj Matanićeve Blagajnice). Brešan se dojmljivim, potresnim i angažiranim filmom još jednom potvrdio kao jedan od vodećih redatelja nove generacije.

Iste večeri u kasnijem terminu prikazano je Svjetsko čudovište Gorana Rušinovića. Riječ je o niskobudžetnom, crno-bijelom (s iznimkom prve i posljednje scene) filmu snimljenu 2001. o djevojčici koja je tragičnim slučajem ostala bez šaka i njezinu bratu, koji sestrin hendikep pokušava komercijalno iskoristiti i na druge prljave načine doći do novca i izdići se iznad seoskoga siromaštva. Ambijentiran u prvu polovicu dvadesetog stoljeća, film oduševljava visoko estetiziranom fotografijom i autentičnošću likova (solidne epizode Gorice Popović kao prostitutke i Ivica Vidovića kao žandara, koji su istodobgno protagonisti jedne od najzabavnijih scena seksa na hrvatskom filmu), no istodobno ima dramaturških nedosljednosti i neuvjerljivosti. Slabosti tanke priče Rušinović nadoknađuje vizualnom komponentom filma, premda njegove kratke 72 minute protječu relativno sporo. Konačno, riječ je o intrigantnu i gledljivu ostvarenju koje pokazuje visoke autorove ambicije, ali i nedosezanje snage neorealističkih uzora.

Dojmljivi Ogrestin Tu

Film Tu Zrinka Ogreste vodi nas nizom kratkih priča o gubitničkim likovima, uglavnom s društvene margine, ostavljajući ih bez perspektive, u vrlo turobnim situacijama. Iako je riječ o naizgled klišeiziranim likovima, poput narkomanke u krizi ili nezaposlena bivšeg branitelja, treba reći da njihove sudbinje Ogresta obrađuje na zanimljiv, originalan i vizualno elegantan način. Pritom posebno treba pohvaliti interpreataciju Zlatka Crnkovića, kao glumca čiju tmurnu svakodnevicu u staračkom domu na trenutak razbija šarmantna mlada turistkinja, te nastup Ive Gregurevića, koji uvjerljivo dočarava propalu alkoholiziranu televizijsku zvijezdu čiji se ljubavni život ruši do temelja (snažna scena posljednjega razgovora sa ženom, koja ga je prestala voljeti). Dojmljiva je i prva priča o odnosu retardirana mladića i ranjene ptice, dok nas u šoku ostavlja naizgled jednostavna, ali snažna posljednja, izrazito pesimistična i tmurna scena depresivna oca koji bespomoćno zuri kroz prozor uz zvuke hrvatske himne na radiju. Ogrestin film, kao i Brešanov pozvan na nekoliko uglednih međunarodnih festivala, vrlo je kvalitetno ostvarenje, koje se sa Svjedocima i Konjanikom ubraja u vrh dosad prikazane ovogodišnje filmske produkcije.

Onaj koji će ostati neprimijećen, prvi dugometražni film Zvonimira Jurića (autora nagrađivanih dokumentaraca Nebo nad Osijekom i Crnci su izdržali, a ja?) naporna je urbana drama s dugim, statičnim kadrovima i dosadnim, često besmislenim dijalozima, u kojem je najžalosnija uloga Darije Lorenci, inače jedne od najboljih hrvatskih mladih kazališnih glumica čiji potencijali idu daleko iznad uloge zbunjena i nametljiva dječaka. Jurićev film dosad je najlošije ostvarenje na 50. Puli.

Preostali filmovi u službenoj konkureniciji, Infekcija Krste Papića i Ispod crte Petra Krelje, prikazuju se nakon roka za zaključenje ovoga broja, pa će o njima, kao i o nagradama i filmovima izvan konkurencije, biti riječi u sljedećem broju »Vijenca«, u kojem ćemo se osvrnuti i na filmove s Motovunskoga festivala.

Iritirani Jeremy Irons

No, pisati o filmskom festivalu u Puli bilo bi nemoguće, a da se ne spomenu organizacijska pitanja. Pohvalno je što je na festival pozvan Jeremy Irons, vrlo kvalitetan i iznimno inteligentan europski glumac. No, upravo je on održao najbolju lekciju organizatorima, iritiran što je za projekcije inserata iz njegova filma u prostoriju prodirala svjetlost kroz zastore. Rekao je: Festival u Puli održava se pedeset godina, a niste u mogućnosti zamračiti sobu za vrijeme projekcije. To znači da se film ne shvaća ozbiljno.

I doista, neke šlampavosti organizatora nevjerojatne su. Počnimo od samog Ironsa. Film u kojem je nastupio, Callas Forever slavnoga Franca Zefirellija, prikazan je prvoga dana festivala s početkom u 24 sata (!). Da u selekciji glazbenoga filma treba odijeliti filmove prikladne mlađoj publici od onih koji će sigurno zainteresirati i nešto starije gledatelje te ih prikazati u ranijim terminima, jasno je svima osim organizatorima. Ako ne zbog toga, onda je to trebalo učiniti iz poštovanja prema uglednom gostu. No tu nije kraj priče. Ironsov film prikazan je na Kaštelu na dan otvaranja istodobno dok se pred prepunom Arenom prikazivao film Konjanik, kojim je festival i otvoren. Irons je došao nakon projekcije Konjanika pozdraviti publiku u Areni, najavivši da će film biti repriziran sutra, kako bi ga mogla vidjeti i publika koja je logično došla pogledati prvi film festivala u Areni. No, organizatori nisu znali ništa o tome.

Drugi pak iznimno zanimljiv film, Tosca s Angelom Gherorghiu i Ruggierom Raimondom, najavljen je za prikazivanje na Kaštelu dok u Areni traje svečanost dodjele nagrada i zatvaranja festivala. Čitatelji »Vijenca« stoga će ostati prikraćeni za prikaze ta dva filma, no kao utjehu prenosim najavu urednika Filmskog programa HTV-a Tomislava Kurelca da je Tosca već otkupljena i da će biti prikazana na HTV-u.

Loša organizacija

Novinarske projekcije održavane u velikoj dvorani Doma hrvatskih branitelja bile su tehnički na niskoj razini. Primjerice, zvuk Brešanovih Svjedoka bio je toliko loš da su se dijalozi mogli razumjeti samo uz pomoć engleskih titlova. Iz tog razloga velik se broj kritičara, uključujući i mene, odlučio na gledanje filmova u Areni.

Internetska stranica festivala još je lošija nego prošle godine. Ono što je za promidžbu filmova s festivala najvažnije, fotografije iz filmova, na stranici ne postoji (prošle godine bile su barem male fotografije, iako neuporabljive za objavu u novinama). No zato su tu slike logotipa u deset verzija, koje nikomu ne trebaju. CD-ROM jednako je beskoristan. Skenera također nema, pa je jedini način dobivanja slika putem molbi da se one presnime s pojedinačnih distrubterskih CD-ROM-ova (imali su ih samo neki filmovi). Zašto netko nije mogao sve te fotografije objediniti i objaviti na internetskoj stranici ili CD-ROM-u festivala, pitanje je na koje neće biti odgovoreno.

Osim toga, trebalo je nekoliko dana da se predstavljanje autorskog tima nakon projekcije u Areni uskladi sa završetkom filma i odjavnom špicom. Ipak, ništa ne može nadmašiti prošlogodišnje Vukmiričine eskapade.

Doista je nevjerojatno da nakon tolikih milijuna uloženih u hrvatske filmove, a potom i u samu organizaciju festivala, nije bilo moguće riješiti neke tako jednostavne i svima očite organizacijske propuste. Organizacijski, Pulski festival ne napreduje. Na greškama ne uči, nego ih ponavlja, a neke su stvari i lošije nego prije. Kao da se uvijek kreće ispočetka.

Tolike su se rasprave i polemike vodile o retrospektivi filmova iz pedeset godina povijesti festivala, da bi se sve to pokazalo nevažnim jer se broj gledatelja u dvorani INK Pula za vrijeme tih projekcija najčešće mogao izbrojiti na prste. No, nekoliko sam puta mogao čuti mlade ljude koji su govorili da žele pogledati Šijanov film Ko to tamo peva. Je li tome razlog što se srpski filmovi posljednjih deset godina ne mogu vidjeti na Hrvatskoj televiziji (Šijanov film prikazivan je na NET-u) ili to što srpske komedije jednostavno lakše nalaze put do publike od hrvatskih filmova, ne znam. Činjenica je da, nažalost, nijedan hrvatski film iz retrospektive nije ni približno izazvao takav interes, čak i kad je riječ o filmovima koji dugo nisu prikazivani na televiziji.

O dokumentarcu o Pulskom festivalu koji nije prikazan u Areni (već u dvorani INK prije nego što je festival otvoren), povlačenju filma Fadila Hadžića zbog premale državne potpore (spomenimo da je riječ o redatelju koji je inicirao Filmski festival u Puli prije pedeset godina, i producentu Jozi Patljaku, koji je svojom investicijom zaslužan za prošlogodišnji najuspješniji film Fine mrtve djevojke), ostavki umjetničke ravnateljice Dijane Mlađenović, kao i cenzuriranju tekstova iz kataloga festivala, bilo je mnogo članaka u novinama i prije početka festivala, pa je svaki dodatni komentar o tome suvišan.

Filmovi i publika vraćaju optimizam

Ono što ipak u cijelu priču vraća optimizam dobri su hrvatski filmovi. I to je doista ono što je najvažnije, kao i nekoliko tisuća gledatelja u Areni svake večeri. No, to ni u kojem slučaju ne amnestira organizatore festivala od navedenih propusta, tim više što je riječ o pedesetoj obljetnici Pule. Možda će ovaj apel proći nezapaženo, kao i prošle godine. Možda nikoga neće zanimati ni mudre riječi Jeremyja Ironsa. No, to nikako ne znači da o tome treba šutjeti. Potpisnik ovih redaka pripada najvećim pobornicima Festivala, te mu je želja da on bude što bolji. No, zatvaranje očiju pred propustima najviše bi štetilo Festivalu. Ovako ostaje nada da ćemo godine konačno dobiti organizaciju kakvu hrvatski film i najstariji filmski festival na ovim prostorima zaslužuju.

Zlatko Vidačković