Vijenac 245

Kazalište

Histrioni: Ivan Kušan, Lažna barunica, red. Vid Balog

Nevina frivolnost

Nepredvidivim obratom i duhovitim dijalozima što otkrivaju karakterne crte likova i njihov statusni identitet Kušan stvara šarmantnu zabavu koja ima i svoj drugi dio, u drugom vremenu, godini 1982, gdje su karte i položaji osoba posloženi malo drukčije

Histrioni: Ivan Kušan, Lažna barunica, red. Vid Balog

Nevina frivolnost

Nepredvidivim obratom i duhovitim dijalozima što otkrivaju karakterne crte likova i njihov statusni identitet Kušan stvara šarmantnu zabavu koja ima i svoj drugi dio, u drugom vremenu, godini 1982, gdje su karte i položaji osoba posloženi malo drukčije

Nakon duga vremena Ivana Kušana vraćaju u kazalište. Autora koji je 1971. podigao buru sa Svrhom od slobode, koja se nije sviđala tadašnjem režimu, oduševio Čarugom, koju je s uspjehom igrao Teatar u gostima, nepravedno dugo nisu postavljali na sceni. Ignoranciju je prekinulo kazalište Komedija, koje je ove sezone postavilo Čarugu, a slijede Histrioni koji su ovog ljeta na sceni Gumbek postavili njegovu dosad neizvedenu komediju Lažna barunica. Osobno bih još za punu Kušanovu rehabilitaciju voljela na sceni vidjeti i njegov izvrsni Vaudeville, koji je svojedobno režirao Miro Međimurec s kazališnom grupom SOS.

Lažnu barunicu Kušan podnaslovljuje kao nostalgiju u dva dijela. Radnju prvoga smješta u Zagreb tridesetih godina, doba koje se pamti po građanskim salonima, finim manirima i formalnoj uljuđenosti, a koje je povijesnim nevoljama zameo vjetar. Zaplet preuzet od komedije Noise off britanskoga dramatičara Michaela Frayna Kušan smješta u salon Rudolfa Maltza, popularnoga glumca i redatelja u čijem liku mnogi prepoznaju osobu kojoj je drama i posvećena — Tita Strozzija.

Nadmetanje za naklonost

U toj komediji situacije oko lika koji slovi i kao veliki zavodnik zaplet plete nadmetanje triju žena za njegovu naklonost, ali i sraz između urbanog, agramerskog, te provincijalnog diskursa i ophođenja, što je uzrok mnogim smiješnim nesporazumima. U njima će se dakle naći njegova žena, što potaknuta ljubomorom na mladu studenticu piše anonimno pismo naredniku Đ oki optužujući suparnicu za kriminal, spomenuta studentica te šarmantnim glumcem očarana provincijska učiteljica Marija Galogaža, koja uzima identitet barunice Karmele Werner. Nepredvidivim obratom i duhovitim dijalozima što otkrivaju karakterne crte likova i njihov statusni identitet Kušan stvara šarmantnu zabavu koja ima i svoj drugi dio, u drugom vremenu, godini 1982, gdje su karte i položaji osoba posloženi malo drukčije. Ukratko »tko bi doli, sad je gori«. No redatelj histrionske izvedbe, glumac u redateljskim vodama Vid Balog, uzima samo prvi dio i zgodno ga obogaćuje kabaretskim ugođajem, dakle onom formom koja je cvala upravo tih godina. Nekoliko popularnih kupleta i songova iz toga doba uz neke nove, koje je u tom stilu sjajno skladao Duško Zubalj, Balog je posložio na pravim mjestima i na pravi način i nostalgija je bila potpuna. Ugođaju predstave podredili su se i glumci pa Adam Končić šarmantno i decentno predočava salonske manire i zavodničku uglađenost popularnoga glumca, Marija Borić (studentica Silva) na trenutke podsjeća na likove djeva iz nijemoga filma što nevino trepću okicama, iako im namjere nisu baš takve. Maja Petrin funkcionirala je kao egzaltirana supruga i fina dama sklona kapljici. Vid Balog, koji je uz redateljsku dao sebi i malu ulogu sluge Đ ima iliti Štefa, ironijom je duhovito komentirao lice i naličje visok salonskog svijeta.

Pučki ludizam

Alen Šalinović u nekoliko rečenica skinuo je primitivizam policajca, a šlag na svaku scenu dodavala je sjajna Mirela Brekalo (Marija Galogaža alias Karmela Werner) oživivši onaj vječni snalažljivi primitivizam koji nedostatak manira i kulture vješto izokreće u svoju korist, ali na neki način i šarmira priprostom izravnošću. Ispod ne uvijek meteorološki sklona im zagrebačkoga neba Histrioni su i ovom predstavom nastavili u prepoznatljivom stilu, koji je uz nekadašnji histrionski ludizam pučkih predstava njegovao i onaj nostalgični agramerski dio repertoara, koji uvijek miriše na fine bakine bućnice i štrudle, špagom vezane i godinama brižno čuvane sveščiće Zagorkinih romana u nastavcima ili prašinom pokrivene ostatke nekoga drugog svijeta, muštikle, monokle, burmutice, raskošne ženske šešire ili svilene bijele rukavice.

Onaj koji prezire tu salonsku formu, ispod koje se često događaju manje formalne stvari, a voli više izravnost destrukcije recimo nove europske drame s podsmijehom će otpratiti ovu predstavu nevine frivolnosti. No onaj koji više voli igru zavođenja od seksa za jednu noć sa simpatijama će je prihvatiti.

Gordana Ostović

Vijenac 245

245 - 24. srpnja 2003. | Arhiva

Klikni za povratak