Naučiti slobodu

Naučiti slobodu

Imre Kertesz, Čovjek bez sudbine, Fraktura, Zagreb, 2003.

Koliko je skidanje s lokalnog autobusa na putu za radnu obavezu u Csepel i odvođenje petnaestogodišnjeg dječaka (lika koji je nastao po Kerteszovu autobiografskom iskustvu) u koncologor bilo veliki šok — golem gotovo ni sa čim usporediv — ipak je postojao još jedan događaj tome ravan. A to je povratak iz konclogora. Kertesz na povratku u Budimpeštu jedva prepoznaje ulice koje je napustio samo godinu prije! Jednostavno ulaže golem napor da prepozna taj grad. Osjeća se mnogo starijim od njegovih stanovnika. Premda je ovdje ipak riječ i o psihičkoj realnosti, pa to također zavisi i o osjetljivosti pojedinca. Šok je u ovome: kako prihvatiti slobodu nakon takva ropstva? Kako se naučiti biti slobodan nakon te strahote? Mnogi su se pitali (između ostalih i Adorno) kako prihvatiti umjetnost nakon Auschwitza?

Kada Kertesza nakon povratka iz logora pitaju: što te najviše pogodilo tamo? On odgovara: koraci. Na stranu užas konclogora, tom jednostavnom imenicom želi izreći stvar s kojom se i ja slažem. Naime, svijet je kontinuitet. Franz Kafka, taj veliki predviđač modernih strahota i veliki istraživač mračnih ponora psihe, svakako jedan od najvećih umova dvadesetog stoljeća, izrekao je jednostavnu rečenicu: Moguće je samo ono što se događa. I ona upućuje na kontinuitet. S druge strane, u interpretaciji događaja, nalazi se druga krajnost, Zenonov paradoks, priča o Ahilu i kornjači, prastara zagonetka s početka vremena. Ona na neki način označava znanost, znanstveni pristup zbilji, pristup bez tajne.

Mračna umjetnost ubijanja

Prođimo kroz Kertesza, Kafku, kroz užase konclogora, ostavimo ih na trenutak i dođimo do naših, nešto manjih, ali ipak teških užasa. Užasa dovoljnih da i ne odveć osjetljiva pojedinca izbace iz kolotečine. Dakle, na stvari se ne može gledati samo realno (a to realno može značiti i specijalistički, ili znanstveno), nego i u kontinuitetu, simbolički.

Ne možemo u slučaju ovdašnjega rata primijeniti Zenonov paradoks, to jest stvari promatrati zasebno i odvojeno — onda dobivamo Zenonov rezultat da je kornjača brža od Ahila. Jer u strogo odvojenim svjetovima ona će uvijek ostati malo brža.

Ali postoji i kontinuitet, postoje koraci. Realno su zločini postojali na svim stranama, u ovdašnjem, ali i svim ostalim sukobima i nitko ne želi amnestirati zločince, ali moć simbolizacije uvodi interaktivne odnose, proizvodi situacije, nešto se dogodilo prije, a nešto poslije. Konačno, simbolički odnosi morali bi odvojiti agresora od žrtve — ma koliko to bilo teško.

No ostavimo se vrućih tema i vratimo se Kerteszu. Konclogori ostaju mračna enigma, zagonetka ljudske želje za destrukcijom, plod iskrivljene logike, način mišljenja koje vodi u čisti užas (problem je što je riječ o mišljenju). Također, ako usporedimo socijalističke i nacističke logore, doći ćemo do zajedničke osobine: to je bila vrsta industrije smrti (ovaj me roman, uz Sempruna, ipak najviše podsjeća na Solženjicinova Denisoviča). Dok opet cilj logora nije bila baš ni potpuna smrt, nego je iz perverznih zahtjeva, stalno postojao i određeni broj živih žrtava, valjda da svjedoče uspjehu sadista. Živih koji su umirali polako, gotovo nekakvom industrijskom slučajnošću, naizgled slučajnom greškom na pokretnoj traci. Ovdje treba dodati da su ovdašnji logori Jasenovac i Goli otok, a poslije i neki logori u Bosni (Manjača, Omarska, Brčko), bili suprotnost njemačkim i ruskim, bili su zapravo predmoderne ustanove smrti. U njima je ubijanje bilo, ako se smijem tako nezgrapno izraziti, vrsta mračne umjetnosti, a ne perverzne moderne industrije.

Peteroznamenkasti broj

Potresno Kerteszovo svjedočanstvo govori o tome koliko su nacisti bili opterećeni obilježavanjem, brojanjem, klasificiranjem. Logoraši su imali crvene, žute, zelene trokutiće (premda obilježavanje Židova ima korijene iz srednjeg vijeka) s upisanim slovima: U (Mađar — Ungarn), P (Poljak), T (Čeh — Tschech), R (Rus), L (Letonac), F (Francuz) zatim još: N, No, itd. Tu su bili i utetovirani brojevi, pri čemu su logoraši s dvo ili troznamenkastim brojevima bili iznimno štovani među ostalim logorašima; Kertesz je imao peteroznamenkasti broj. Također bio je tu niz crvenih oznaka, crveni iks, crveni krug — kojima pisac nije znao pravo značenje. Sve to upućuje na povezanost mraka i svjetla, želje za uništenjem i želje za preglednom i jednostavnijom klasifikacijom, što je na neki način obilježje moderne. Dakle, potresan roman, svjedočanstvo koji dodiruje samo dno života i egzistencije. I roman koji postavlja pitanja o pravoj naravi čovjeka, unatoč stanovitu i bitnom napretku.

Također vrijedi reći da je Kerteszov glavni lik (koji je ekvivalent njegova vlastitog iskustva) za sebe ipak rekao da je iz logora donio sreću. I to je istina, jer postoje ljudi koji su sretni u sebi, unutar sebe nose sreću i pod najgorim okolnostima — dok postoje i oni kojima je izvor zadovoljstva uništavanje te sreće u drugima.

Rade Jarak