Nakon remonta

U 17.20 stigla je prva crvena kabina broj 71 s vrha Sljemena. U njoj su bili sredovječni bračni par, prilično ozbiljan za ovakvu priliku, i dvoje djece, djevojčica i stariji dječak. Oni su već prošli radosne trenutke, nauživali se planine, pa su se sad spuštali natrag u zagrebačku svakodnevicu

Remont sljemenske žičare trajao je dugo, predugo. Pao je u najgore vrijeme, tijekom svibnja i lipnja, u doba najvećih vrućina, kad su planinari bili željni zraka, a ne rezervnog, autobusnog prijevoza. Nije ni prirodno uspinjati se strmim serpentinama do vrha Sljemena u zagušljivu autobusu. Ljudi su jedva dočekali otvaranje žičare, nekoliko dana nakon Papina odlaska. Zato su se i okupili u manjem broju. Na divnoj livadi iznad žičare sve su klupe bile zauzete. Čekali su taj svečani dan da žičara proradi. Hrvatski barjaci škripali su na postavljenim jarbolima, premda se nije točno znao sat kad će kabine biti puštene u pogon.

Na dvije pokrajnje klupe isticao se bizarnošću postariji par, valjda muž i žena, koji su spavali na klupi onako kao što to čine beskućnici kojima kolodvor služi umjesto toplog doma. Ležali su u duboku snu otvorenih usta, žena sijeda i debela, otprilike sedamdeset godina, u kockastoj sivo-crnoj ljetnoj haljini s napola otvorenim rasporkom sa strane, i starac posve ćelave glave s rijetkom sijedom bradicom. U trenutku kad se probudio i ispravio na klupi, čini se kao ispaćeni ruski mužik, kojemu ni majica s krupnim crvenim slovima I love New York nije osvježila lice.

Lice s bubuljicama

Na drugim su klupama oko stola neki gladniji ljudi rasprostrli papiranati stolnjak i prezalogajili kobasice, šunku, sendviče. Malo postrani, više u šumi, ali ne preduboko, jedan se par zaneseno ljubio. Djevojka u bijelim hlačama, jakih obrisa stražnjice, ljubila se s nižim dječakom, a kad su se malo razdvojili iz zagrljaja, moglo se vidjeti da je on znatno nezreliji, kao mlađi braco. Imao je kratke hlače, tenisice, plavu majicu bez natpisa i jako bucmasto lice s bubuljicama. Čovjek mu ne bi dao više od četrnaest godina, a djevojci barem osamnaest. Bilo je i druge djece planinara, čak i nešto starijih, propisno odjevenih, s naprtnjačama na leđima, što su se upirali o štapove, s gojzericama umjesto običnih cipela.

Ispred žičare stvorio se dulji red, planinari i znatiželjnici nestrpljivo su iščekivali da im se dopusti ulaz u kabine. A i gornja livada, gdje sam se nalazio, polako se popunjavala. Ljudi koji su došli ispratiti svoje najbliže na izlet već su se dizali s klupa i gazili po travi ispred drvene ograde, odakle će puknuti željeni prizor odlaska. Sve do tog časa, u tišini šume, uz poneki cvrkut ptica, mogli su zapaziti betoniranu veliku škarpu, ostakljenu zgradu žičare koja je nalikovala tvorničkoj hali s golemim ventilatorom u sredini, sljubljene kabine u stanju mirovanja, nacijepana drva prislonjena uza zid i, naposljetku, metalne pločice s upozorenjem o visokom naponu.

U 16.25 čuo se onaj gromoviti zvuk žičare kao da se nešto stropoštalo dolje, golemi kamen koji se putem razdrobio. Crveni koturići stali su se okretati na opće zadovoljstvo. Prve kabine koje su krenule bile su posve prazne: činilo se da netko u pozadini želi prvo vidjeti kako će stvar krenuti nakon remonta, i mogu li se ljudi uopće popeti unutra.

Ofucani šareni kvartet

Kabine ionako nisu bile obuhvaćene remontom, bile su već stare, ispucala laka na aluminiju, i oblikom koji je podsjećao na poslijeratnu, socijalističku starinu, a vidio sam i jednu izbušenu. Visile su na čeličnom užetu različitih boja, žute, plave, crvene, zelene, žute, pa opet svijetloplave, ali narančastih i ljubičastih nije bilo. Svaka je bila iscrtana po strani velikim brojkama, ali nisu se nizale logičnim redom. Tako se spuštala kabina 57, a iza nje je išla broj 18, dok je istodobno krenula uzgor kabina broj 37, a za njom 52. Taj se kvartet mogao vidjeti i iz ovalnog lokala Vrganj u podnožju.

U 16.45 svi ljudi na livadi odjednom su se digli i stali mahati. Bio je to znak da je prva kabina s putnicima krenula. U njoj je bilo troje starijih ljudi s djevojčicom za koju se može pretpostaviti da je nekomu od njih unuka. Kad su iz kabine prepoznali svoje najbliže na livadi ispred ograde kako im mašu kao da su na peronu, i oni su stali veselo otpozdravljati, a starčić je skinuo bijeli šeširić s glave, a zatim primio djevojčičinu ruku i njome mahao, dok je ona nečujno, iza stakla, sricala pa-pa. »To je sigurno njezin djed«, pomislili su mnogi na livadi.

U 17.20 stigla je prva crvena kabina broj 71 s vrha Sljemena. U njoj su bili sredovječni bračni par, prilično ozbiljan za ovakvu priliku, i dvoje djece, djevojčica i stariji dječak. Oni su već prošli radosne trenutke, nauživali se planine, pa su se sad spuštali natrag u zagrebačku svakodnevicu. Bio je to valjda hendikep u psihološkom smislu. Za razliku od putnika koji su išli gore i kojima je sigurno bilo uzbudljivije, jer ih je žica pod naponom povukla u neki drugi svijet, ispunjen šumom, pjevom ptica i sunčanim livadama, koje su se spremale primiti ih za igru, lješkarenje i razonodu.

Nije lako dokučiti kako su se osjećali oni ljudi koji su došli na livadu samo na doček i ispraćaj. Oni su prihvaćali i otpraćali pogledom kabine u jedan te isti čas, s time da mnoge od putnika nisu poznavali. Sudeći po klicanju, doduše rijetkom, opće je ozračje bilo veselo, nitko nikomu nije zavidio.

Ozareni od ganuća

Što se tiče dešperatnog mužika s majicom I love New York, koji je sjedio sa svojom debelom ženom na klupi, i on se odjednom ozario od ganuća. K njemu se gegala djevojčica koja je tek prohodala, a netom prije skupila je s trave čep Ožujskog piva i stavila ga u usta. Majka to nije vidjela. Pala bi na guzu pa bi se opet digla i nastavila hodati nesigurnim koracima, a zbog pelena imala je raširene nožice. Djevojčica je bila premala da shvati povod okupljanju, ali se nije libila ići k nepoznatom starcu na klupi, u čijem je pogledu prepoznala toliko miline.

Trenutak prije nego što je djevojčica krenula k njemu izgledao je kao oronuli klošar kojemu su sve lađe netragom potonule. U ugaslim očima nije bilo nikakve nade. Ugledavši djevojčicu koja unatoč posrtanju uporno ide k njemu smogao je snage pogledati je s nekom žarećom toplinom. Korak prije cilja, majka se zaletjela i djevojčicu uzela u naručaj. Mužik je rukama pokrio lice i pognuo glavu. Djevojčica je zaplakala kao da je oteta.