Može i bez zvijezda

Može i bez zvijezda

Ako Cannes ima svoj crveni tepih kojim se penje bjelosvjetska filmska elita prema Grand Theatreu Lumiere, Motovun ima svoj prokleto skliski uspon ispod volte, koji vodi prema Kinu Trg. Nisam posve siguran koliko je stražnjica ateriralo na njega tijekom protekla četiri motovunska izdanja. No, kako trenutno stvari stoje, ne bi me nimalo iznenadilo da već ove godine taj isti uspon bude prekriven nekakvom motovunskom varijantom kanskoga saga. Kao da program Motovun Film Festivala više ne kroje njegovi selektori, nego autorske zvijezde koje u sve većem broju hodočaste na čarobni istarski brijeg. Jer, priznali mi to ili ne, festival je izgubio prepoznatljivi nekonvencionalni štih, koji je krasio njegova ranija izdanja. Najprije su ga počeli opsjedati hrvatski političari, koji su u Motovunu pokušavali zaraditi poneki stranački bod. A potom se uski krug motovunskih vjernih prijatelja, kojim su dominirali sveprisutni Stephen Daldry i njegov vjerni pratilac Jamie Bell, počeo širiti, premda istinskim zaljubljenicima u Motovun zasigurno nije bitno hoće li se Nicole Kidman ove godine doista pojaviti na glavnom trgu ili ne.

Dakako, svakom festivalu trebaju zvijezde, bile one glamurozne ili autsajderske. No, je li doista trebalo uvrstiti u program promašeni film Agnieszke Holland Julie Walking Home samo zato jer je njegova autorica najavila svoj dolazak? Zaslužuje li antiratni horor Deathwatch povlašteni festivalski tretman samo zato jer se u njemu pojavljuje neizostavni motovunski dečko Jamie Bell? A što tek reći za razvikani dokumentarac Michaela Moorea Bowling for Columbine, koji je distributer čuvao za Motovun, premda je trebao biti prikazan u hrvatskim kinima još u ožujku? A taj bi tajming, koji se idealno poklapao s iračkom klaonicom, bio daleko atraktivniji, s obzirom na autorove tematske opsesije. No, kako broj motovunskih hodočasnika daleko nadmašuje njegove smještajne kapacitete, izboru ponuđenih naslova se ne bi smjelo pristupiti stihijski, po sistemu ubost-ću-ono-što-mi-tog-dana-nudite. Što treba u Motovunu izbjegavati, a što se nipošto ne bi smjelo propustiti? Izbjegavati treba filmove poput Andersonove burleske Pijani od ljubavi, Daldryjevih Sati (ako držite do sebe, već ste ga vidjeli u ciklusu UCD-ovih oskarovaca), Von Trierova Dogvillea, Mooreova Kuglanja za Columbine, Moodyssonova filma Ljilja 4-ever i Yimouova Heroja, koji će ove jeseni ionako krenuti u redovnu distribuciju, što dakako ne umanjuje njihovu atraktivnost. Ono što ne biste smjeli propustiti svodi se na sve one male filmove za koje postoji mala ili nikakva šansa da ugledaju mrak hrvatskih kinodvorana. Problem je u tome što ih je selektor marginalizirao, uguravši ih u minijaturno kino Bauer u popodnevnom terminu prikazivanja (iznimka je suludi islandski film Noi albinoi), premda bi motovunski veterani zasigurno više uživali da u udarnom terminu vide Winterbottomov sjajni dokumentarac o afganistanskim izbjeglicama Na ovome svijetu, umjesto susreta s Mooreovom narcisoidnom pojavom. Kao što bi više uživali pod motovunskim zvijezdama u simpatičnom brazilskom filmu Margaretino slavlje umjesto Daldryjevih Sati. Odaberimo, dakle, najatraktivnije naslove po kojima bi moglo biti upamćeno ovogodišnje peto po redu motovunsko izdanje.

Baloni i baluni

U uvodnim kadrovima modernističkoga slapsticka Božanstvena intervencija Elije Suleimana promatramo Palestinca odjevena u Djeda Mraza kojega zadirkuju neki klinci. Malo dalje, neki tip istresa smeće u dvorište svog susjeda. A dječakova će lopta završiti u susjedovu dvorištu. Riječ je o prizorima koji bi se mogli povezati s bilo kojim mediteranskim gradom i na trenutke nam se čini kao da je autor zalutao u predgrađe Splita, a ne u Ramallah, gdje živi njegova naočita Palestinka, koja se doima poput L’Orealove najnovije akvizicije. Njezin momak je iz Jeruzalema. Oni zakazuju svoje ljubavne sastanke svake večeri na parkiralištu kod izraelskoga kontrolnog punkta. U ključnom prizoru filma njegov junak pušta ružičasti balon oslikan Arafatovim likom, koji će se zaustaviti na kupoli Omarove džamije. Simbolika je njegova balona i dječakova baluna antiratna. Dok balon odbija eksplodirati, nogometna lopta pretvara se susjedovom intervencijom u ispuhanu mješinu. Kod Elije Suleimana balon spaja ljude. A balun ih razdvaja. Tema je i više no aktualna.

Ruske arke i varke

Kad su novinari upitali Aleksandra Sokurova nakon kanske premijere njegova najnovijega filma Otac i sin kako objašnjava homoerotsku vezu njegovih protagonista, iživcirani autor održao im je malu lekciju o preokupacijama dekadentnoga Zapada, patriotski braneći svoj film. No, koliko je patriotski njegov prethodni film Ruska arka? Odgovor ćete razotkriti u Motovunu. Riječ je o filmu začudne vizualne privlačnosti, virtuozne mizanscene i fluidnih pokreta kamerom, snimljenom u jednom kontinuiranom kadru, premda će on ući u anale pokretnih slika po eksploziji Sokurovljeva pompoznog nacionalizma (riječ je o nepopravljivu monarhistu koji očito mrzi europske integracije). Ništa manje eksplozivan u svojoj političkoj neispravnosti nije ni rukopis Alekseja Balabanova (šifra: Rat), koji se umjesto ruskom arkom pozabavio čečenskom varkom. Tragično preminuli Sergej Bodrov Jr., čije naivno i simpatično lice utjelovljuje frustracije provincijske Rusije zadojene siromaštvom i ksenofobijom prema Čečenima, portretira u Ratu, ruskog oficira.

Alexandra i Morvern

Motovun nam donosi i dva impresivna ženska komada. Za junakinju filma Morvern Callar darovite britanske redateljice Lynne Ramsey, koja nas je već razveselila svojim debitantskim komadom Ratcatcher, život je jako opasan. Nakon što na kuhinjskom podu razotkrije leš svoga momka pisca koji je vjerovao da bi joj posmrtno objavljivanje njegova romana ispisana u računalu moglo pomoći u preživljavanju, ona će isprintati njegov tekst, poslati ga izdavaču zamijenivši ime autora svojim imenom, uplatiti ljetovanje u Španjolskoj i krenuti s prijateljicom u svoju road-odiseju.

Poput filma Marnvern Callar, čija će junakinja na monitoru kompjutora ugledati poruku Volim te. Budi hrabra, TV-ekran koji dominira u klaustrofobično praznom interijeru De Heerova Kammerspiela s elementima trilera (šifra: Alexandrin projekt) nije ništa manje zastrašujuć. Njegova je heroina kućanica iz australskog predgrađa, koja će mužu za rođendan darovati videosnimku na kojoj mu razotkriva istinu o njihovu braku. Poput striptiza koji ona izvodi mužu na videosnimci, istina se skida komad po komad, iz kadra u kadar. Kraj je jako okrutan.

Okrutne su i sudbine četvorice bivših radnika španjolskoga brodogradilišta u filmu Ponedjeljci na suncu. Ostali su bez posla, jer se na njegovoj lokaciji planira izgradnja turističkoga kompleksa. Tema je univerzalna (Viktor Lenac?). Film je režirao Fernando Leon de Aranoa, osvojivši četiri Goye i nominaciju za Oscara, koju je preoteo Almodovaru. Komercijalni je uspjeh bio iznenađujuć, bez obzira na nimalo zabavnu temu. Dakako, Aranoa nije Karel Reisz (šifra: Subotom uveče, nedjeljom ujutro). Nije ni sindikalac Laurent Cantet. A nije ni okrutni Ken Loach (možda tek neka vrsta njegove mediteranske inačice). Stil mu je strog i tradicionalan. No, njegovim šljakerima vjerujemo.

Dragan Rubeša