Male urnebesne karikature

Male urnebesne karikature

Hladno pivo, Šamar, Dancing Bear

Šamar je upravo idealan naslov najnovijeg albuma Hladnog piva, jedne od najdugovječnijih hrvatskih punk-grupa, jer ama baš svaka pjesma na tom albumu jest šamar upućen na pravu adresu. Ne treba posebno naglašavati da su Hladno pivo još jednom nadrasli i nadmašili svoje uzore s početka karijere — Zabranjeno pušenje i KUD Idijote. Riječ je o albumu koji bi trebao i morao sljedeće godine pokupiti glavne nagrade na dodjelama Porina i Crnih mačaka.

Malo tko u Hrvatskoj zna napraviti album takva kalibra da nakon slušanja ne znate biste li sjeli i zaplakali kao malo djete ili možda umrli od smijeha. Šamar je priča o svim specifičnim hrvatskim apsurdima koji obična čovjeka tjeraju u očaj, a samo im se oni najhrabriji i najstaloženiji mogu smijati. Priče su to koje svi mi znamo, ali Mile i ostatak benda predstavlaju ih tako efekto i originalno da zaslužuju naklon. Jer na dobro ispričan vic uvjek ćete se nasmijati pa makar ste ga čuli već nekoliko puta — to je umijeće koje zaslužuje svaku pohvalu.

Album se otvara mračnom pjesmom Šamar po kojoj je nazvan album. Nije pretjerano reći da je to revolucionarna pjesma za Hrvatsku budući da kirurški precizno ocrtava bolestan um macho-muškaraca lakih živaca i teške ruke koji mlate žene, majke i kućanice. Stihovi poput: »ti znaš kad sam nervozan planem / pa mi ruka poleti / ali te moje tamne strane / ne znače da te ne volim« i »kad psovke ti se guše u suzama / i kad ti glupost padne na pamet / ti se sjeti naših malih curica / i tko ovdje zarađuje« jasno govore o patrijarhalnoj anomaliji kojoj nije mjesto ni u jednom civiliziranom društvu.

Obračun sa svakodnevicom

Teško je ful biti kul, sprda se s novopečenim instant-zvjezdicama zaluđenim američkim hip-hopom. U toj pjesmi gostuje i Edo Maajka, možda trenutno najtraženiji gost na albumima hrvatskih glazbenika.Pjesme Ljetni hit i Zimmer frei lako se svode pod isti nazivnik — dok je prva urnebesna karikatura svakodnevice s naših plaža, druga ubitačnom dozom ironije minira dobro poznatu kovanicu Hrvatska — mala zemlja za veliki odmor. Mlohava čuna, za koju je posuđena melodija iz Let It Be Beatlesa, iako urnebesno smiješna, jedna je od naših pjesama koja se na najbolji način obračunava s problemom alkoholizma. Problemi birokratskih zavrzlama, koje je iskusio svaki državljanin Hrvatske, u pjesmi Čekaonica dovedeni su do apsurda, o čemu najbolje svjedoče stihovi: »oprostite što dišem neću nikad više / samo mi pomozite kroz šumu formulara / bez malenoga dara jako slabo prolazim.« Da ne bi ispalo da je Šamar samo odličan angažirani album, tu je i prelijepa ljubavna pjesma Jednim osmijehom, te nostalgična Samo za taj osjećaj i malo remek-djelo Dobri prijatelji, u kojoj će se brojni foliranti i Casanove bez pokrića vrlo lako prepoznati. Sve u svemu, Šamar je definitivno najbolji domaći album u prvoj polovici godine — bilo bi odlično kada bi ga netko uspio nadmašiti, ali u to čisto sumnjam.

Obična dinamična trojka

Yeah Yeah Yeahs, Fever To Tell, Polydor/Aquarius

Njujorški bend Yeah Yeah Yeahs svira teško odrediv žanr glazbe koji pleše na razmeđima post-post-punka, future noisea, nu-rocka ili nečeg sličnog, poharao je globalnu rock scenu već s dva EP-a, a sada, kada su konačno izdali prvi album Fever To Tell, promaknuti su u kraljeve indie-rock-scene. Svi ti kritičarski panegirici u inozemnom tisku nisu baš lako shvatljivi, jer YYYs nisu ništa doli prosječno kvalitetan rock bend koji u svakom slučaju ima velik potencijal, ali još mora iznaći snage, želje i volje da eksplicitno pokaže koliko točno vrijedi. U tom smislu, sve pohvale izrečene i napisane na račun dinamične njujorške trojke mogle bi imati i negativna utjecaja — jer kako to obično biva u glazbenom svijetu, nametnuta slava može lako prerasti u opasnu bolest kojoj često nema lijeka.

Bjelodano je da je na zvuk Yeah Yeah Yeahsa najviše utjecala legendarna grupa Sonic Youth iz svoje sporije nojzerskije faze, ali tom utjecaju svakako treba pridodati niz znanih i neznanih njujorških grupa s post-punk i art-rock-scene. Kako im je slava brzo rasla, pjevačica grupe Karen O postala je ikonom indie-rock-scene. Njezin pankerski stil odijevanja prihvatile su djevojke diljem svijeta, a pjevačica (usput budi rečeno, žena posve prosječno izgleda) dobila je ponudu da se skine za »Playboy«. Karen O možda zvuči impresivno na sceni, ali posve je prosječnih vokalnih mogućnosti.

Ne odveć pametni

S druge strane tekstovi njezinih pjesama toliko su obični (rijetki su slučajevi zajedljivi stihovi poput »Yeah we coul do it to each other/Well like a sister and a brother« iz pjesme Cold Night), da bi se mirne duše mogli svrstati u ne odveć pametne pop-pjesmuljke, s jednom napomenom — sve to ipak zvuči vrlo simpatično. Uglavnom, njujorška se trojka okupila prije tri godine i sada ima tri izdanja — zvuči vrlo jednostavno i nepretenciozno, kao da bi takvu karijeru mogao napraviti bilo koji bend na ovome svijetu.

Recimo nešto i o ostatku benda, koji uživa u sjeni pjevačice. Nick Zanner svira gitaru. Riječ je o prilično zanimljivu glazbeniku koji je prebirući po šest žica vrlo efektno uspio pomiriti blues, punk i noise — i to vrlo često sve skupa u jednoj pjesmi. Brian Chase bjesomučno mlati po bubnjevima i često se čini da mu je najvažnije da bude što glasniji, a ne da prati ostatak benda. Upravo zbog toga, kada slušate Fever To Tell, imate osjećaj da će Chase svakoga trenutka ispasti iz ritma i uništiti pjesmu. Na svu sreću to mu se nikada ne događa, ali takav način sviranja proizvodi pozitivnu paniku koja slušatelja gura prema rubu i osigurava prilično podizanje adrenalina.

Ukratko, prvenac Yeah Yeah Yeahsa definitivo je slabiji od prvenaca novih rock-bendova poput The Strokes ili The Libertines, ali Fever To Tell ipak je solidan početak, nakon kojeg bi, nadajmo se, moglo uslijediti ono pravo za što treba sačuvati bezrezervnu pohvalu.

Goran Jovetić