Mačak u vreći

Bachova egzemplarna polifonija, sva ta ljepota pojedinačnih melodijskih linija u čvrsto isprepletenu kontrapunktskom tkivu, uopće se nije razabirala

Ljetna glazbena događanja u Hrvatskoj stavljaju Zagreb, u odnosu na priobalne manifestacije festivalskoga tipa, većgodinama u drugi plan. Ne zato što bi bila kvalitetnija, nego zato jer ih ima mnogo više. To sliku Zagreba u kulturnom pogledu čini jošnepovoljnijom. Zagrebački ljetni koncertni sadržaji vuku se po rubovima dosade jednoga posve provincijalizirana kulturnog miljea, svedena u ljetnom razdoblju, na produkcije Zagrebačkih ljetnih večeri (u organizaciji Koncertne direkcije Zagreb) i sporadičnih koncertnih priredbi u sklopu kazališne ljetne scene Amadeo.

Ovogodišnje otvaranje Zagrebačkih ljetnih večeri proteklo je u znaku prilično klimave izvedbe kantate Carmina Burana Carla Orffa, jednoga u nas preko svake mjere rasprostranjena i izvođena djela, koje se organizatorima očito čini jako atraktivnim, a predstavnicima naše lokalne kulturne politike bliskim i privlačnim, budući da pripada onom skromnom fundusu djela klasične glazbe za koja su oni uopće čuli. Bez Orffove kantate Carmina Burana (u koncertnoj ili scenskoj verziji, sasvim je svejedno!), gotovo da je nemoguće zamisliti koncertnu sezonu ili festivalski program (u Zagrebu ili izvan njega). Pod uvjetom da bude kvalitetno izvedena, Carmina Burana dojmljiva je i dopadljiva skladba, dakako ako se ne mora slušati bez kraja i konca.

Sumnjive intonacije

Ova zagrebačka ljetna izvedba bila je osim svega čisti promašaj, usprkos angažiranosti nekolicine kvalitetnih interpreta. Izvedba je pucala po šavovima, osobito ženski dio Zbora I. G. Kovačićbio je u visinama stalno intonativno sumnjiv, tenor Sveto Matešić-Komnenovićnije se sastao s intonacijom, a oba, inače odlična pijanista, Nina Cossetto i Mario Čopor, mjestimice se nisu čuli, a i kad jesu, nisu bili usklađeni. Talentirani Ivo Repušićbi kao dirigent u boljim uvjetima i drukčijoj atmosferi rada vjerojatno postigao daleko bolji rezultat, ali ovom prigodom stjecao se dojam da izvedbu uopće ne može nadzirati. Korektni nastupi Adele Golac-Rilovići osobito Armanda Puklavca nisu mogli popraviti opći dojam nespremnosti i neurednosti cjeline. Kad je riječ o djelima koja zahtijevaju veliki izvođački aparat, najbitnije je zajedništvo rada. Ako samo jedan segment nije kako treba, kvari se i opća slika. Ukratko, ovaj koncert otvaranja zagrebačkoga ljetnog festivala ostavio je ne bašosobito brojnu publiku prilično mlakom, i jedino što se o njemu može dobro reći jest to, da se sigurno neće dugo pamtiti.

Neprovjerena kvaliteta

U nastavku programa mnogim je ljubiteljima glazbe upala u oči izvedba Velike mise u h-molu J. S. Bacha. U nadi da će prisustvovati dobroj izvedbi ovog kultnog ostvarenja cjelokupne glazbene literature, lijepi je broj posjetitelja došao u katedralu, vjerujući kako su izvođači, nizozemski Akademski zbor i orkestar iz Utrechta sa solistima (sopranisticm Larom Diamand, altisticom Gemmom Jansen, tenorom Ottom Bouwknegtom, basom Erksom Jan Dekkerom) i dirigentom Johanom Roozeom, za to dovoljna garancija. No reprezentanti našeg glazbenog menedžmenta (tzv. struke), vrlo spremni za primanje sugestija od ljudi koji o glazbi jošmanje znaju od njih samih, kupio je mačka u vreći, to će reći angažirao je izvođače neprovjerene kvalitete, za koje je, pretpostavljam, netko od utjecajnih, s jačim ili slabijim argumentima, potiho dao osobnu preporuku.

Koncert je bio neujednačen, pretežito izrazito nekvalitetan, što samim izvođačima ne treba zamjeriti, jer su to studenti i najvjerojatnije poluamateri, koji se ne mogu rukovoditi, niti se rukovode visokim profesionalnim kriterijima. Greška je na onima koji su ih angažirali za ovu prigodu. Nekoliko zaista izvrsnih instrumentalista iz orkestra (flauta, oboa, trompeta) isticalo se tim više, jer su ostali uglavnom bili neprecizni i bezizražajni. Treba priznati i to da je loši dojam ove amaterske izvedbe uvelike bio potenciran činjenicom što je akustika u katedrali apsolutno neprimjerena vokalno-instrumentalnim koncertima, pa ih tamo zapravo ne bi ubuduće trebalo niti održavati.

Mlaki, bezizražajni zvuk orkestra plivao je u prostoru impresionistički nedefiniranih obrisa i boja. Bachova egzemplarna polifonija, sva ta ljepota pojedinačnih melodijskih linija u čvrsto isprepletenu kontrapunktskom tkivu, uopće se nije razabirala. Tako je barem bilo u prvom dijelu, u izvedbama stavaka Kyrie i Gloria. Što se dalje događalo, ne znam, jer sam kao i dobar dio publike stanku iskoristila da se tiho i neopazice udaljim s koncerta.

Petorica odličnih

U sklopu Zagrebačkih ljetnih večeri održan je do sada i jedan vrlo lijepi komorni koncert. U crkvi sv. Katarine 8. srpnja muzicirao je Zagrebački puhački ansambl. Petorica odličnih instrumentalista, flautist Dani Bošnjak, oboist Branko Mihanović, klarinetist Danijel Martinović, hornist Bánk Harkay i fagotist Ricardo Luque održali su koncert s programom skladbi američkih autora. Uz blistavu uvertiru za broadwaysku operetu Candida Leonarda Bernsteina (u obradi G. Antonettija za puhački kvintet), na programu su se našle i skladbe Roberta Muczynskog (Pet pokreta, op. 16), poetična Summer Music (Ljetna glazba) Samuela Barbera te drugi kvintet urugvajskoga skladatelja Miguela del Aguile. Vrlo moderna, ali slušna, nadahnuta, vibrantna glazba spomenutog, ali i svih ostalih autora s programa, našla je u zagrebačkim majstorima puhačima odlične interprete. Šteta zbog slaba posjeta publike, jer je to bio koncert za ugodno slušanje!

Ljubljanski ljetni festival imao je ove godine koncert otvaranja primjeren europskoj metropoli. Cijeli festivalski program koncipiran je s više pažnje oko kvalitete sadržaja no što je to lani bio slučaj, pa je osobito prvi festivalski dio, do kraja srpnja, obogaćen s nekoliko zaista atraktivnih gostovanja. Prvo od njih sačuvano je za svečano otvaranje. Bio je to nastup Filharmonijskog orkestra milanske Scale pod ravnanjem Riccarda Mutija u Cankarjevu domu s programom klasičnog simfonijskog repertoara, kojeg je maestro najveći poštovatelj i zagovaratelj.

Snaga imaginacije

Muti je danas neosporno jedan od najvećih tumača djela bečke klasike, posebice Haydna i Mozarta. Mutijeva preciznost, finoća izričaja i rafiniran osjećaj za transparentnost orkestralne fakture, kvalitetu tona i nijanse instrumentalnih boja, osigurali su na ovom koncertu Mozartovoj Jupiter-simfoniji u C-duru, K. 551 najdelikatnije tumačenje koje se uopće može zamisliti. Svaki detalj i od njih besprijekorno sastavljena cjelina u finoj zagasitosti plemenito oblikovana orkestralnog zvuka djelovali su poput čista, savršeno izbrušena dijamanta. Takva perfekcija (spiritualna, ne tehnička) redovito izmiče interpretima Mozartove glazbe. Muti je jedan od sretnih malobrojnih, kojemu Mozart govori izravno i koji snagom svoje imaginacije tu poruku može prenijeti slušatelju.

Klasični romantik Johannes Brahms u drugom je dijelu zamijenio rafiniranoga Mozarta. U Brahmsovoj Drugoj simfoniji pokazao je Muti jošjednu stranu svoje dirigentske ličnosti, snažni naboj skrivene, ali duboke osjećajnosti, na kojoj je Brahms, uostalom, izgradio sav svoj opus. Izabravši za program koncerta njemačku glazbu, Muti je nastup Filharmoničara milanske Scale u Ljubljani priveo kraju izvrsnom izvedbom uvertire operi Vespri siciliani Giuseppea Verdija.