Ludorije pod tipkama

Tom & Jerry, epizode Cat Concerto (Mačkov koncert) i Hollywood Bowl (Koncert), red. William Hanna i Joseph Barbera, sklad. Scott Bradley

Omiljeni crtići Tom & Jerry redatelja Williama Hanne i Josepha Barbere uvijek su se koristili glazbom ne samo kao neprizornom i, eventualno, ilustrativnom podlogom za zbivanja nego i kao elementom koji je nerijetko zamjenjivao prirodne zvukove, buku i šumove. No Hanna i Barbera su, uz pomoć skladatelja i glazbenog urednika Scotta Bradleyja, glazbu ponekad stavljali u prvi plan pretvarajući je u sastavni dio filmske priče.

To je slučaj sa crtanim filmovima Cat Concerto (Mačkov koncert) i Hollywood Bowl (Koncert), čija je radnja postavljena na koncertni podij. Crtići su po strukturi sadržaja slični (što ukazuje na neke tipičnosti sadržaja u Tomu & Jerryju): u oba Tom izvodi poznato djelo (u Cat Concerto svira glasovir, a u Hollywood Bowl dirigira orkestrom) iz klasične literature, a Jerry mu, želeći sudjelovati, smeta. Nakon brojnih miševih pakosti, Tom je potpuno iscrpljen, a Jerry se umjesto njega klanja publici i dobiva ovacije. Crtići su slični i načinom kojim se koriste klasičnom glazbom: uvod u crtani film (zaštitni znak studija, najava filma i njegovi prvi kadrovi) počinju pompoznim odlomkom iz glazbenoga djela u kojemu je eksponiran orkestar. U Cat Concerto to je Klavirski koncert F. Chopina, a u Hollywood Bowl to je simfonijska pjesma Preludiji F. Liszta (taj crtić, za razliku od prvoga, i završava tim djelom). No za glazbeni sadržaj crtića uvodni dijelovi nisu toliko važni — njihova je uloga da uspostave ugođaj i da publiku prirede na činjenicu da će okosnica filma biti glazba.

Klavirske vratolomije

Cat Concerto obrađuje i u crtić prerađuje Mađarsku rapsodiju za glasovir i orkestar F. Liszta. Djelo je izneseno u cijelosti, ali je preuređeno za potrebe filma, što je bila nužna posljedica Jerryjevih ludorija na klavirskim tipkama, ispod njih, na klavirskim žicama, na batićima i između njih, u klavirskom stolcu itd. Zapravo, ako se zanemare okrutnosti (Jerry u jednom trenutku pokušava škarama uhvatiti Tomov mali prst, a zatim, kada ne uspijeva, podmeće mu umjesto tipaka h i c mišolovku), film ima i edukativan karakter: iskorištavanjem svih dijelova glasovira saznaje se da glazbalo proizvodi zvuk tipkama koje pokreću batiće, a oni udaraju žice.

Dok Tom svira po tipkama, Jerry većinom svira udarajući batićima po žicama. Zbog toga se Lisztovo djelo mijenja: na primjer, Jerry neočekivano produljuje jedan triler onemogućavajući Tomu da nastavi svirati kako je zapisano u notama. U jednom trenutku, skakućući po batićima, pretvara Listzovu Mađarsku rapsodiju u be-bop i tako potpuno mijenja glazbeni žanr. A na kraju otkida dva batića, uzima ih u ruke poput palica za vibrafon i svira codu tri puta (a ne jedanput kako piše u notama) u vrlo brzu tempu. Mačak, prestravljen brzim tempom, nastoji slijediti jureće tipke te, otkrivajući noćnu moru svakoga (mladog) pijanista (hoću li ja to moći odsvirati u pravom tempu?), završava koncert posve iscrpljen.

Neortodoksne tehnike

Osim što otkriva i neke standardne tehnike sviranja kao što su skokovi u udaljenu visoku oktavu (Tom prvi put uredno skače rukom, ali u reprizi produljuje prst), trileri (koji često služe da bi Jerry dobio po glavi), pasaže (Jerry trči ispod tipaka), sviranje prekriženih ruku i slično, crtić nudi i neke samo sebi primjerene tehnike. To su: plesanje po tipkama i batićima, sviranje nogama, sviranje licem itd. Pri tome ne smijemo zaboraviti da Tom ima četiri, a ne pet prstiju i da zbog toga njegove klavirske vratolomije (uz svesrdnu odmoć malog miša) doista to i jesu. A cilj ovoga, kao i crtića Hollywood Bowl jasan je: doći do kraja skladbe ma što se dogodilo, jer: show must go on!

Replika je još primjerenija crtanom filmu Hollywood Bowl, gdje je Tom dirigent, a Jerry mu se želi pridružiti u dirigiranju. Djelo kojim naizmjenično dirigiraju uvertira je opereti ŠišmišJ. Straussa. Izbor je odličan, jer brojne dramatsko-lirske promjene u djelu odgovaraju nizu promjena u radnji (odnosno akciji), pa će u nekim trenucima glazba funkcionalno reagirati na sadržaj scene (na primjer, lirski dio kada Jerry na koljenima moli Toma da mu prepusti dirigentski pult ili dramatski dio kada Jerry u Tomovo postolje postavlja kotačiće te ga gura na cestu gdje će se, umjesto dramatskoga vrhunca, čuti zvuk autobusa). No, za razliku od crtića Cat Concerto, gdje je slika nastojala vjerno slijediti glazbu (na početku se može lijepo pratiti kako Tom doista svira temu na glasoviru, a također valja spomenuti njegove antologijske izraze lica koji karikiraju tadašnje, ali i suvremene pijaniste), u Hollywood Bowl te vjernosti nema.

Na primjer, kada Tom spremi Jerryja u frak, on dirigira najprije iz desnog pa iz lijevog rukava bez obzira na to što se violine koje čujemo nalaze lijevo (a ne desno) od dirigenta. Isto tako, kada na kraju Tom sam preuzima sviranje, završnu puhačku frazu izvodi pušući naizmjenično u četiri trube, premda je zapravo izvodi (jedan) trombon. No svi su ti elementi napuštanja vjernosti glazbe, koji zapravo za sam crtić i nisu toliko bitni, rezultat potrebe da se slijedi sadržaj.

Show Must Go On

A u Hollywood Bowl, kao što smo već napomenuli, ideja show must go on morala se slijediti čak i vjernije nego u Mačkovu koncertu. Naime, za razliku od crtića Cat Concerto, gdje je glazbeni sadržaj bio ponešto izobličen i prilagođen jurnjavi i nadmudrivanju, u Hollywood Bowl glazbeni je sadržaj konstanta koja se mijenja jedino dodavanjem zvukova (sklizanja, padanja) ili izobličavanjem zvukova (najčešće uništenih) instrumenata. Jedino je tako bilo moguće izvesti čuvenu posljednju sekvencu (koje se glazbenici, zapravo, najviše sjećaju, premda ona najviše odstupa od realnih glazbenih stiuacija): Jerry ljutit dolazi s pilom i počinje piliti rupe ispod sviračkih sjedišta. Najprije stradaju violinisti (najbitniji dio orkestra), a zatim limeni pa drveni puhači.

To je gotovo cijeli izvođački sastav, pa je Tom prisiljen napustiti dirigentski pult i baciti se na sviranje (možemo čak pratiti pojedine instrumente koje svira, jer je njihova dionica u određenom trenutku pojačana). Scena je antologijska i nezaboravna: plač od smijeha uz niz violina i povezanih gudala koje Tom svira najprije jednom pa drugom rukom te nakon toga puše u trube ispred sebe, ne da se zaustaviti. Koga je briga jesu li te trube tromboni ili nisu! Bitno je samo jedno: show must go on!

Irena Paulus