Lingua Croata, che lingua dura!

Samo sam pjesnik i pisac »opće prakse«, kako je to jednom i za svagda suvereno formulirao Arsen Dedić. Ali, kad je gospodin Vid Balog već uzeo suvereno donositi svoje spontane prosudbe o hrvatskom književnom jeziku, njegovoj ulozi i funkciji, neka to dopusti i meni. Slijede navodi iz njegova razgovora s novinarkom Brankom Valentić

Per un uovo, dicono »jaje«. Per due uovi — »muda«. Per tre e molti uovi, dicono »kajgana«. Che lingua dura! Per le scarpe, dicono »gli apostoli«. Per marina — »mona rizza«. E per cascaneve dicono »me chava, me chava«! Ma, che lingua dura!

Ova triještinsko-venetsko-šćavonska makaronada (tko zna je li to uopće toškano, što bi rekao Dundo Maroje), a meni se toskanski u ovoj prigodi i ne govori, samo je podrugljivi uvod u komentar jednog razgovora objavljena u hrvatskim novinama, točnije u prilogu. Taj Beilage, taj restani krumpir, odnosno »Vjesnikov« prilog koji se hrv. zove Caffe (16. srpnja 2003), donosi nam intervju s Vidom Balogom, glumcem i redateljem. Uopće ne sumnjam u njegov redateljski i histrionski dar: da je netalentiran, ne bi ga se ni spominjalo. Čast glumcu i kazališnom čovjeku; prvi sam zagovornik te »fece od naroda ljudskog«, uvijek sam bio i bit ću na njihovoj strani. U svom razgovoru za »Vjesnikov« prilog, međutim, moj gospodin glumac i redatelj naredao je nešto o tzv. hrvatskome književnom jeziku, a već na prvi pogled jasno je da je kobno pomiješao babe i žabe.

Smjesta moram dodati kako nisam nikakav lingvist, nikakav stručnjak za jezik. Poput njega, samo sam pjesnik i pisac »opće prakse«, kako je to jednom i za svagda suvereno formulirao Arsen Dedić. Ali, kad je gospodin Vid Balog već uzeo suvereno donositi svoje spontane prosudbe o hrvatskom književnom jeziku, njegovoj ulozi i funkciji, neka to dopusti i meni. Slijede navodi iz njegova razgovora s novinarkom Brankom Valentić.

Bezuspješan jezik

»...hrvatski standardni jezik koji se koristi u javnoj upotrebi proizvod je nesretnog zanosa iliraca... uvalio nas je u velike probleme... to se odrazilo na jeziku koji je umjetan, koji nitko, još ni danas, sto pedeset godina kasnije, ne osjeća svojim. Problem je što mi na tom standardnom jeziku nemamo ništa napisano. Hrvati ga nigdje ne govore, a nametnuto nam je nešto što ovom (kojem? Op. pisca) narodu nije imanentno i što se naslanja na istočnohercegovačku tradiciju koja se proteže sve do Šumadije... Naš jezik je svakako jedan od najbezuspješnijih (mogao je barem reći najneuspjelijih, Op. pisca) projekata i to su činjenice, jer je sve bilo postavljeno na krivim temeljima. Taj nam je jezik oduzeo i puno pisaca, i dok god budem živ ću tvrditi da kazalište na tom jeziku ne funkcionira, to se ne da govoriti. Glumci se zbunjuju, imamo cijeli loš hrvatski film, i to samo zato jer taj jezik nema duše, srca i nije izgrađen, a već sto pedeset godina se njemu u školama uče djeca.«

Na uljudno pitanje novinarke B. V., ne sužava li mu kajkavština polje rada, gospodin Balog odgovara: ...ali onda bismo svi trebali učiti engleski...

Evo, tu me je našao. Saznajemo, usput, da je gospodin Balog prevoditelj Biblije na kajkavski, te da će uza sve ostalo, uskoro biti gotov i s Novim zavjetom. Halal mu ćufte.

Posve sam u slozi s njim da hrvatski teatarski i TV tekstovi najčešće zaobilaze govorni jezik, dnevno komunikacijski melange kojim se doista i govori. Ali — to je stvar pisaca, a ne glumaca, ponajmanje tzv. hrvatskog jezičnog standarda! Neka pripita o tome Smoju i Kerstnera, kad nam je već sve svoje buntovno lijepe misli ionako priopćio na književnom standardu, protiv kojeg toliko ima! A priopćio je to na standardu iz najjednostavnijeg razloga: da bismo ga svi razumjeli! Razumijem njegov glumački problem, shvaćam kako na sceni najčešće mora baratati jezično mrtvim tekstovima, na »standardu« loših ili poludobrih kazališnih autora. Što bi mu, kao kazališni pisci, rekli Nemčić, Šenoa ili J. E. Tomić? Kušan ili Brešan? Razumijem i kad hoće kao glumac govoriti onako kako se »u životu« govori, a ne neki »papirnati jezik«, ali bih mu pritom htio priopćiti još neke stvari, a sve uz pitanje na koji to »kajkavski standard« prevodi Sveto pismo? Stubičanski? Bednjanski? Varaždinski? Krapina? Belec? Vramečki, belostenečki ili možda krležijanski? A Podravci i Međimurci?

Napil se mlika

Moj prirodni jezik nipošto nije hrvatski književni standard. Taj moj prvobitni jezik stravična je mješavina, pa dalje i nehotice moram autobiografski. Stjecajem prilika Drugoga svjetskog rata, mene su bili othranili dida i nona s majčine strane. Nona je govorila upravo žerveovsku mekanu ćakavštinu kako se govori u Kraljevici i dijelom u Istri; dida, podrijetlom iz Gorskog kotara, rodio se u Zagrebu, a odrastao u Varaždinskim Toplicama — i ta kajkavština iz Toplicah bila je i ostala njegov prvobitni jezik. Ja sam, pak, odrastao u njihovoj kući u Dugoj Resi, s očeve strane jedan od potomaka lokalnih starosjedilačkih klanova, a tamo se pak i danas ili još jučer govorila, za mozgove poput gosp. Baloga vrlo neobična kajkavica-ikavica, sa snažnim primjesama »šumadijske« štokavice s Korduna i Bosne. »Kadi si bil, kaj si delal«, ali »napil sam se mlika« i »dica ajte pišat pa spat«. Brajci, brajski govor. Križanić, ozaljski krug, ako već gosp. Balog zna što je to. Uopće nemam ništa protiv da netko darovit napiše kabaretski komad i na tom »jeziku«, ali će, onda, čini se, gosp. Balog, prigodom izvedbe, imati s time nemalih problema. To, naime, neće biti i njegov »izvorni« govor, premda će po svemu ličiti na neki njegov, navodno »standardni kajkavski«.

Riječ je, očito, o povijesnom nesporazumu, koji se ne događa samo u našoj sićušnoj Hrvatskoj. Nisam sklon dijeliti lekcije, ali zna li on što je tzv. Hochdeutsch, njemački standardni jezik? Je li mu poznato da se južnonjemački Bajuvari iz Bavarske i Štajerske jedva razumiju s Hamburžanima; o Berlinu i Pruskoj, o onima s Jütlanda ili s rijeke Maas na granici s Nizozemskom da i ne govorimo, a svi su Nijemci? Što se zbiva sa Sicilijancima u Torinu i Milanu, gdje ih nitko ne razumije kad pitaju čašu vode, a svi su neporecivo Talijani, te da nema onog »toškanog« itd... Kako to da svi lijepo pišu francusku poeziju, rade francuski teatar i film, a uz čašu vina ćakulaju bretonski ili provansalski, ili možda overnjanski?

A što se engleskog jezika tiče, misli li on na američki engleski, »britanski« engleski, engleski engleski, australijski ili kanadski engleski? Misli li on na oksfordski, BBC ili na onaj užasni, tzv. international English kojim, vjerojatno, i on i ja nešto natucamo? Što se filma i teatra tiče, neka posluša engleski kako ga govore L. Olivier, J. Gielgud ili J. Mason (čak i mladi Marlon Brando), ili kako ga govore dečki iz popularne serije Mućke (Only Fools and Horses...). Za dečke iz Mućki, jezik Jamesa Masona ili Petera O’Toola nepostojeći je, nametnuti, »umjetni jezik«, visoko školovan i klasno određen, jezik kojim »nitko ne govori«; ipak, za njegovo oblikovanje kao odnjegovana jezika goleme kulture trebala su stoljeća i naraštaji.

Dansko-kajkavsko narječje

Nije čudo da Amerikanci danas raznorazne engleske dijalekte nalaze »vrlo šarmantnima« i forsiraju ih; cockney je za njih »engleski engleski«, jer onaj »pravi« engleski to je, naravno, američki..., dakle »šumadija«, itd. Da mu pričam o Norvežanima, kojih južna polovica praktično govori danski, a sjeverna neko njegovo »kajkavsko« narječje, pa su iz obojega, prije ne tako mnogo godina, napravili »novonorveški«, nynorsk, koji kao »umjetni« književni jezik funkcionira savršeno i nije nikakav esperanto, a da pritom uopće ne »proganjaju« ni pisanje na svom ovom ili onom narječju?

»Problem je što mi na tom nesretnom standardnom jeziku nemamo ništa napisano...«, kaže kategorički gosp. Vid Balog. Posve razumijem njegovu iskrenu potrebu da s pozornice progovori živim govornim jezikom, pa bilo kojim, te da u nas ima malo što tako napisano. To je istina. Ali neka ne miješa standarde i pučke govore, a njegova izjava da na standardu (jer da je »umjetan« i jer da ga nitko ne osjeća »svojim«) nemamo ništa napisano, ne vrijedi ozbiljna odgovora. Stoljeće i pol povijesti jezika i književnosti ne baca se u smeće samo tako, jednom glumačkom izjavom, koliko god, za scenske potrebe, bila iskrena i točna.

Neka, primjerice, gosp. Balog upita Ranka Marinkovića, Slobodana Novaka ili Antuna Šoljana, Ivana Aralicu, Slavka Mihalića, Nedjeljka Fabrija ili Miljenka Jergovića, što to oni osjećaju »svojim«. Nisu li Slamnig i Sever imali itekako savršen osjećaj književnoga standarda? Osim toga, stavio bih ga, opet, na prijamni ispit za kazališnu akademiju, dao mu da recitira Gundulićeve Suze sina razmetnoga, pa kad to obavi, s radošću ću slušati kako mi čita Vramčeve kronike, neka se čuje sve do istočne Hercegovine i Šumadije. A nakon toga, neka sa scene govori i na komadu karte piše kako hoće.