Krimić & madone

Krimić & madone

Za tajnovitu auru ekscentrika navodno sklonom alkemiji koja i danas obavija ime Francesca Mazzole, pobrinuo se otac povijesti umjetnika — Giorgio Vasari. Pristup Parmigianinovu opusu još se i danas uglavnom odvija preko podataka iz njegovih Životopisa. U njegovom je talentu, kako je utvrdio Vasari, oživio Rafaelov duh

Generalni direktor bečkoga Kunsthistorischesa u zadnjih se nekoliko tjedana obraća javnosti neuobičajeno skromno i pretiho. Pod svim bi drugim okolnostima on samozadovoljno i zvučno hvalio svoju ustanovu u čijem se glavnom sjedištu na Ringu trenutno održavaju čak dvije uspjele izložbe. No, čini se da Wilfried Seipel priželjkuje nestanak vlastitih fotografija i izjava sa stranica relevantnih srednjoeuropskih pisanih medija. Konačno, on je jedini muzejski ravnatelj na svijetu koji nije odstupio s dužnosti iako su mu još uvijek neotkriveni poznavatelji umjetnosti i kaotičnih sigurnosnih prilika u muzeju, uz navodno suvremen alarmni sustav, maznuli umjetničko djelo neprocjenjive vrijednosti. Slučaj samoposluživanja u Kunsthistorischesu i nestanak Cellinijeve Saliere pokrenuo je lavinu pitanja i otkrio brdo gluposti vezanih uz odgovorne za jednu od najvažnijih kulturnih ustanova u zemlji. Treba li ravnateljevu izjavu kako se boji da bi lopov ukradenu dragocjenost iz četrdesetih godina 16. stoljeća mogao rastopiti, jer ona ispod pozlate skriva voštanu jezgru, shvatiti kao posljedicu šoka? Ne sadrži li čitava priča o glatkom upadu na prvi kat muzeja s građevinske skele, o aktiviranju alarma kojeg noćni čuvari isključuju jer smatraju da je lažni, a lopov dobiva četiri sata prednosti i previše montipajtonovskih elemenata? Opća sablazan polako jenjava, a javnost je obaviještena o visini osiguranja Saliere od oko pedeset milijuna eura — komentari koji oslikavaju cijelu tragediju ovog svibanjskog slučaja drastično su se prorijedili. Kakvi god bili razvoj događaja i sudbina ukradene soljenke, vrata Kunsthistorischesa širom su otvorena (skela još uvijek stoji).

Sablja Nikole Šubića Zrinskoga

U polukatu od travnja traje izložba sa širim kulturno-povijesnim okvirom o postanku Habsburške Monarhije i caru Ferdinandu I (1503-1564), mlađem bratu Karla V, kojeg su gotovo cijeli život morile tipične brige drugorođenih. Kao ilustracije nemirnog života obilježenoga obiteljskim sukobima i borbom za vlast, ratom s Turcima, srazom konfesija i pokušajem reforme katoličke crkve, korišteni su materijali i spoznaje stručnjaka iz Češke, Belgije, Španjolske, Njemačke i Austrije. Njihova je suradnja rezultirala opsežnom i bogatom izložbom, kao i monumentalnim katalogom od gotovo šest stotina stranica. I baš kao što je u 16. stoljeću takozvana Kunstkammer, preteča svih umjetničkih zbirki, koja svoj postanak zahvaljuje upravo Ferdinandu I, sadržavala osim umjetnina i knjige, dokumente, preparirane životinje, okamine raznih zemaljskih bića, satove, prirodnjačke instrumente, posuđe i bizarne potrepštine za različite mistične obrede — sve što je bilo od estetske, povijesne ili dinastijske vrijednosti za pripadnike kuće Habsburg, tako i ova izložba raznolikošću prezentiranih objekata vjerno prikazuje životni kontekst pripadnika moćne vladarske obitelji. Činjenica da je Ferdinand I. odrastao u Španjolskoj, a zatim zbog političkih razloga bio premješten na dvor svoje tetke Margarete u Mechelenu, na kojem je postojala velika enciklopedijska zbirka idealna za upoznavanje suvremenih dometa slikarstva i kiparstva, odredila je njegovo djelovanje i interes za umjetnost. Ne samo da je postao nastavljačem reprezentativnih projekata svog djeda Maksimilijana I, poznatog mecene, Ferdinand I. sudjelovao je i u poticanju razvoja habsburško-nizozemskog fenomena portretnog slikarstva, u ustoličenju monumentalne tapiserije kao reprezentativnog medija habsburške dinastije i u nadgledanju realizacije najvažnijeg skulpturalnog ansambla austrijske renesanse — grobnice Maksimilijana I. u dvorskoj crkvi u Innsbrucku.

Zet posljednjeg Jagelovića Ludovika II, ugarsko-češkog kralja poginulog kod Mohača 1526, zamijenio je Karla V. na carskom prijestolju tek nakon dugogodišnjeg kraljevanja dobro nam znanim dijelom Europe. Treba li spominjati samostalni čin hrvatskoga plemstva na cetinskom saboru iz 1527. kojim su Habsburgovci izabrani za hrvatske kraljeve, sukobe Ferdinanda Habsburškog i Ivana Zapolje nakon sabora slavonskih velikaša u Dubravi, ili pak turske navale? U jednoj od sekcija izložbe naslovljenoj Ugarska i ratovi s Turcima izložena su dva predmeta čiji je negdašnji vlasnik bio jedan od heroja mnogih hrvatskih graničnih pobjeda onoga vremena. Jurišnu kacigu i sablju s obiteljskim grbom nosio je od 1562. do pogibije 1566. pri obrani Sigeta od vojske sultana Sulejmana II. ban Hrvatske i Slavonije Nikola Šubić Zrinski. O izgledu i opremi njegove pratnje svjedoče i tri kolorirana drvoreza, nastala oko 1566. Izložba koja zbog pomne obrade teme i atraktivnog postava zaslužuju preporuku, podjednako je zanimljiva za stručnjake raznih profila.

Dvostruka optička varka

Ljetna hit-izložba ipak je ona na prvome katu KHM-a, posvećena Francescu Mazzoli zvanom Parmigianino (1503-1540) i europskom manirizmu. Iako je manirizam u drugoj polovici 20. stoljeća bio tematiziran na mnogim međunarodnim manifestacijama, ovom je umjetniku tek u povodu njegova petstotog rođendana posvećena monografska izložba. Njezinu koncepciju potpisuju Lucia Fornari Schianchi i Sylvia Ferino-Pagden, a izložbi u Beču prethodila je nešto kraća prošle veljače u parmskoj Nacionalnoj galeriji. Okvir izuzetno posjećene izložbe u Parmi bio je drukčiji: hommage Parmigianinu pretvorio se u sveopće slavlje za cijeli grad s mnoštvom popratnih događaja. Na bečkoj se, nešto kompaktnijoj izložbi s izmijenjenim katalogom, pokušava pomoću odabranih primjera predstaviti kulturna klima u kojoj je Parmigianino stvarao u pojedinim fazama svoga rada — zastupljeni su prethodnici, suvremenici i sljedbenici njegova specifičnog likovnog izraza. Središnja sekcija posvećena je Parmigianinu, njegovim autoportretima i dokumentima uz biografiju, svetačkim prikazima i portretima iz mnogih europskih zbirki, a zatim i velikom broju crteža i nekoliko grafika koje odaju jednog od najznačajnijih crtača svih vremena. Za tajnovitu auru ekscentrika navodno sklonom alkemiji koja i danas obavija ime Francesca Mazzole, pobrinuo se otac povijesti umjetnika — Giorgio Vasari. Pristup Parmigianinovu opusu još se i danas uglavnom odvija preko podataka iz njegovih Životopisa. Iz njih znamo da je Mazzola došavši u Rim 1524. s jednim od svojih najpoznatijih radova — autoportretom iz posjeda Kunsthistorischesa koji se smatra inkunabulom ranog manirizma — zaslužio ovacije na papinskom dvoru. U njegovom je talentu, kako je utvrdio Vasari, oživio Rafaelov duh: mladi se slikar dokazao u okružju kojim su dominirali Sebastiano del Piombo i Rosso Fiorentino zahvaljujući munjevitom sazrijevanju vlastita stilskog izraza. Kao izuzetno važnom školom za Parmigianinove kompozicijske principe pokazale su se Rafaelove Stanze, a za monumentalnu tjelesnost njegovih likova Michelangelova Sistina.

Tondo s autoportretom, međutim, nije imao direktnih uzora. Genijalna inscenacija s barem dvostrukom optičkom varkom smjestila je Parmigianinov rad među najuspjelije štoseve koje povijest umjetnosti poznaje. Njime se još uvijek, kao što dokazuju prilozi u katalogu, bavi čitav niz stručnjaka, pokušavajući ući u trag svim elementima ambivalentnoga prikaza — je li inspiraciju za ovo djelo slikar našao u magiji optičkog instrumenta kao što je konveksno zrcalo, ili mu je polazište bio čisti narcizam? Radi li se o zrcalnoj slici čija je izobličenost potencirana zaobljenošću površine drvenog nosioca, ili o slici u slici koja dokumentira nastajanje tonda? Je li Parmigianino naslikao pohvalu vlastitoj ruci, budući da upravo ona dominira prednjim planom prikaza? I zašto je onda, ako se zaista radi o zrcalnoj slici, prikazao svoju lijevu, a ne desnu ruku kojom je doista stvarao?

Originali i kopije

Rimsku fazu Parmigianinova stvaralaštva prekinuo je sacco di Roma 1527. godine. Nakog bijega, važne je zadatke dobivao u Bologni, nadajući se angažmanu od strane Karla V. Habsburškog, kojeg je 1530. papa Klement VII. upravo u tom gradu okrunio za rimskoga cara. Pretpostavlja se da Karlo V. nije bio naročito zainteresiran za alegorijski portret koji mu je slikar ponudio, pa do namještenja na carskome dvoru nikada nije došlo. No, iste se godine u Parmi gradila crkva S. Maria della Steccata — objekt koji će snažno utjecati na posljednjih deset godina Parmigianinova života. Odnos s bratstvom Steccate povezan s narudžbom za oslikavanje dijela crkve prerastao je za nepuno desetljeće u sukob, čija je kulminacija neposredno prethodila umjetnikovoj preranoj smrti.

U Parmi će, u čijoj je katedrali Corregio probušio kupolu i u nju pustio nebo, između 1530. i 1540. nastati sva preostala djela iz opusa Francesca Mazzole. Bilo da se radi o svetim obiteljima koje se trenutno mogu vidjeti u Beču, ili o primjerima kao što je Madona s djetetom i svecima datiranom u 1529. iz bolonjske Pinakoteke, gotovo svugdje se potvrđuje Vasarijev sud o Parmigianinovom kreativnom daru — furore je zaista bio odrednica njegova slikarstva. Latentna napetost scene u kojoj sudjeluju likovi s ljudskome rodu nesvojstvenim proporcijama, lascivna privrženost svete Margarete malome Isusu, dvorska profinjenost Bogorodičina lika i dvoznačni kontakt anđeoskog pogleda uperenog prema promatraču, s gotovo nadrealističkim efektom noćnog svjetla u pozadini, odaju Parmigianinovu »ludost s unutarnjom logikom« (Gombrich). Upravo zbog ovih odlika Parmigianinovi su prikazi bili izuzetno cijenjeni u sakupljačkim krugovima druge polovine 16. stoljeća — dobar je primjer Madona sa svetim Zaharijom hladnoga kolorita iz firentinske galerije, s correggiovskim detaljima i energičnim zagrljajem maloga Ivana kojem se dijete Isus odsutno prepušta. Sukob moralizatorske suzdržanosti i očite strasti, tj. tvarnoga i duhovnoga, kao da izbija iz porculanskog inkarnata njegovih gracioznih, izazovnih heroina. Jedno od najznačajnijih djela talijanske maniere ranoga 16. stoljeća, Madona dugoga vrata, navodno iz konzervatorskih razloga nije smjela na bečku izložbu. Iako je Vasari prema broju kopija ocjenjivao uspjeh pojedinih slika, nije utješno što i od Madone s ružom u Kunsthistorischesu visi samo, prema Vasariju jedna od pedeset (!) njezinih kopija (original se nalazi u Dresdenu). Doduše, vrhunska kopija Parmigianinova bratića Girolama Mazzole Bedolija, ali bez tragova baršunaste mekoće kojom zrači original. Neizbježnog Amora koji rezbari luk moguće je zato pogledati i u originalu i u kopiji, jer se oba (drugi je onaj Josefa Heintza Starijeg s početka 17. stoljeća) nalaze u vlasništvu bečkoga muzeja.

Bilo kako bilo, KHM se pobrinuo da ovogodišnje ljeto započne i još uvijek traje sa zamjetnim uzbuđenjem: od krimića u vlastitoj režiji, preko podsjetnika na davne i slavne dinastijske dane do Parmigianinovih senzualnih i nedodirljivih madona.

Iz Beča Libuše Jirsak