Kontra umjetničke praznine

Kontra umjetničke praznine

Vlatko Perković, Kako zaštiti literaturu od kazališta, Radio KL-Eurodrom, Split, 2002.

U knjizi Kako zaštititi literaturu od kazališta Vlatko Perković objavio je kritike iz splitskoga kazališnog života objavljivane u »Hrvatskom slovu« od 1998. do kraja 2001. Perkovićeve kritike zapazila sam po tome što su često bile duhovite (o Buzdi, Krovnoj udruzi, Edipu), a ponekad i kao male eseje o kazališnoj umjetnosti. To je vidljivo i u knjizi, ali je ona donijela i nešto novo, jer je objavljivanje u knjizi izvadilo kritike iz političkoga konteksta koje nosi tjednik u kojem su objavljivane pa se mogu promatrati isključivo u estetskom i teatrološkom kontekstu. A tako promatrane, sabrane u knjizi, očito posjeduju dimenziju koju pojedinačne kritike nisu mogle imati. Perković naime vodi stalnu polemiku protiv poetike i estetike vodstva HNK Split, kojem je u to doba na čelu intendantica Mani Gotovac, dok sustavnošću iznesenih ideja jasno definira autorovu poetiku glavne struje kazališta.

Sve na radost publike

Perković je kritičar vrlo jasna estetskog profila. On se zalaže za dramsko pismo kao temelj kazališne predstave te za su-autorstvo glumca s tekstom, te režijom koja teži za zajedništvom sastavnica kazališta, za istraživanjem tekstovnih dubina. Kazalište mora, prema Perkoviću, nuditi relevantne teme i govoriti o smislu. A sve na radost publike.

U kritikama Perković se uporno i dosljedno bori protiv lažne poetike režiserizma, koji se scenskim djelom koristi tek kao tehničkim potrošnim materijalom kojim će režija ispuniti prostor svog sadržaja. A ponajviše protiv lažnoga koncepta nove kazališne realnosti kojoj je cilj bio izgurati kazalište glavne struje na marginu u ime drugačijosti.

Perković ne priznaje kao kazališnu umjetnost dostojnu nacionalne kuće predstave koje zrcale, ne stvarnost, kako se to često najavljivalo, nego umjetničku prazninu, bilo da je riječ o praznim filozofiranjima, praznini ideje ili praznini od smisla — jer zalaganje za slobodu od razložnosti događanja na pozornici je prije svega samo zalaganje za slobodu od umjetnosti.

Iako, dakle, pobornik kazališta temeljenog na dramskom tekstu, Perković kao kritičar nema a priori ništa protiv drukčijih koncepata jer predstave ne prosuđuje iz vlastite poetike, nego iz njihovih namjera. Tako će pohvaliti i osebujne redateljske vizije (Taufer, San Ivanjske noć) ili predstave bez riječi (Hodač) ili predstavu nastalu na rasutom dramskom tekstu (Ptičice) ili međunarodni projekt (Odiseja 2001-Odiseji 2001), ili amaterske predstave (Baš beton i Olovni vojnici).

Protiv amaterskih koncepata

Međutim, kao kroničar, Perković se zalaže za profesionalnost, kriterije i jasnu vrijednosnu skalu određenu zadaći i mjestu glavne splitske kazališne kuće. Jer Perkovića najviše ljuti kada se neka vrijednost (glavne struje kazališta) destruira bez pravog razloga. Pa je protiv toga da se jedan amaterski koncept nametne kao ekvivalent središnje kazališne kuće — bez obzira bila riječ o doslovnim projektima amatera i naturščika predstavljanim kao središnji događaji (svjestan da svježina amatera nikada ne može popuniti značenjsko mjesto centralne kuće) ili naručivanju teksta od ljudi koji ih nikada prije nisu pisali te njegova postavljanja izravno iz pera na glavnu scenu (Krovna udruga).

Nije Perković sam u tome, njegove osjećaje dijelila je i publika, koja je nezadovoljna, ali ušutkana velikim sloganima i objašnjenjima suvremenosti i praćenja europskih trendova te napadana kao relikt prošlog stoljeća (ali ne dvadesetog nego devetnaestog), polako odustajala. Izlazila, nije dolazila.

Stalnim svjedočenjem događaja knjiga je tako ujedno kronika jednoga vremena — želja i dosega intendanture Mani Gotovac na čelu HNK Split. Vrlo nepristran sudac, vrijeme, pokazalo je da je Perković u svojoj kritici vladajuće estetike splitskog HNK bio u pravu. Kad se slegnula medijska pompa koju je intendantica uvijek znala postići i istrošili slogani (inače odlično smišljeni — poput Teatar u gradu — grad u teatru) ostao je uspjeh predstave Nosi nas rijeka Elvisa Bošnjaka, predstave koja je vratila publiku u splitsko kazalište i osvojila nagrade (i struke i festivala), ozdravila ansambl. Napravljena je mimo vladajućega koncepta splitskoga kazališta, upravo iz koncepta za koji se Perković zalaže. I pokazala da kazalište glavne struje uopće nije mrtvo. Samo mu se mora dati zraka. Ostale nove drugačijosti su nestale.

Knjiga nudi i druge teme — borbu za Marulićeve dane i njihov koncept njegovanja dramske riječi, a autor prikazuje i kazališne dosege Kazališta mladih, pohvaljujući napose splitske lutkare na odličnim predstavama koje su nekoliko sezona nadoknađivale nedostatak estetski poticajna kazališnog zbivanja iz centralne kuće — što je sve čini zanimljivim štivom. A snalaženju u njoj svakako pomaže podjela na vremenska i tematska poglavlja kao i vrlo korisna kazala — ne samo imensko nego i kazalo književnih i kazališnih djela te kazalo institucija.

Sanja Nikčević