Grad poput klima-uređaja

Grad poput klima-uređaja

Važnost koju vjetrovima pridaju Aristotel (Politika VII, 10, 1-2) i Vitruvije ((I, 6 i I, 4), proizlazi iz klasičnih doktrina koje sežu do Anaksimena iz Mileta, Empedokla i Diogena iz Apolonije, koji su zrak smatrali prvom tvari univerzuma, te do Hipokrata i Galena. U korčulanskom slučaju provjetravanje je uistinu savršeno, do neugode zimi pa i ljeti, premda je situacija trebala biti blaža dok su postojale gradske zidine

Plan Korčule, prilagođen obliku poluotočića (300 x 170 m) na kojem se grad uzdigao, predstavlja u mnogočemu jedinstvenu racionalnu urbanističku regulaciju i jedan je od najbolje sačuvanih primjera planiranoga srednjovjekovnog grada uopće. Vrijeme njegova postanka nije provjereno arheološkim dokazima pa se, u nastojanjima da se ukaže na linije kontinuiteta, u literaturi obično dokazivalo da je korčulanski grad svojevrstan palimpsest, odnosno, da bi njegova regulacija mogla biti zadana u ranom srednjem vijeku, ako ne i prije. Ovdje ću, međutim, pokušati dokazati da je grad nastao ex nihilo, kao izravna projekcija težnji moćnoga feudalca da utemelji castrum — iznimno važnu postaju na jadranskoj transverzali koja je povezivala Veneciju s njezinim posjedima na Levantu, na otoku koji je trebao postati nasljedna kneževina pod mletačkim protektoratom. Želja mi je, dakle, da ulogu Marsilija Zorzija, koji bi po mom sudu bio utemeljitelj srednjovjekovne Korčule, provjerim u svjetlu malo poznatih činjenica iz njegova curriculuma. Iz njih će se vidjeti da je riječ o uistinu markantnoj ličnosti široke geopolitičke vizije, sposobnoj da ostvari najambicioznije pothvate, kakvim, nedvojbeno, moramo smatrati i utemeljenje grada na Korčuli sredinom 13. stoljeća.

Marsilije Zorzi zaključio je u travnju 1234, kao legat dužda Jacopa Tiepola, ugovor s Leonom Gavalom, gospodarom Rodosa i Kikladskog otočja, koji ga je učinio mletačkim vazalom. Kao mletački bailo služio je u Siriji od 1240-44. godine. Bijaše protagonist niza važnih događaja u Svetoj zemlji četrdesetih godina. Godine 1243. Marsilije je uspio protjerati Fridrihova baila prvo iz Tira, potom iz Akona, koji je tijekom 13. stoljaća bio glavna veza između latinskoga kraljevstva i Europe — vrata Azije, centar trgovanja Istoka i Zapada, pa je bio početna točka putovanja i za Franju iz Asiza i Marka Pola. Nakon temeljite diplomatske kampanje kojom je u ciljeve akcije uspio uvjeriti Filippa de Montforta i ostale francuske vitezove, Marsilije je u pothvatu oko osvajanja Tira osobno stao na čelo naoružanih konjanika: u tri dana s njima je osvojio grad, a nakon mjesec dana i kaštel u njemu. Po nalogu senata Zorzi je 1242. napisao opširno izvješće o mletačkoj upravi i posjedima u Tiru, a osobito je važno što donosi i formulare uzajamnih zakletvi mletačkih knezova i gradova u Svetoj zemlji, kojima su upravljali. Obnašao je i niz drugih vojnih i diplomatskih dužnosti za svoju domovinu. Konačno, 30. siječnja 1270, ostavlja dva testamenta, prvi koji se odnosi na njegovu privatnu vlasnost, drugi u svezi s nasljednim kneštvom na Korčuli. Taj je otok stekao 1254, nakon što je prije, u svibnju 1252, bio izabran na čast dubrovačkoga kneza, koju je držao do srpnja 1254.

Marsilije Zorzi ostvario je uobičajeni cursus honorum jednog od najvažnijih mletačkih državnih službenika (koji jedino duždem nije bio). Tako je, na primjer, istu funkciju mletačkoga baila u Siriji držao Niccolo Tonisto 1227, da bi, između ostaloga, 1238-40. postao dubrovački knez, kao i Stefano Giustinian, koji je bio bailo u Siriji oko 1230, a dubrovački knez 1240-42 (poslije i knez zadarski 1248-50). Spomenimo i karakteristični stariji primjer: mletački vicecomes u Akonu i Tiru (kako se tada titulira kao prethodnik baila) bio je 1204-10. Giovanni Dandolo, kasnije punih trideset godina knez u Dubrovniku (1214-34). Ne treba isticati u kojoj je mjeri iskustvo tih ljudi bilo važno za širinu jadransko-sredozemnih političkih perspektiva, na kojima su se gradili mletački interesi, planovi i potezi.

Dvostrani državni ugovor

Marsilije je bio izabran na čast dubrovačkoga kneza u svibnju 1252. — mislim da ne griješim u zaključivanju — kao pravi čovjek za vrlo tešku situaciju. Tijekom 1251. Dubrovčani se odmetnuše od mletačke vlasti, ali u ožujku sljedeće godine budu prisiljeni potpisati ugovor o ponovnom podvrgavanju. Istodobno, bijahu prisiljeni u Mlecima zatražiti i mirovnu intervenciju kod Stefana Uroša I. Slijepoga, koji je u to doba haračio po Astareji, prijeteći i samom Gradu. Dužd zadužuje Marsilija da se odmah po nastupanju na dužnost uputi na Urošev dvor.

No, on se izgovara bolešću (!), pa su Dubrovčani prisiljeni kralju izići sami sa svojim poslanicima.

Da je Marsilije imao širu viziju i htio zaigrati na dalekosežniju kartu, vidimo iz razvoja događaja. Godine 1253. izbije rat između Uroša i bugarskoga cara Mihajla Asjena, koji je dijelom rasteretio Dubrovnik izravna pritiska. Dubrovčani, i sami u ratu, sklapaju protiv Uroša ugovor o savezu s malodobnim Ajsenom (ubijenim već 1257). Ta isprava jedan je od najvažnijih izvora za dubrovačku srednjovjekovnu povijest, precizno označujući, između ostalog, granice Astareje (prema granicama prirodnih međa, odnosno planinskoga grebena, što uključuje i sporno pogranično područje); rentgenski otkrivajući svu upravnu strukturu grada; ističući, međutim, i mletačku vlast nad Dubrovnikom i, bez ikakve sumnje, protagonističku ulogu Marsilijevu u čitavoj toj diplomatskoj kombinaciji. Ugovor je rađen na pretpostavci da će bugarski car pokoriti čitavu srpsku državu. Takav saveznik bio je — da parafraziramo Rastića — »jak i dovoljno daleko da se Dubrovnik grije, a ne opeče«.

Ugovor je napisan na hrvatskom, u obliku dvostranoga državnog ugovora (drugi primjerak čuvao se na bugarskom dvoru). To je najdulja i najveća isprava iz 13. stoljeća na južnoslavenskim prostorima, pisana u ćirilskoj kancelariji u samom Dubrovniku. Samo sedam plemićkih prezimena, od točno stotinu Marsilijevih supotpisnika-svjedoka, nema karakteristični hrvatski dočetak na ić, što svjedoči o visoku stupnju slavenizacije kojim je grad već sredinom 13. stoljeća bio prožet. Završni popis kletvenika (u kojemu nalazimo čitavu dubrovačku upravnu nomenklaturu od stotinu članova — sudaca, vijećnika Malog i Velikog vijeća i Vijeća umoljenih, blagajnika i odvjetnika) rađen je prema karakterističnom formularu prisege. Ubuduće će se svi dubrovački knezovi prigodom polaganja zakletve morati zakleti i na taj ugovor. Cijeli ugovor s bugarskim carem zamislio je, bez ikakve dvojbe, Marsilije — na skali širokih geopolitičkih promišljanja tipičnih za mletačku vojno-trgovačku diplomaciju.

Naknada od 250 perpera

Novi mirovni sporazum Dubrovčani su — a prethodno i Bugari — potpisali s Urošem 23. kolovoza 1254. Marsilije se, međutim, u međuvremenu već instalirao na otoku Korčuli. Ugroženi spomenutim lokalno-regionalnim potresima Korčulani su htjeli prijeći pod okrilje mletačke vlasti. U prvoj polovici 1254, dok je još držao dubrovačko kneštvo, Marsilije Zorzi bijaše zavladao Korčulom, pozvan na Veliki petak od korčulanskih poslanika, kako nam svjedoče uvodni stihovi Korčulanskoga statuta. Rekao bih, međutim, da se Marsilije pokušao na otoku instalirati pozivajući se na obiteljska prava, na osnovi činjenice što je jedan njegov predak, Popone Zorzi, između 1125-29. bio osvojio Korčulu, dobivši od dužda Domenika Michielija pravo da otokom upravlja kao obiteljskim lenom.

Korčula se tijekom 12. i prve polovice 13. stoljeća nalazila na razmeđi raznih interesnih sfera, te se mogla osjećati prilično autonomnom. Samo koje desetljeće prije, jedan drugi mletački knez u Gradu, spomenuti Ivan Dandolo, o svom je trošku radio da komuni stekne Korčulu i Mljet, a kad je pretrpio neuspjeh, Dubrovčani su mu nadoknadili štetu u iznosu od 250 perpera. Da je Marsilijeva akcija na Korčuli išla za njegov, odnosno izravno mletački račun, a ne dubrovački, govori nam slijed događaja.

Da bismo približili korčulanske događaje, moramo u ruke uzeti prvorazredan povijesni izvor, Korčulanski statut, za koji se obično smatra da je iz 1214. — dakle najstariji komunalni zakonik na jadranskoj obali, odnosno da ga je Zorzi samo redigirao i nadopunio. Tu tvrdnju, dakako, dovodi u sumnju već činjenica da iz tih godina nema nijednoga pisanog dokumenta sa samog otoka, koji je u to doba u orbiti zahumskih vladara. A nije bilo ni pravoga grada, pa je vjerojatno u pravu Solovjev kad misli da su Korčulani tim nadnevkom, unešenim s novelacijama statuta u doba anžuvinske uprave potkraj 14. stoljeća, htjeli zametnuti trag nekadašnjega gospodstva Zorzijevih. Htjeli su se pokazati kao slobodna komuna koja bi imala statut prije svih ostalih dalmatinskih gradova!

U rekonstrukciji događaja sredinom stoljeća možemo se osloniti samo na pjesmu u uvodu Korčulanskog statuta, donesena 1265. U 24 latinska stiha šepava ritma koje je na gospodarev mig sastavio dubrovački svećenik Antun Galoppa može se — dakako ponajprije iz Marsilijeve perspektive — rekonstruirati kontekst dramatičnih događaja koji su odredili sudbinu Korčule sljedećih stoljeća. Pjesma najprije konstatira da su 1254. Korčulani poslali Marsiliju poklisare htijući da im bude knez kao i Dubrovčanima. To je podatak koji se ne bi nikako mogao izmisliti u proemiju statuta donesenog 1265, na koji se zaklinju knez s jedne i korčulanska Universitas s druge strane. Marsilije je ubrzo prisiljen da odstupi s otoka, ali se, veli nastavak pjesme, brzo i vratio: »po izmaku godina dviju / Grad je zgradio on noseći oružja množ; / Noseći oružja množ’ prot’ dušmanim kućnim i vanjskim.« Ponavljanjem sintagme plurima tela ferrens on amplificira karakter pothvata, u kojemu mu je, pretpostavljalo se, mogla pomoći izravna mletačka intervencija. Mletačke kronike govore da je borba za Korčulu (potkraj srpnja 1256) bila žestoka, da je tom zgodom Marsilije izgubio obiteljsku zastavu s grbom u obliku šahovskoga polja s plavim i žutim kvadratima, te je tada kao bojni znak istaknuo okrvavljeni rubac, znak koji otada postade obiteljskim grbom Zorzija.

Pergamene iz arhiva

Narav Zorzijeva osvajanja Korčule i spomen »dušmana kućnih i vanjskih« pobliže objašnjavaju pergamene iz mletačkih arhiva, dosad nepoznate u našoj literaturi. Marsilije optužuje Pietra Rapanija de san Marcuola da je s više urotnika radio na tome da ga zbaci s kneštva. No s druge strane Rapanijev odvjetnik, Marino Marcello, dokazivao je da je Zorzi »abstulit per se vel per alium in eadem Curçule, de domo dicti Petri Rapani, tanta arma et alias arnesias que omnia habebat idem Petrus Rapani pro pignore librarum centum et quatuordecim, nomine societatis porcionabilium dicte Curçule«. Među oružjem i insignijama (spominje se čak zastava sv. Marka), koje je Marsilio uzeo iz kuće Petra Rapanija, opremajući se za svoju drugu korčulansku ekspediciju, spominju se »elmus unus ferreus, capellum unum ferreum, vexillum unum sancti Marci, que omnia habebat (Rapani) a porcionalibus pro pignore«. Zorzi mu je osim oružja zapravo bez odštete oteo i žito, ječam, zob, vino iz Puglije i s Korčule, razne potrepštine iz konobe i kuhinje, jedan brodski lanac, čak i ključeve od kuće, a na sve to ga je na kraju još protjerao iz svoje knežije. Spominje se i stanoviti Giovanni Barbo, još jedan porcionabilis od mletačke družbe, koja je pratila Marsilija u njegovu pothvatu ljeta 1256. Dosljedni u izravnavanju sličnih sporova, dužd, Veliko i Malo vijeće imenovali su trojicu sudaca koji su u crkvi san Giovanni de Rialto saslušali odvjetnike dviju strana i presudili Zorziju da plati Rapaniju 114 lira za oružje, 306 za ostalu robu, a Barbu 193 lire.

U Statutu se ustrajava na činjenici da Marsilije priznaje vlasničko-posjedovnu situaciju do jednu godinu prije svog drugog dolaska, iz čega se može zaključiti da tijekom 1255/56. on nije bio na otoku ili nije nadzirao situaciju, pa se morao vratiti vojnom intervencijom, za što je bez sumnje bio itekako sposoban s obzirom na križarska iskustva u Svetoj zemlji. Vinko Foretić misli da je grad pretrpio znatne štete prigodom navale 1256. godine. Neko naselje, zacijelo u rudimentarnom obliku, moglo je zaista postojati na istom mjestu, ali forma grada koju vidimo mogla je biti zamišljena samo u kolonizatorskom geniju Zorzijevih. Korčulanski statut prve Marsilijeve redakcije kodificiran je 13. travnja 1265, upravo one godine kada izbije novi rat između Dubrovnika i Uroša I. Ne možemo znati što je Marsilije do tada, »kroz devet godina«, zaista uspio sagraditi — no tek tada, nakon niza trvenja, dolazi do uzajamnih zakletvi vjernosti.

Na prvi pogled iznenađuje što Korčulanski statut donosi relativno malo činjenica koje bi ukazivale na urbanističko planiranje. Dok se u prvoj rundi Marsilijevih zakona nižu odredbe koje se tiču isključivo elementarnog kriminalnog prava, u dodatnih dvadeset poglavlja, donesenih 1271. godine, ima ipak nekoliko odredbi koje dopuštaju da steknemo kakav-takav uvid u atmosferu gradilišta novoga naselja koje je u to doba očito bilo rahli prostorni sustav. Drugo poglavlje Statuta govori o onima koji upadnu u tuđu kuću, pa pretpostavljamo da je bilo napuštenih kuća ili kuća nepoznatog vlasništva; četvrto određuje da kuća koja je nekomu dana od Marsilija ili potkneza — dakle prije 65. i 71. — može biti nečije vlasništvo samo ako taj u njoj živi: stanovništvo očito preferira život u starijim naseljima po otoku. Situacija se očito nije poboljšavala ni tijekom sljedećeg stoljeća, sudeći prema izvješćima iz spora Korčulana i kneza 1356, kada se Mihovil Zorzi tuži da je veći dio korčulanskih građana ostavio kuće i obitavališta u gradu, i otišao da nastava otok i ostale dijelove korčulanskoga teritorija. Grad je preko mjere depopuliran te lako može biti izvrgnut opasnosti zbog malog broja ljudi, koji je ostao u njemu. Ne čudi nas što slične odredbe nalazimo u Hvaru, koji su Mlečani također praktički iz temelja podigli, samo koje desetljeće kasnije od Korčule, na još jednoj veoma važnoj točki jadranske transverzale. U hvarskom statutu, redigiranom 1331, određuje se da svaki član hvarskog vijeća mora stanovati u Hvaru, sa cijelom obitelji, a zabranjeno im je da stanuju na Visu ili po selima, uz prijetnju kazne ili brisanja iz vijeća.

Inače, jedan od najvažnijih dokaza u tvrdnji da Marsilije Zorzi diže grad ex nihilo nalazim u činjenici da sva korčulanska naselja od Blata do Žrnova drže katastarski obje strane uskog otoka, imaju posjede na južnoj i sjevernoj strani, osim same Korčule, koja ima tek tanki areal neposredno oko grada.

Tko je mastermind?

Zorzijevo osvajanje Korčule i utemeljenje grada treba gledati u širem regionalnom i jadranskom, pa i mediteranskom kontekstu. Spomenuti sukobi Dubrovčana s Urošem te postupni, ali potpuni zaokret nemanjićkih interesa prema vardarsko-moravskoj vertikali i Egejskom moru ostavile su teritorij zahumske kneževini na periferiji. Simptom je i prebacivanje sjedišta stonske pravoslavne episkopije u samostan sv. Petra na Limu, i to baš 1252. Očito je da se tim zaokretom (kojemu je oponac, između ostaloga, mogla biti baš Zorzijeva intruzija na Korčuli), pokrenuo lanac koji je vjerojatno istodobno doveo i do ulaska Lastova u dubrovačku orbitu, a potom i Mljeta i Pelješca. Ne tvrdim, dakako, da je Marsilije master-mind koji stoji iza čitave sekvencije povijesnih događaja, ali je on — kondotijerski i feudalno samosvjestan, i kao važan mletački eksponent — bitno odredio ponašanje niza aktera na regionalnoj sceni nakon sredine stoljeća. Nalazimo ga u Dubrovniku i Korčuli kao istinskoga zakonodavca, kao prije na Rodosu, u Tiru i Akonu.

Marsilio Zorzi, knez Korčule i Mljeta, zadužio je 30. siječnja 1270. notara Giovannija Flabanica, klerika sv. Margarite u Veneciji, da zapiše dva njegova testamenta. Jedan se odnosio na njegovo vlasništvo u Veneciji, drugim je odredio način nasljednoga kneštva na Korčuli s nizom zanimljivih, u hrvatskoj literaturi dosad nepoznatih odredbi koje se tiču gradnji na tom otoku. Ne može se ne spomenuti da ostavlja zamašan prilog siromasima i utamničenima od Saracena u Antiohiji, što nas podsjeća da je Marsilije svojedobno bio bailo u Siriji. Imenuje prokuratore Svetoga Marka da se brinu o izvršenju oporuke. Kako je svijet napuštao bez izravna muškog ili ženskog baštinika, određuje da ubuduće njegovim nasljednikom na Korčuli bude onaj od njegova roda koji će se unutar mjesec dana po njegovoj smrti predstaviti prokuratorima de ultra. Budući knezovi trebali su za investituru platiti unaprijed 2000 mletačkih lira i potom, od prihoda s otoka, 100 lira svake iduće godine, do ukupne svote od 2000 lira.

Oporučno ostavlja 350 lira za gradnju crkve sv. Marka (od 1300. korčulanska katedrala). Posebno misli na potrebu gradnje zvonika i kupnju zvona, na knjige i liturgijsko ruho. Da osigura budućnost te crkve, određuje joj in perpetuo četvrtinu prostora u Kneži prema Račišću. Marsilije ostavlja, nadalje, 100 lira za gradnju kapele u čast sv. Nikole u Kneževu dvoru. Još 100 lira ostavlja za gradnju crkve sv. Marije, što će se vjerojatno odnositi na Madonninu na glavnom gradskom trgu. Nije zaboravio činjenicu da je novoosnovanom gradu nedostajalo vode, pa određuje 150 lira za javne cisterne i kopanje novih bunara. Za spas svoje duše, od prihoda kneštva na Korčuli ostavlja brojne legate mletačkim crkvama, siromasima, samostanima u Gradu, a ne zaboravlja poslati jednog čovjeka »bene armatum in subsidium terre sancte«.

Gradnju Korčule i, ubrzo za njom, Hvara treba gledati u kontekstu političke situacije nakon sredine 13. stoljeća i na valu urbanističkog razvitka koji su doživjeli dalmatinski gradovi u to doba (Zadar, Šibenik, Trogir, Split, Dubrovnik, malo kasnije i Ston). Čitava pozadina Zorzijeva pothvata objašnjava potrebu gradnje dobro promišljena kontrolnog sustava na iznimno važnoj jadranskoj ruti, grada koji će biti lako braniti izvana, a držati na oku iznutra (što nije bilo manje važno), sa zidina. Unutrašnji prostorni poredak grada bio je odveć krut da bi od početka dopustio raznovrsniju gradnju ili slobodnije oblike. Poput svih temeljito planiranih idealnih gradova on je shematiziran u svojim dijelovima. Unutar svoga tlocrta Korčula poznaje samo kuće u dva usporedna niza dijeljena kaniželom — uskim kanalom za otpadne vode — zatvorenom na vanjskim krajevima. Urbanistički plan Korčule zadan je jednom jedinom ulicom. Glavna ulica dijeli grad na istočnu i zapadnu polutku, proširujući se na tjemenu poluotoka oblikujući (vjerojatno dosta kasnije) trg pred katedralom. S obiju strana razdjelnice spuštaju se prema vanjskom prstenu bedema uske ulice, tvoreći tako tlocrt riblje kosti. Te bočne ulice mogli bismo, međutim, prije smatrati obiteljskim prilazima, a tako su se u Korčuli, po lokalnim obiteljima, stoljećima i nazivale.

Vjetrenje ulica

Rijetka su osnivanja gradova ex nihilo u srednjem vijeku. Premalo znamo i o ritualima osnivanja tih rijetkih novih gradova. U nas — kao posljedica situacije nakon propasti kasnoantičkog svijeta sredinom 7. stoljeća — imamo lijep broj novih gradova: Šibenik, Korčula, Hvar, Ston. To dakako ne znači da na njihovim položajima nije bilo starijih naselja; sva su se ona koagulirala do dostojanstva srednjovjekovnih gradova tek u relativno kasno doba, i to najprije kao vojno-administrativna, a tek potom i ekonomska središta. Na lokalnom, pa i užem regionalnom, planu Korčula ni približno nije mogla značiti što i na makroplanu — u prvom redu, dakako, za Veneciju. U nastojanjima da se ukaže na antičku matricu korčulanskog urbanizma prizivao se plan Selinunta. Osim gotovo eliptična oblika Mantineje, drugog primjera kružnoga plana u grčkom urbanizmu nema, premda je Platon u svojim zakonima razrađivao idealni grad toga tipa, a Likurg ga (kako prenosi Ksenofont) preporučivao Spartancima za logore. Smatralo se da je »blagotvorna položaja za zdravlje«, i traženje rješenja za dobro provjetravanje ulica, dakako u smislu higijene, predodređuje tip korčulanskoga urbanističkog plana, pa se osobito ustrajavalo na usklađivanju uličnog sustava »riblje kosti (s ulicama koje ne zatvaraju pravi kut) i provjetravanja svakoga gradskog kuta. Važnost koju vjetrovima pridaju Aristotel (Politika VII, 10, 1-2) i Vitruvije ((I, 6 i I, 4), na primjer, proizlazi iz klasičnih doktrina koje sežu do Anaksimena iz Mileta, Empedokla i Diogena iz Apolonije, koji su zrak smatrali prvom tvari univerzuma, te do Hipokrata i Galena. Nema, međutim, dovoljno arheološke evidencije koja bi te fragmente sanitarne doktrine primijenjene u antičkom urbanizmu učinila jasnijima, do neke generalne teorije. Dapače, kao što veli Rykwert, nemoguće je utvrditi da li su Grci i Rimljani uopće ustanovili neku sustavnu korelaciju između orijentacije gradova i smjerova dominantnih vjetrova i sličnih faktora. Srednjovjekovni urbanizam još je dalje od mogućih postulata tog tipa. Korčulanska ulična shema proizlazi iz najracionalnije izmjere zemljišta u specifičnim topografskim uvjetima. Logiku joj najbolje definira konzervator Goran Nikšić: »Gradske zidine slijede obris poluotoka, a ulice su usporedne s južnim bedemom, odnosno okomite na istočni i zapadni bedem. Spomenuti otklon od ortogonalnosti nastao je zbog toga što se linija južnoga gradskog zida lomi na polovici, odnosno na mjestu ulaza u grad, pa se prema tome i pravci bočnih ulica koje su s tim zidom paralelne lome na spoju s glavnom ulicom.« U korčulanskom slučaju provjetravanje je uistinu savršeno, do neugode zimi pa i ljeti, premda je situacija trebala biti blaža dok su postojale gradske zidine.

Kozmički red

Kada gledamo stratigrafske karte urbanističkog razvoja Trogira, kao i jadranskih gradova od Kotora do Korčule, Hvara, Splita, Šibenika, Zadra, pa uzdol sve do Istre, i izlučimo one koje pokazuju graditeljsku aktivnost u 15. stoljeću, pred oči će nam doći slika spomenutih gradova posve premrežena skelama, iznutra i izvana. Takav zamah gradnje i općenita razvoja nikad se više neće ponoviti. Bez obzira što karte datacija pojedinih građevina govore da je ono što danas vidimo i u Korčuli nastalo mahom u 15. i 16. stoljeću, najzanimljivije razdoblje njezina povijesnoga rasta bit će ono nevidljivo vrijeme kada je ucrtan dijagram gradskoga plana. Urbanistička matrica poput korčulanske može u Hipodamovu sustavu simbolizirati kozmički red, danas nuditi najpovoljniju mogućnost za spekulaciju nekretninama, a u Marsilijevu naumu — mislim da ne pretjerujem — mogla je biti djelotvoran instrument unutrašnje kontrole i jačanja grada pod njegovom feudalnom paskom, jednako koliko i čvrst simbolički reper na dugoj transverzali koja je od Mletaka vodila do Levanta. Značenje toga novoosnovanog kastruma na kontrolnoj točki u najužem dijelu kanala između Pelješca i Korčule dobro je ocrtala već poznata bitka između Genovežana i Mlečana 1298, u kojoj je bio zarobljen Marko Polo.

Ostaje pitanje: do koje je mjere nastali grad pretpostavljao i svjesni napor da se postigne red i ljepota u kojima danas uživamo, doživljavajući Korčulu kao simboličku sliku idealnog okamenjenog sna? Strogost njezina plana i jednostavnost uličnoga sustava svojstva su njezine osnove koja odražava novu konstelaciju odnosa na otoku, u dubrovačkom području i na jadranskoj magistrali. Sve to ubrzo će okruniti i utemeljenje biskupije (1301), koja će dati istinski identitet novomu gradu.

Joško Belamarić