Glumac pobune i slikar tišine

Glumac pobune i slikar tišine

Može li čovjek bezobzirnom aktivnošću, dakle neimanjem vremena da razmišlja o svojim postupcima, izbjeći tragediju svojega bitka? I, uopće, zašto čovjek postoji? Samo da manipulira i bude izmanipuliran, da se buni i bude pokoren, da terorizira i bude žrtvom!? Pitanja su to koja se nameću kada se odgleda predstava Teatermacher Thomasa Bernharda u Hrvatskom kazalištu u Pečuhu, u režiji Laszla Bagossyja jr. To sam napisao u kritici te predstave u kojoj je glavnu ulogu, Bruscona, igrao glumac Darko Ćurdo, a sada to isto ponavljam u povodu njegove smrti. Ponavljam zato što je Darko bio i ostao čovjek-glumac, umjetnik koji se nikada nije štedio i nikada odustao, koji se nikada nije predao jer je znao da se na kraju svakoga puta nalazi zraka svjetla kojoj je hrlio, koju je tražio.

Kada umre glumac, s njim umru i mnogobrojne uloge koje je igrao. Umre i dio onih koji su se prepoznavali u tim ulogama. A kada istodobno s glumcem još umre i slikar koji je svojim slikarskim umijećem zapisivao lica tih uloga i pokrete tih lica, onda se smrti možemo do dna pokloniti i priznati joj da je pobijedila život. No, što znači jedna smrt, koliko god za žive bila bolna, kada su ostali mnogi koji će se sjećati toga glumca i koji će gledati njegove slike?

U hipu stvorene predstave

Kada sada, u danu ispraćaja na vječni počinak u Hercegovinu, u Posušje, glumca i slikara Darka Ćurde, razmišljam o njegovoj smrti, onda, prije dugogodišnjeg prijateljevanja s njim, prije bezbrojnih sati i dana provedenih u šutnji i govorenju, prvo pomislim na njegov život predan umjetnosti i umijeću preživljavanja. Pomislim na vrijeme kada je Darko bio institucija Zagreba, kada su djevojke umjesto na rock-koncerte hrlile na njegove recitale na kojima je govorio Tina Ujevića, A. B. Šimića i mnoge druge, kada je parodirao trivijalne tekstove i od njih u hipu stvarao predstave zadivljen što su privlačile slučajne prolaznike što bi ostajali do kraja, a poslije kraja i do jutra.

Pomislim i na političare, koji se nisu udostojali ispratiti ga na vječni počinak, koji ne cijene umjetnike naroda koji predstavljaju. Koji nisu ispratili umjetnika koji je bio simbol, ne samo grada nego i vremena. Koji je bio posljednji boem, »klošar«; artoovski glumac, pobunjeni romantik, koji je i usprkos spoznaji da je sve uzaludno ipak koračao ususret toj uzaludnosti. Ako je itko umio preživjeti sve nedaće i sve razapetosti, ako je itko spoznao i upoznao rastrošnost duha i siromaštvo džepa, onda je to bio Darko ili, kako sam ga od milja zvao, Ćurdoslav.

Njegova boemština prožeta porivom umjetnika nikada nije bila vulgarna, pa ni onda kada je sve oko njega bilo vulgarno. Naprotiv, on je za razliku od mnogih koji su glumili vitezove duha bio pravi vitez, a oni samo kljusad vitezova. Takav je bio i kada mu je bilo najteže i kada mu je, iako rijetko, sve išlo od ruke, kao posljednjih godina, kada se vratio svojem početku — slikanju. On je odavno spoznao, valjda je s tim bio i rođen, da je samoća najbolji i najdublji osjećaj tog viteštva pa je tumarao jednako Ujevićevom poezijom kao i Gogoljevim Luđakovim zapisima.

Zagovornik iskonske umjetnosti

Darko je, kao kamen na studencu, bio žedan istine i zagovornik istinske, iskonske, elementarne umjetnosti. S kojim mi je samo oduševljenjem pričao da mu se vratila volja za kazalište otkako je vidio Gogoljeva Revizora u Pečuhu, koju je režirao Laszlo Bagosszy jr. s kojim je u Hrvatskom kazalištu u Pečuhu radio svoju pretposljednju i najveću ulogu. Zbog toga je, kako je govorio, bio glumac hrvatske dijaspore. I unatoč tome, i unatoč dvama talentima ili upravo zbog njih, bio je i ostao autsajder. Valjda zato što je to izabrao, ali i zato što se nije dao pokoriti konvenciji učmale elite.

Bio je prvi među mnogima koji su se bunili s razlogom. I jedan od rijetkih koji je trpio dostojanstveno. Teško je podnosio vrijednosti nametnute pomodnošću i politikom. Zato nije htio i nije mogao komplimentirati onima koji su u umjetnosti prebivali ili kroz nju prolazili jer su tako lagodnije živjeli, a nisu umjetnost živjeli. Bio je jedan od rijetkih koji je vremenu usprkos licemjerima u lice znao reći što ih ide. Pa i onda kada su pozvaniji i hrabriji od njega šutjeli. Stoga i nije čudno da je ne samo volio nego i živio život Ujevića i Šimića, koji je njihovu umjetnost, njihove probleme i misli nosio kao dio svojega poticaja, kao dio popudbine i miraza.

Njegove uloge u kazalištu, a igrao ih je i glavnih i srednjih i malih i epizodnih, porod su pobune protiv normi i navika. One su uvijek bile upozorenje, uvijek početak rastvaranja svega što je iskonski zatočeno, što je čamilo i žudilo za prepoznavanjem. U rasponu njegova glumačkog izraza uvijek je postojala jasnoća poruke. I kada se doimalo da uzaludno i bezrazložno galami, da viče, da urla, on je to govorio iz dubine pobunjene i ugrožene svijesti koja je tražila put pravednosti i istine. Znao je, osjećao je, kako kaže B. Hamvas, da »čovjek napušten od istine postaje nitko«. Buneći se Darko je rušio rituale, forme, običaje, navike, a iz ostataka poručenoga, izmrvljenoga i rasutoga, iz tih krhotina gradio je svoj svijet, svoje bivanje, svoj smisao.

Svladana tišina

»Stalno mi se kroz kritiku ili u lice prigovara što vičem, što se bunim, a nitko me ne pita zašto. Kao da se boje otkriti uzrok takve moje glume, moje pobune.« Rekao mi je to prije svojeg odlaska u SAD na liječenje. Sada mislim da mi je to rekao jer je naslućivao kraj, jer se bojao da će ostati neshvaćen. No, svi oni koji su htjeli čuti njegovu pobunu, njegovo — Ujevićevo »Ne boj se, nisi sam« mogli su dokučiti dubinu njegova straha, dubinu njegove umjetnosti. Mogli su shvatiti i zašto se pred kraj života vratio njegovu početku, zašto se od 1995. vratio i intenzivno bavio slikarstvom. »Nekako grafikama lakše pokažem svu prigušenost glume«, govorio je.

U grafikama bio je glumac! A u ulogama slikar! Kao što je svojom glumom tražio pokrete ruke, one iskonske pokrete i potrebu govorenja istine, svega onoga što je sa sobom ponio iz Hercegovine, tako je linijama grafika osvajao, svladavao tišinu i prvu grimasu, onaj talog muke i kamen, koji je nosio u dubini sebe i kojemu se sada u smrti vraća. Čiji dio je bio i čiji dio od sada zauvijek postaje.

Andrija Tunjić