Film je težak rad, a ne glamour

Film je težak rad, a ne glamour

Tužan sam zbog stanja filmske industrije. Tužan se i zbog toga što se danas nalazimo na Pulskom festivalu koji slavi pedesetu godišnjicu, a gledamo inserte iz moga novog filma u prostoriji u kojoj zastori propuštaju svjetlo. Ne uzimamo film dovoljno ozbiljno, a ako to ne budemo činili, on će umrijeti

Ugledni britanski glumac Jeremy Irons boravio je na Filmskom festivalu u Puli na poziv Johna Malkovicha i Branke Sömen. Nije bio spreman na davanje intervjua, ali je na tiskovnoj konferenciji dao niz vrlo zanimljivih odgovora na pitanja o filmskoj profesiji te predstavio europski koprodukcijski film Matilde u kojem je glumio u režiji hrvatske redateljice Nine Mimica.

Jedan ste od rijetkih glumaca koji je radio u brojnim različitim žanrovima, od kazališta i televizije do filma? Je li film vaš konačan izbor?

— Jedem ono što mi se u to vrijeme sviđa. Život je za mene pitanje apetita. Bio sam izvan kazališta dvanaest godina sve do siječnja ove godine, kada sam glumio u kazališnom mjuziklu u New Yorku. To me je usrećilo, i možda ću opet uskoro glumiti u kazalištu. Slijedim svoj apetit i ne znam kamo će me on odvesti

Kako je bilo raditi s hrvatskim glumcima?

— Raditi s dobrim glumcima znači raditi s dobrim glumcima. Verbalni jezik nikad mi nije bio važan. Ono što mi je bitno emocionalni je jezik. Verbalni jezik nema nikakva utjecaja na emocionalni jezik. Porijeklo iz određene kulture ima utjecaja, i rad s nekim iz različite kulture, bilo da je riječ o hrvatskoj ili gruzijskoj, kao što je slučaj s glumicom u ovom filmu, za mene je vrlo poticajan. Glumio sam mnogo sa ženama, a njihova emocionalna pozadina znatno je različita od muške, pa u svakom slučaju govorimo različite jezike. To mi je također poticajno, i uvijek je dio moga zadovoljstva u radu nastojati razumjeti kako drugi ljudi misle i osjećaju. Ako su iz druge kulture, to je za mene tajna koju stalno nastojim otkriti. Rad s ljudima na Matildi za mene je bio zadovoljstvo, neovisno o tome koje su nacionalnosti bili, jer se radilo o dobru izboru filmske ekipe.

Kako se odlučujete na rad sa stranim redateljima?

— Ono što je važno njihova je mašta, darovitost i ono što mislim o njima kao ljudima. Slično je kao s prijateljima. Kada nekog upoznate, ponekad dođe do kemije. Slično je i s likovima koji vas zaintrigiraju u nekom scenariju. Rijetko kada možete analizirati zašto vam se netko sviđa, jer riječ je o emociji. Nisam misaona osoba, nego instinktivna. Slijedim svoje nagone kako u izboru onoga što ću raditi, tako i u način,u na koji ću raditi. Kad sam pročitao Ninin scenarij, čuo sam novi glas, glas koji je bio etičan, poetičan, svevremenski i neorganiziran. Smatrao sam da se on ipak može organizirati, a riječ je o ženskom pismu koje je teško za muškarca, te sam odlučio pokušati razumjeti ono što ona želi. Smatrao sam da možemo napraviti svjež i zanimljiv film o ljudskim stanjima, uvjetima rata i mira, mladosti i starosti. Bila je to teška zadaća.

Snimanje filma uvijek je teška zadaća, a snimanje dobra filma nevjerojatno je teška zadaća. Mnogi ljudi žive u iluziji da je rad na filmu pitanje slave, novca i raskošna života. No to je daleko od istine, osobito u Europi. Američka filmska industrija nema veze s europskom. U Italiji i Mađarskoj nema filmske industrije. Postoji samo nekoliko ljudi koji snimaju filmove, a velik broj njih toliko je dosadan da mi je sudjelovanje u nekim žirijima bilo pakleno.

Mislim da moramo zaboraviti na brojne glupe predrasude o filmu. Snimanje filma jest pričanje priče na skup način, jer nije riječ samo o jednom piscu s penkalom, nego o četrdeset ljudi s različitom opremom na udaljenim i skupim lokacijama tijekom razdoblja od osam do dvanaest tjedana. To nije glamour, nego težak rad. Pisanje dobra scenarija težak je rad. Nažalost, u Europi gubimo naviku toga. Bivamo zavedeni svijetom MTV-a, Hulka i Charliejevih anđela, svijetom trenutne slave. Idite na Internet i moći ćete masturbirati do besvijesti. Ali kakve to veze ima s našim srcima, dušama, ljudskim iskustvom, učenjem da volimo jedni druge, da razumijemo sebe, da razumijemo jedni druge, da razumijemo naše društvo, da razumijemo kako je ono različito o drugih društava, da su naše potrebe različite od onih drugih ljudi, da razumijemo zašto su različite. Sve te stvari pokazuje nam dobar film, vodeći nas u drugi svijet, svijet redateljeve mašte, od kojeg možemo mnogo naučiti, ali moramo to zaraditi i zaslužiti.

Tužan sam zbog stanja filmske industrije. Tužan se i zbog toga što se danas nalazimo na Pulskom festivalu koji slavi pedesetu godišnjicu, a gledamo inserte iz moga novog filma u prostoriji u kojoj zastori propuštaju svjetlo. Ne uzimamo film dovoljno ozbiljno, a ako to ne budemo činili, on će umrijeti. Ako ne hranimo našu djecu, ona se neće dovoljno razviti. Ako si ne možemo priuštiti da zamračimo neku sobu kako bismo vidjeli neki film na pristojan način jer bi to stvaralo probleme televizijskom kamermanu, onda ne uzimamo film ozbiljno. A filmovi se prikazuju u Puli već pedeset godina. Zašto se onda to ne može napraviti kako treba? Film je važan ako ga smatrate važnim.

Želio bih napraviti jednu analogiju. Većinu današnjih filmova, koji dolaze iz Amerike, jer se tamo nalazi najviše novca, usporedio bih s prostitutkom. Kada muškarac ide prostitutki, ona izgleda fantastično, radi sve što poželite i vrlo je skupa. A kada je napusti, nastavlja sa svojim životom. Filmovi koje ja volim su poput žene koju upoznate, a koja ne izgleda toliko dobro, koja će možda željeti popiti piće i koja neće napraviti sve što vi želite, ali kad jednom provedete noć s njom, nećete je moći istisnuti iz svojih misli. To je vrsta filmova kakve mi u Europi možemo snimiti. Oni ne moraju bit skupi, ali ih se mora uzeti ozbiljno, i ponajprije moraju imati dobre priče. Toliko ljudi danas snima dosadne filmove, ali neki drugi ljudi uvuku vas u svoje priče i mi živimo te priče s njima i učimo iz njih. Onaj koji zna dobro ispričati priču, taj snima dobre filmove. To je jednostavno tako. Nema čarolije. Nije stvar u novcu, nije stvar u slavi, nije stvar u glamouru. Stvar je u dobro ispričanoj priči.

Nadam se da takvu šansu imamo s Ninom. Ona je novi glas, svježi glas. Trebali biste se veoma ponositi njome. Zanimljivo je pitanje hoće li se Ninin film smatrati hrvatskim filmom ako uspije. A što ako propadne? Hoće li onda biti hrvatski? Naravno da hoće. Nažalost, nismo bili u mogućnosti priuštiti si snimanje u Hrvatskoj. Išli smo u Crnu Goru, gdje je snimanje bilo tri puta jeftinije, a lokacije su bile gotovo tako dobre kao i hrvatske. Ako mislite da ćete izvući novac od producenata koji će dolaziti snimati filmove u Hrvatskoj, varate se. Bolje bi bilo da ohrabrujete ljude da dolaze ovamo snimati držeći cijene što nižim. Tako bi se vaša kultura širila, a imali biste i više gostiju. Žao mi je da smo morali ići u Crnu Goru, jer je Nina željela snimati u Splitu, ali to financijski nije bilo izvedivo.

Što ste naučili od svojih filmova?

— Rekao sam da djelujem nagonski. Ne znam što sam naučio. Nadam se da s godinama postajem mudriji, ali to baš i ne zapažam. Kao glumac, nastojim uvijek glumiti likove koji su znatno različiti od mene. Ako kupite novi klavir, on na početku nema poseban zvuk. No, s vremenom on razvija vlastiti zvuk, drvo se navikava na vibracije, žice dobivaju pravu čvrstinu, a glasovir dobiva pravi zvuk. Kao Jeremy ja se koristim samo dvjema ili trima tipkama i one su ono što ja jesam. No postoje tipke na kojima ne sviram, jer nisu dio moje ličnosti. No, ako pronađem lik koji traži druge tipke, ja sviram po njima i otkrivam u sebi nove tonove. Iako klavir i dalje izgleda jednako, tj. ja izgledam jednako, našao sam nešto novo u sebi. Ako to ponovite pet, šest puta, otkrit ćete da se koristite cijelim glasovirom i njegov zvuk zvučat će bogatije i vi ćete postat ćeti mudra osoba.

Kako se hrvatski film može probiti u svijetu?

— Vaš jezik govori malo ljudi i film na hrvatskom teško može privući širu publiku. Da bi vaš film bio hit, on mora biti vrlo, vrlo dobar. A iz povijesti filma znamo da treba napraviti jako mnogo filmova da bi njih nekoliko ispalo dobro. Amerika ima prednost studijske proizvodnje i filmske industrije koja proizvodi veliku količinu filmova. Toga ovdje nema. Jako je teško to postići, a ne znam da li bi se isplatilo, financijski ni umjetnički. Moje ke iskustvo da novac koji pristiže od države ne pomaže bezuvjetno. Ljudi ne pišu dobre priče zato što imaju novca, nego zato što imaju dobru priču. Ljudi koji odlučuju o dodjeli novca za neke filmove rijetko prepoznaju dobru priču. Mali je broj onih koji doista pročitaju sve scenarije do kraja. Ne znam odgovor na vaše pitanje, osim da vam kažem da nastavite pokušavati i držite troškove što nižima.

Iznimno je važno i da obrazujete vlastitu publiku. Ona je stalno bombardirana lakim filmovima, koji su već zaradili dovoljno novca prije nego što su došli ovdje. Zaboravlja se gledatelje, osobito mlade, učiti o nacionalnoj kinematografiji. Djeca moraju učiti o važnosti filma, gledati stare filmove, osobito domaće. A to se danas sve manje radi.

Bili ste u žirijima mnogih festivala. Koje savjete možete dati Puli?

— Mnogi gradovi shvatili su da filmski festival pomaže turizmu i da diže ugled grada i države. Danas postoje brojni festivali širom svijeta. Imate sreću da imate predivan grad, lijepo vrijeme i ljubazne domaćine. John Malkovich preporučio mi je da dođem ovamo i nadam se da ćemo pomoći da privučete i druge glumce i redatelje, kako bi njihova imena privukla ovamo što više gledatelja da gledaju hrvatske, ali i one svjetske filmove koje nećete vidjeti u velikim kinima velikih gradova, nego samo na festivalima poput ovoga. Što više ljudi dođe u Pulu iz inozemstva i Hrvatske, festival će se bolje razvijati. Znam da su organizatori u napasti da dovedu što popularnije strane filmove, i sigurno je da bi glumac poput primjerice Arnolda Schwarzenegera privukao mnogo više ljudi, ali festival bi bio uništen. Teško je postići ravnotežu između privlačenja međunarodnih zvijezda i nastojanja da se festival ne pretvori u tržnicu na kojoj će se prikazivati komercijalni filmovi koji se prikazuju na većini drugih festivala. Zadivio me broj gledatelja na otvaranju festivala u Areni, kao i činjenica da je predsjednik došao na otvaranje, jer to je znak da se film shvaća ozbiljno.

Preveo i priredio Goran Ivaniš

Nina Mimica, filmska redateljica

Nina Mimica rođena je u Splitu. Njezina je jedina veza s uglednim redateljem Vatroslavom Mimicom ta što su oboje Dalmatinci. Studirala je talijanski jezik i komparativnu književnost u Zagrebu, nakon čega odlazi u Rim, gdje završava Filmsku akademiju (Centro esperimentale). Živi u Rimu, iako ostaje intelektualno i emotivno vezana uz Split. Film ju je oduvijek privlačio te se amaterski bavila režijom i napravila niz kratkometražnih filmova. Scenarij za svoj prvi dugometražni igrani film Matilde poslala je Jeremyju Ironsu prije tri godine. On je pozitivno odgovorio na njezinu ponudu da glumi u filmu, te je film snimljen s međunarodnom filmskom ekipom, u kojoj je i Miki Manojlović. Film je snimljen u koprodukciji Engleske, Njemačke, Španjolske i Italije, a očekuje se da će biti premijerno prikazan u Cannesu.

Kako film Matilde tematizira rat u Hrvatskoj?

— Iako je film ambijentiran u vrijeme rata, to je emotivna priča. U doba kad sam napisala ovaj scenarij ja sam se zbog rata osjećala kao prikliještena uz zid. Osjetila sam da nemam vremena za intelektualna preispitivanja i odlučila sam napisati priču o ljudima u potrazi za vlastitim identitetom i ljubavi u doba rata.

Zašto ste poslali scenarij Jeremyju Ironsu?

— Poslala sam scenarij ljudima za koje sam smatrala da imaju veze s tim emocijama, s tom vrstom teme, s tom vrstom sna.

Koliko je vaš film hrvatski?

— Ovdje sam proživjela djetinjstvo, ovdje naučila što je sreća, ljubav i smrt. To su termini o kojima ću govoriti, takvim jezikom, gdje god budem živjela i snimala. Iako živim u Italiji, ne mogu snimiti film o problemima talijanske djevojčice u srednjoj školi, jer o tome ne znam ništa. Emotivno ostajem potpuno vezana s onim što je bio moj život.