Crveno i plavo

Crveno i plavo

Crkva Majke Božje Žalosne u Murinama zasigurno je jedno od remek djela hrvatske ahitekture s kraja 20. stoljeća. Gotovo nestvarna u prostoru u kojem je nikla, ta građevina kao da izrasta iz okolnog ambijenta istarske crljenice i stapa se s beskrajnim nebeskim plavetnilom

Rubbi. Nedavno me nazvao dobri duh istarske arhitekture Antonio Rubbi — Krešo, Eligio predstavlja knjigu. Zove tebe i Ivu da dođete u Poreč. Nisam uspio izustiti niti dvije-tri riječi budući da su telefonski razgovori s njim munjevito kratki. — E, bog majstore, drago mi je što će mo se... »i slušalica se već spustila. Nažalost, Iva je u posljednji tren otkazala putovanje. I tako, jednoga sunčanog subotnjeg prijepodneva zaputio sam se sa svojom Gordanom u Istru. Zavaljen u udobno sjedalo suvozača, uživao sam u novoj autocesti, veseleći se skoru susretu s Berislavom Iskrom, dugim razgovorima s Rubbijem. No, iskreno moram priznati da me osobito radovao susret s arhitektom Eligijem Legovićem, kojega sam upoznao prije godinu dana u Raši, te predstavljanju njegove monografije.

Poreč. Jedan je galeb razigrano trčkarao zidom rive ispod Eufrazijane. Neki je brod lijeno plovio pučinom... Beskrajno plavetnilo krajolika... Povjetarac... Gordana se bezbrižno brčkala u plićaku. Sjedio sam na klupi i pomalo nezainteresirano promatrao sav taj prizor. Misli su mi bile zaokupljene žutotiskovnom lamentacijom o nerazjašnjenu očinstvu s početka prošlog stoljeća i zagonetnu odnosu između mladoga pisca Janka Polića Kamova i arhitekta Josipa Markovića, čiji je konačni amalgam rođenje stanovite dame koju će tijekom tridesetih svijet umjetnosti upoznati kao Doru Maar. Nabivši šešir čvrsto na glavu, s dilemom Kamov — Marković — Maar, povremeno podvlačeći olovkom neke bitne rečenice i bilježeću tu i tamo pokoju misao, sam sebi izgledao sam poput tragikomične inačice glasovita venecijanskog turista Gustava von Aschenbacha. U međuvremenu vjetar je bivao sve jači. Zahladilo je, a sunce je polagano nestajalo za obzorom prepuštajući ziđe pradavne Eufrazijane mračnim sjenama prošlosti.

Temelj kritičkoga regionalizma

U Poreču smo odsjeli u hotelu Neptun, jednom od najvažnijih ostvarenja hrvatske arhitekture druge polovice 20. stoljeća. Hotel je izgrađen 1968. prema projektima arhitekta Julija De Luke i imat će snažna utjecaja na razvoj arhitektonskog regionalizma, napose istarskoga, tijekom druge polovice osamdesetih godina. Nešto kasnije De Luca će poslovno-trgovačkim centrom u Vinkovcima (1980) nastojati zasaditi temelje kritičkog regionalizma i u Slavoniji, no taj nažalost, ondje nikada nije zaživio.

Iako godinama nepravedno zapostavljan, De Luca će tek nedavno (2002) kao jedan od najistaknutijih autora suvremene hrvatske arhitekture biti ovjenčan za životno djelo nagradom Vladimir Nazor. »Njegov namjeran i vidljiv otklon od načina izgradnje šezdesetih godina«, pisat će u obrazloženju nagrade, »osobito u osjetljivom odnosu prema arhitektonskoj i urbanoj baštini rezultirao je novim senzibilitetom i vrednovanjem konteksta u kojem se gradi.« Upravo na tim polazištima, protkanim autohtonim stvaralačkim identitetom, De Luca u neku ruku nastavlja povijesni kontekst izgradnje u mediteranskom prostoru, koji će biti prepoznat i kao arhitektura kritičkog regionalizma.

Tri su danas vodeća nositelja tog arhitektonskog izražaja u nas: arhitektica Ester Miletić te arhitekti Berislav Iskra i Eligio Legović. Iako ih uopćeno možemo svrstati pod zajednički nazivnik istarskoga kritičkog regionalizma, riječ je o tri posve različite osobnosti, odnosno o tri različite poetike arhitektonskog stvaralaštva, koje inkorporirane u hrvatsku arhitekturu danas zauzimaju važno mjesto.

Jedan je od najvažnijih iz toga kruga arhitekt Eligio Legović. Iako sam ga upoznao tek prije godinu dana, tijekom znanstvenog skupa u Raši, njegovo me stvaralaštvo zaokupilo mnogo godina prije, točnije 1996, kada je objavljen legendarni, tzv. crveni broj časopisa »Čovjek i prostor«. To specijalno izdanje ČIP-a objavljeno je u povodu 19. međunarodnog kongresa arhitekata u Barceloni. Uz predstavljanje pojedinih tema iz novije povijesti hrvatske arhitekture, crvenim ČIP-om, prema izboru Andrije Rusana, svjetskoj je javnosti predstavljeno i nekoliko važnih hrvatskih arhitekata i njihovih recentnih radova (N. Bašić, I. Crnković, N. Fabijanić, I. Pedišić, A. Kuzmanić, Penezić & Rogina).

Stapanje s plavetnilom

Među zastupljenim arhitektima u tom broju našao se i Eligio Legović s pastoralnim središtem i crkvom Majke Božje Žalosne u Murinama kod Umaga (1992-1994) — zasigurno jednim od remek-djela hrvatske arhitekture s kraja 20. stoljeća. Gotovo nestvarna u prostoru u kojem je nikla, lagano nijansiranim crvenkastim tonom pročelja s reduciranim detaljima bijelih ploha (vijenci, polukružna propovjedaonica na pročelju), ta građevina kao da izrasta iz okolnog ambijenta istarske crljenice i stapa se s beskrajnim nebeskim plavetnilom. Začuđujuće jednostavnosti tlocrta, kompleks, koji čine longitudinala crkve sa sakristijom, župni ured s učionicom i pratećim prostorijama te odvojeni kampanil, povezan s ostatkom kompleksa natkrivenim trijemom, Legović doslovce upisuje unutar kružnice, podsjećajući nas na jedan od najstarijih i nikad riješenih geometrijskih problema — izračunavanje kvadrature kruga.

Mogli bismo reći da Legović Murinskim kompleksom metafizičnost mediteranskog ugođaja crpi u kontrapunktu između, s jedne strane, stroge racionalnosti i pragme, te neočekivanih i ponekad duhovitih detalja, kao što je primjerice asimetrijski glavni ulaz u crkvu s postrance dislociranim križem (isti će detalj ponoviti i u svetištu crkve) ili pak vanjskom ugaonom propovjedaonicom, ispod koje, iz popločena trijema, strši prirodno kamenje. S druge strane Legović smjelo desemantizira i poigrava se s nekim klasičnim značenjima iz svijeta građenja, primjerice poigravajući se odnosom prozor — vrata, koji u njega prelaze u jedinstveni pojam vrataprozora. U skladu s trenutnim zadanostima otvori na desnom zidu crkve mogu istodobno biti i vrata i prozori ili pak jedno od to dvoje, čime se za velike posjećenosti ili pak vrućih dana prostor crkve vrlo jednostavno može proširiti i na bočno dvorište.

Umjetnička dimenzija naselja

Kako će pisati Antonio Rubbi: »U gotovo neizražajnom ruralnom ambijentu u kojem nije postojala dominanta, radi davanja osnovnog obilježja karakteru kompozicije naselja, stvoren je takav sakralni kompleks koji se harmonično uklopio u širi okolni prostor podarivši mu svojom uravnoteženom ritmikom jasno vidljivu novu umjetničku dimenziju.« Prema Rubbiju, Legovićeva je realizacija u Murinama duboko povezana s korijenima nasljeđa — »Avangardnost tog djela«, pisat će on, »nalazimo u osobenoj imaginaciji, ingenioznoj interpretaciji nasljeđa i jedinstvenoj plastičnoj slici cijeloga kompleksa. Stvoreno je djelo koje će trajno jamčiti živ interes okoline.«

Tim djelom Legović sažima neke od bitnih odrednica svoga stvaralaštva, ali iznosi i neke važne premise, kako za tumačenje njegova opusa, tako i za razumijevanje problematike kritičkog regionalizma. Prije svega to je duboka ukorijenjenost u tradiciji modernog građenja. U Legovićevu slučaju prihvaćanjem »pozitivnih rezultata moderne arhitekture mediteranske provenijencije«. Ne manje značenje ima odnos prema tradicijskom graditeljstvu. »Kao arhitekt koji radi u Istri«, izjavit će Legović tijekom jednog razgovora za ČIP, »imam veliku sreću jer živim u pravom krajoliku za arhitekturu. Sam taj krajolik sazdan je tradicijom. Tradicija je za mene onaj kristalno čisti korpus istarske anonimne kuće i crkvice u krajoliku. Taj nejelementarniji praoblik, ta četiri zida lijepih proporcija, točnih dimenzija u odnosu na krajolik, osvijetljen jakim ljetnim suncem, postaje tjelesniji, postojaniji, dok pod blijedim zimskim suncem kao da gubi na težini, postaje apstraktniji. Prostore koje međusobno tvore ti elementarni kubusi, ili sliku dugačkih zidova koji nastaju njihovim nizanjem, mislim da nosim u podsvijesti, sjećam ih se od najranijeg djetinjstva.«

Dakako, uz te dvije tradicije, neizostavna je i autorska kreacija, ali i isticanje uzora i interes za suvremena arhitektonska kretanja. Legovića će kao uzore istaknuti Tadao Anda i Alvara Sizu. Ando je prema njemu pretvorio prostor u samu svjetlost, dok su Siza »...i njegovi asketski zidovi, kristalni kubusi, arhitektura bez naglašenih detalja, postoji samo ono što mora postojati, jedan materijal — kao da nema materijala, materija — zid pretvorena u riječ-zid«, rekli bismo, baš kao što je i njegov kompleks u Murinama.

Arhitektov radni vijek

Govoriti o cjelokupnom Legovićevu opusu svrstavajući ga u pojedine stvaralačke faze (pa čak i pod opće prihvaćen termin kritičkog regionalizma), vrlo je nezahvalno i teško. Tim više jer će i sam Legović izjaviti da ne voli podjele na skupine. U posljednjih tridesetak godina presjek njegova rada kreće se od sportskih objekata, škola, obiteljskih kuća, kuća za odmor, stambenih naselja, crkvene izgradnje do mnogobrojnih dogradnji i rekonstrukcija. Naoko, rekli bismo, tipičan radni vijek arhitekta. U okviru toga grubog presjeka zapaženo mjesto zauzimaju sakralni objekti. Uz već spomenut sakralni kompleks u Murinama treba spomenuti i zvonik župne crkve u Vrsaru (1991), Biskupsku palaču u Poreču (1992, nagrada zagrebačkoga Salona arhitekture 1994), kapelu u Karojbi (1994), župnu kuću u Umagu (1998) i crkvu sv. Nikole u Puli (2001).

Posljednja u nizu, pulska crkva sv. Nikole, uz sakralni kompleks u Murinama, među najvažnijim je primjerima novije sakralne izgradnje u nas. Tipičnu jednobrodnu crkvu Legović interpretira na vrlo originalan način. Bikonveksnog tlocrta podsjeća na drevni kršćanski simbol — ribu (, tj. kao poÞetna slova sintagme Isus Krist, Bo×ji sin, Spasitelj) kakav susreµemo kao tajni znak na mozaiku ranokrܵanskog oratorija iz 4. stoljeµa u PoreÞu. Posebnu pozornost plijeni njezina vanjÜtina, koja prati tlocrtnu zadanost lomovima volumena oÜtrih bridova s bijelim plohama zidova te naglaÜenim kontrastima svjetlosti i sjene.

I dok je vanjski plaÜt potpuno bijel, krov je prekriven azurnom metalnom oblogom, koja crkvu skladno stapa s nebeskim obzorom, posti×uµi sna×an simboliÞki patos, kojim taj objekt postaje realiziranom metaforom crkvene arhitekture kao prostornoga modela svijeta zemlje i neba. Taj kovitlac krivulja, lomova, oÜtrih bridova, ujednaÞena ritma glavnoga trijema Legoviµ zakljuÞuje spiralno-bikonveksnim korpusom kampanila. Glavni gradidbeni element unutraÜnjeg prostora bazilikarna je svjetlost, koja prodire kroz niz okruglih (brodskih) prozora, koji prate liniju krovnoga vijenca (╗...pretvarajuµi prostor u samu svijetlost...½).

Vrsne kreacije

U globalu, bilo da je riječ o sakralnim objektima, ili pak nadogradnjama (nadogradnja stare kuće u Labincima kraj Poreča, 1991), odnosno rekonstrukcijama (rekonstrukcija i dogradnja krila Talijanske osnovne škole i novo stubište Istarske sabornice u Poreču, 2000), turističkim objektima (recepcija turističkoga naselja Belvedere u Vrsaru, 1984) ili kućama za odmor (kuća za odmor na otoku Ižu, 1997), može se zaključiti da su bitne odrednice rada Eligija Legovića kontinuitet i dosljednost, koji će u konačnici redovito rezultirati vrsnom kreacijom.

I upravo smo o svemu tome razgovarali Rubbi, Iskra, Legović i ja, čitave noći na obali mora, jedući ribu i pijući vino, sve do ranih jutarnji sati. A onda je došao dan, jedan je galeb razigrano trčkarao zidom, neki je brod lijeno plovio pučinom, beskrajno plavetnilo krajolika... glas u daljini, Mozart, Tuba mirum spargens sonum...

Krešimir Galović