Celuloidni freak-show

Celuloidni freak-show

Iako mnogi razmatraju nije li ono prikazano u Solondza samo čista šok-taktika bez prave dubine, redatelj već uživa kultni status

Kontroverzni indie-filmaš Todd Solondz već se dokazao drskošću svojom provokativnom Srećom iz 1998. godine. No za razliku od Sreće, kojoj provokativnost vjerojatno jest bila primarna ali nikako jedina svrha, posljednji redateljev film radije svog tvorca razotkriva kao pretencioznistu odnosno osobu poremećenih osobnih vrijednosti, negoli britkog, svježeg i inteligentnog autora koji zdvaja nad sudbinom svojih osakaćenih likova (doslovno, emotivno, mentalno) — kojima je stoga slična emocija prijeko potrebna. Radije se orijentira na nešto drugo.

Fikcija vs. Nefikcija

Jer dok su u Sreći egzistirale vješto skicirane individue (opsceni telefonist, pedofil...) u čvrsto konstituiranoj priči, Pričam ti priču posvemašnje je manjkav film — i narativno, i po stupnju tematske zanimljivosti, odnosno slabašnog i brzopletog razvoja likova. Podijeljen je u dva dijela (Fikcija i Nefikcija) koja se ni po čemu ne isprepleću (eventualno motivski ovlaš dodiruju); osim po oprečnosti naslova. Pritom je Fikcija kraća — traje svega tridesetak minuta, ali i zanimljivija — jezgovitija i opako oštra, s određenom energijom koja drugom dijelu Nefikciji — puno manje fokusiranom i sklonom vrludanjima — opasno nedostaje.

Putem tih dviju priča Solondz kroz naizgled primarno dotaknuto pitanje rasizma (crnaca u prvom, Židova u drugom dijelu) zapravo razglaba o zlouporabi moći (nastavnik spava s učenicom u Fikciji; filmaš iskorištava naivnu obitelj, a dječak koristi moć hipnoze kako bi pokorio oca u Nefikciji) i krivoj interpretaciji umjetnosti (pročitanih radova sa studentske radionice kreativnog pisanja odnosno prerađenog filmaševa dokumentarca), i to s nespornim satiričkim potencijalom.

Vrijeđanje mainstreama

No, iako mnogi kritičari (na taj način postajući interpreti sporne umjetnosti), razmatraju nije li ono prikazano kod Solondza (silovanja, umorstva — uvijek drugačija negoli kod drugih; te galerija bizarnih likova) samo čista šok-taktika bez prave dubine, Solondz već uživa kultni status kod dijela gledateljstva — nametnuvši se kao onaj koji se ne povlači pred provokativnim pitanjima koja nužno šokiraju ili vrijeđaju mainstream, ali zato daju materijal već definiranoj ’urbanoj, bijeloj, intelektualnoj, liberalnoj’ publici (kojoj su njegovi filmovi prvotno i namijenjeni).

Tako Solondz još jednom radi duboko osoban film — vlastito zrcalo prepuno osobnih demona, u kojem istražuje svoje konfliktne osjećaje u tolikoj mjeri da Pričam ti priču (baš kao i predšasni istraživani svijet njegova uma) postaje biti Todd Solondz, i možda ga najbolje možemo okarakterizirati kao redateljev vlastiti ispušni ventil — psihoterapiju, pretencioznosti unatoč.

Katarina Marić