Bez kritičkoga stava

»Oris«, časopis za arhitekturu i kulturu, br. 21, gl. ur. Andrija Rusan, Zagreb, 2003.

Nastavljajući tradiciju, 21. broj časopisa »Oris« zrcalo je onoga što bi arhitektonska produkcija u Hrvatskoj htjela biti, znatno više nego presjek onoga što ona trenutačno jest. Definiranjem časopisa kao srednjoeuropskog, s internacionalnim izdanjima i pregledima realizacija iz Hrvatske, Slovenije, Austrije i Njemačke, ovaj medij sugerira neke prirodnije načine integracija i izmjene iskustava, logičnije i trajnije nego što su to na ovim prostorima državne granice.

Broj otvara tekst Branimira Medića, koji analizira primjere suvremenog uredskog prostora, potkrepljujući ih prikazima projekata iz Sjedinjenih Država. Iako je tema poslovnih zgrada načeta inovativnim koncepcijama sjevernoameričkih primjera, ukupni pregled bavi se zgradama kojima se (možda zbog objektivnih okolnosti, a možda i simptomatično) inovativnost ili kreativnost rješenja odražavaju najviše u definiranju pročelja, pri čemu se u samoj organizaciji prostora primjenjuju već klasični principi.

Samo opisno i vizualno

Medićevi tekstovi jedina konkretna autorska analiza u ovom »Orisu« jer se ostatak časopisa većim dijelom usredotočuje na izlaganje recentne arhitektonske produkcije iz bliže okolice koja je predstavljena samo u opisnom i vizualnom obliku. Takav bi se pristup mogao shvatiti kao slabost kada »Oris« ne bi bio namijenjen uglavnom stručnoj publici, ali kako on to jest, takvo jednostavno opisno predstavljanje projekata ne umanjuje njegovu kvalitetu, nego pruža uvid u samu produkciju, omogućavajući čitatelju da analizom stvori vlastito stajalište.

Dio broja posvećen arhitektonskim izvedbama zaokružuje podsjećanje na robnu kuću Miloša Bonče, izvedenu u Ljubljani 1964. Fotografije zgrade vraćaju nas u doba kad se zgrada, pa bila ona i trgovačke namjene, nije radila zato da bi bolje prodavala, nego da bi njezini korisnici dobili najviše što arhitektura može nuditi.

Osim navedenih predstavljanja projekata, »Oris« nudi i intervju s barcelonskim arhitektom Alfredom Arribasom, u kojem se može osjetiti širina konteksta iz kojega on dolazi. Istodobni regionalizam, kojem je, prirodno, trendovski minimalizam nešto strano, nije u sukobu s potrebom da svoj arhitektonski opus definira primarno unutar europskoga konteksta nasuprot prodirućoj amerikanizaciji arhitekture.

A prologom popraćeni razgovori s Robertom E. Somolom čine dragocjene, tek rijetko dostupne, uvide u suvremena razmišljanja u području teorije arhitekture.

Srednjoeuropska integracija

Kako »Oris« osim arhitekture obrađuje i teme koje pripadaju u područje kulture, završne stranice sadrže pregled radova Ljube Ivančića, kao i provokativan izvještaj iz baze slovenske Strup produkcije, skupine kreativaca koje bi vjerojatno bilo uskogrudno nazvati samo dizajnerima, dok su Priče za uspavljivanje završna estetska poslastica broja.

Zatvarajući korice, ne možemo se oteti dojmu da ostvarenje želje za ponovnom integracijom arhitektonske zajednice u srednjoeuropski kontekst sa svakim brojem »Orisa« postaje sve izvjesnije. Sve priloge opisuje odmjerenost i dobar ukus, pa bi se moglo reći da je nedostatak kritičkog stajališta u opisima realizacija proizvod uređivačke koncepcije u kojoj se filtar postavlja pri izboru recentnih izvedbi koje će biti objavljene, a ne u njihovim analizama unutar sama časopisa. Upravo zato je i logično definiranje zone interesa na šire i kvalitetnom arhitekturom bogatije srednjoeuropsko područje.

Zrinka Fain