799 i pol tjedana kasnije

799 i pol tjedana kasnije

U istoj onoj mjeri u kojoj danas možete probaviti neki stari videoklip Eurythmicsa ili Duran Durana toliko ćete uživati i u Devet i pol tjedana. Jer sve u njemu odiše ukusom osamdesetih — od pomno izdizajniranih interijera skinutih sa stranica stilskih magazina »Lui« i »Photo«, preko obleke skrojene po hiru tadašnjih modnih kreatora do erotskih pokreta glumaca sinkroniziranih uz glazbu Roxy Music i Joea Cockera

Poslušajte jedan prijedlog — izbrojite do pedeset i ovaj će prikaz biti gotov. Skeptični ste? U redu. Osjećam da nemate povjerenja u odbrojavanja. Jer s njima se nikad ne zna. Pogotovo s odbrojavanjima napisanoga štiva. Zvuči li vam pomalo apsurdno? Možda i jest. Jer u prirodi je napisanoga štiva da se ne mjeri otkucajima vremenskog bmla nego prostornim metrom (dobrim starim karticama teksta). No, čekajte malo, dajte mašti krila, pomaknite unutarnji cajger svaka tri ili četiri pročitana retka i stvari ćete privesti sretnu završetku. Dovršit ćete proces čitanja u zadanome roku. Evo, već ste umanjili početnu cifru za dvije ili tri brojke. Vidite? I nije vas boljelo. Barem se tomu nadam.

No, jesu li iste sreće bili Kim Basinger i Mickey Rourke u filmovima Devet i pol tjedana i Sljedećih devet i pol tjedana, koji su igrom sudbine bili stavljeni pred sličan deadline? Kažemo sličan, jer u njihovu slučaju nitko nije morao čitati dosadnu filmsku kritiku nego pronaći odgovor na goruće pitanje: hoće li se objekt moje fascinacije vratiti dok nabrojim do pedeset? Svi oni koji su ovih dana na Novoj TV odgledali miniserijal posvećen legendarnom erotskom filmu iz osamdesetih i njegovu znatno manje legendarnom nastavku znaju odgovor na to pitanje. A taj je da ljubav pod deadlineom nije najsretnije rješenje ma koliko uspješni yuppieji poput Basingerice i Rourkeja o tome sanjali.

Deadline kao Bog

U Sljedećih devet i pol tjedana postoji znakovita i lucidna scena u kojoj tijekom modne revije kreator naglas razmišlja o naravi modne industrije. Za modu ne postoji ništa sveto, komentira kreator, deadline je njezina jedina vjera. I doista, kad malo bolje razmislite, to je možda odličan opis latentnog sadržaja upisanog u sve one propulzivne djelatnosti kreativne industrije osamdesetih. Jer baš je to desetljeće sa svojim mladim urbanim profesionalcima i kulturno naobraženim poduzetnicima postavila dobitnu formulu za zgrtanje kulturnog i ekonomskog bogatstva koja vrijedi i danas — dostavite savršeno dorađeni artefakt u zadanom roku i obavili ste dobar posao. I bez obzira na to pišete li književnu kolumnu za novine petkom, isporučujete li reklamni slogan za Petite Danone do datuma naznačena u kreativnom briefu, ili izbacujete akcijski triler za nastupnu jesensku sezonu — činjenica jest da svoje djelo morate isporučiti na vrijeme. Jer samo dobro tempirani proizvod može vaš kulturni kapital doista učiniti ostvarenim kapitalom. Ne kaže se u Americi bez vraga — blink and you’ll miss it.

Film Adriana Lynea Devet i pol tjedana (1986) u tom je smislu ogledni primjerak. Sve je u njemu dorađeno na estetskoj razini i po ukusu svoga vremena. Točnije po ukusu tržišnoga deadlinea. Čak previše, rekli bismo. Do te mjere da iz današnje perspektive djeluje pomalo smiješno (ali ne i bez šarma) i prije bi mogao poslužiti kao neki ironično-simpatični piece kulturne nostalgije, nego kao vrijedan dokument vremena u kojem je nastao. I usprkos tomu što su neki ozbiljno mislili da je film bio doista prijelomni uradak vremena, što zbog provokativnosti prikazana sadržaja, a što zbog pokušaja zadiranja u narav opsesivnog muško-ženskog odnosa.

Perverzne osamdesete

Anyway, u istoj onoj mjeri u kojoj danas možete probaviti neki stari videoklip Eurythmicsa ili Duran Durana toliko ćete uživati i u Devet i pol tjedana. Jer sve u njemu odiše ukusom osamdesetih — od pomno izdizajniranih interijera skinutih sa stranica stilskih magazina »Lui« i »Photo«, preko obleke skrojene po hiru tadašnjih modnih kreatora do erotskih pokreta glumaca sinkroniziranih uz glazbu Roxy Music i Joea Cockera. Baš zbog toga film se doima previše naivnim, ali i namještenim kao kad dijete oponaša odrasloga. I svojom libidnom ekonomijom pripada prije u perverzne osamdesete nego u današnje paničnom realnošću zaokupljene nulte. Kad kažemo perverzne mislimo ovdje na psihoanalitički opis perverznoga doživljaja kao onoga gdje pretjerana aktivnost simboličke mašte štiti subjekt od traume spolne razlike ili istine ljudske propadljivosti.

Ljubić i pornić u jednom

Za iluistraciju takva perverznog užitka dovoljno je prizvati u sjećanje scenu iz filma u kojoj se Kim Basinger i odveć elaborirano samozadovoljava tako da to izgleda po prilici ovako: ona se nalazi u savršeno uređenu interijeru, sjedi na besprijekorno izdizajniranu stolcu pred dijaprojektorom i gleda u pomno odabrane detalje s platna De Chirica, pazeći pritom da joj nadraženi pokreti nestašnih prstiju i tijela budu plesno koordinirani s glazbom Eurythmicsa!!! Pokušajte zamisliti veću elaboraciju masturbantskog čina od tog. Izazov i za najmaštovitijega pervertita na planetu! Tek kad bi kojim slučajem neki lucidni holivudski producent odlučio danas napraviti remake Devet i pol tjedana i uprizoriti ga kao nenamješteni reality show zaintrigirao bi i duh ovog vremena. No, što je, tu je. Film je ipak vrijedilo ponovno vidjeti na Novoj TV. I mirno ga razmotriti bez pritiska nekadašnjega tržišnog deadlinea.

Jedna nam se misao pritom rodila. Ne gleda li se Lyneov film danas manje zbog svoje umjetničke kvalitete (koja je upitna), ili zbog svoje navodne erotske prodornosti (nekad šokantni prizori danas su opći kliše), nego zbog spomeničke vrijednosti, budući da iz Lyneova filma možemo doznati što je u seksu tražila videogeneracija. Jer Devet i pol tjedana bio je upravo to — prvi doista veliki blockbuster kućnog videa. Bitno je pri čitanju Devet i pol tjedana odgovoriti na pitanje kako to da su ljubavni parovi bili ponukani pohrliti u videoteke čineći Lyneov film najposuđivanijim u svoje vrijeme.

Što je, dakle, bilo tako čudesno da je Lyneov uradak doživio nevjerojatan uspjeh i postao obvezatnim afrodizijakom svoga doba? Odgovor se sastoji u ovom: nastupna videoera pred muškog je uživatelja seksualnih sadržaja postavljala traumatičnu dilemu: kako nagovoriti dragu na posudbu pornofilma iz videoteke, a da i nju to pomalo zaintrigira. Te kako sačuvati čist obraz i ne ispasti perverzan u njezinim očima prodajući joj taj isti pornić pod krinkom prihvatljiva ljubića?

Maštovito napaljivanje

Pred ženu je video era postavljala drukačiji problem: željela je odgledati dobar erotski film i biti zavedena njime te imati osjećaj da gleda ljubić, a ne da je uvučena u agresivnu pornomaštariju. Odgovor je ponudio Lyneov film tako što je stvari sažeo u razrješujuću formulu — pornić se može gledati kao ljubić, i obrnuto. Dovoljno je da muškarcima daš osjećaj akcije, a ženama senzualnosti i zavođenja, i imaš dobitni alkemijski spoj. Filmski ekvivalent androginima toga vremena — Annie Lennox i Grace Jones.

Zahvaljujući Lyneovu ostvarenju svaki je muškarac konačno mogao pred svojom dragom zbaciti stigmu perverznjaka i odvesti je u erotski odjel videoteke te posuditi umjetnički pornić koji će moći napaliti njega, a i njoj će biti za gušt. I upravo se u tome sastoji epohalno postignuće filma, a ne u nekim njegovim nazoviprovokativnim scenama. I čudno je kako to prije kritika nije uvidjela. U čarobnoj gesti Lyneove mašte odjednom je sve bilo transformirano. Rourkeove perverzne igrice mogle su i za žensko gledateljstvo postati snažan afrodizijak dražeći im maštu dojmom tajnovitosti i profinjene senzualnosti. A za muški užitak Lyne je namijenio one silovite kadrove nabijene seksualnom akcijom koje se današnjem gledatelju možda doimaju prenamješteno.

Danas, 799 i pol tjedana poslije njegova nastanka, Lyneovo se ostvarenje gleda s ironijskim odmakom i simpatijom. Mora se priznati, Kim je i dalje fenomenalan komad, a što se tiče Rourkea doima se tek kao karikaturalni šarmer sa svojim budalastim cerenjem. No bilo, kako bilo upit koji si možemo postaviti na kraju ovog prikaza bio bi nadahnut onim s početka teksta i glasi: može li se Devet i pol tjedana, naš nekadašnji objekt fascinacije iz osamdesetih, vratiti dok nabrojimo do pedeset? Čini se da uvijek može. Barem u obliku reprize. No nikada u onom čistom obliku koji je značio osamdesetih. Kad su uz pomoć tehnološke videostimulacije mladi urbani profesionalci i profesionalke uz pomoć stimulacije videotehnologije istraživali zajedničke erogene zone razigrano miješajući označitelje pornići ljubićpri tome. I tako smo stigli pred kraj našeg deadlinea. Nabrojali ste do pedeset. I nije boljelo, zar ne? Obećavam da vas neću gnjaviti reprizom.

Predrag Madžarević