Žestoke čelične praznine

Žestoke čelične praznine

Osječko spomen-obilježje Domovinskom ratu vrhunsko je ostvarenje i zahvat u urbani prostor središta grada. Ono je radikalno, provokativno, žestoko, nemilosrdno poput užarena krvarećeg čelika granata što su zasipale osječke ulice ubijajući njegove građane

Umjetnost, arhitektura, hedonizam, pa čak i neki strahovi i košmari minulih godina, u mom su životu usko povezani. Koliko li se samo fantastičnih arhitektonskih kompozicija krije u Apicijevoj De re coquinaria? Svaki odlazak u kuhinju, sjeckanje svježeg kopra, češnjaka, luka srebrenca, paprike i celera, domaćeg paradajza, dodavanje par zrna zelenog papra, kapi maslinova ulja i malo vina, a sve da bih pripremio goveđe odreske u sočnom umaku (po mogućnosti u pokrivenoj zemljanoj posudi), nije ništa drugo do komponiranje nalik onomu srednjovjekovne katedrale Villarda de Honnecourta, čijoj skolastičkoj konstrukciji valja ponekad dodati i malo egzotičnih, orijentalnih začina Mirisna vrta o kojima piše arapski pisac Shaikh al Nafzawi.

Obično se sredinom lipnja, dok se Zagreb guši u nesnosnoj sparini, znamo okupiti na ladanju arhitekta Vinka Penezića, u čast rođendana njegove žene Ivane, uživajući u hladovini obližnje livade u kulinarskim čarolijama majstorskog kuhara i vrsnog maketara Bore Kovačevića. Na odojku koji on ispeče, vjerujte mi, pozavidio bi mu i sam Apicije. Ove godine uzvanike smo ponudili dvama specijalitetima domaće kuhinje. Ja sam u kotliću pripremio pravi slavonski čobanac, kakav teško da ćete dobiti u restoranu, a majstor Boro vrhunsku kotlovinu. Dakako, sve to smo zalili dobrim jaskanskim vinom i na kraju se prepustili blaženoj ladanjskoj kontemplaciji.

Pred kućnim brojem 13

No, krenimo u ranosrpanjsku šetnju ulicama metropole. Martićeva ulica, s okolnim ulicama, jedna je od najvažnijih arhitektonsko urbanističkih cjelina domaće moderne, kojoj je širom otvorio vrata na samom njezinu početku arhitekt Viktor Kovačić palačom Burze. Nerijetko zastajem pred kućnim brojem 13, gdje je arhitekt Drago Ibler podigao glasovitu stambenu višekatnicu Wellisch. Iako je izgrađena daleke 1930, i danas plijeni suvremenošću — bjelina glatkih ploha, ritam pravokutnih oblika horizontala prozorskih otvora i vertikale lođa čine začudnu igru svjetlosti i sjene, a tek tlocrt...

O njemu će s ushićenjem početkom tridesetih pisati i arhitekt Stjepan Planić. »Ti stanovi«, pisat će on, »u svim svojim prostorijama odgovaraju načinu življenja današnjeg čovjeka. U konstrukciji omogućuju svaku promjenu za potrebe života budućih generacija...« Jedan od detalja kojem se na toj kući nije pridavala potrebna pozornost četiri su elipsoidna nosača uvučena prizemlja s dubokim haustorom koji tu kuću raspolućuje na dvije odvojene, no zrcalne cjeline. Temu prizemlja Ibler će gotovo do savršenstva razviti u svome kasnijem i najkontroverznijem ostvarenju, tzv. drvenom neboderu u Martićevoj 9 iz 1958, razgolićujući njegove donje etaže do potpune transparentnosti.

No, kolika se visina dometa i dubina pada, da parafraziram Radovana Ivančevića, može dogoditi na relativno malom prostoru, ponajbolje može potvrditi usporedba Kovačićeve Burze i dva Iblerova nebodera s obližnjom poslovno stambenom višekatnicom tzv. Importanne centra, koja je danas uz preinaku Dinamova stadiona jedan od neizbrisivih simbola stanja nemoći zagrebačke arhitekture sredinom devedesetih, ali nažalost i korumpiranosti gradske uprave. Prisjetimo se, upravo će kriminalan pokušaj legalizacije ilegalno izgrađene posljednje etaže Importannea spriječiti donošenje novoga GUP-a, ali i razobličiti stvarnu moć i utjecaj građevne mafije, što će nedavno eskalirati aferom tzv. Mamićevih nebodera.

Modernu sravniti!

Nažalost, nedavno su me upozorili građani toga dijela grada da se u neposrednoj blizini Importannea planira jedna slična izgradnja. Usred stambenog bloka, između Smičiklasove, Tomašićeve i ulice Račkoga, prema projektima arhitekta Nenada Bacha, Vodovod je odlučio izgraditi, ni manje ni više nego šesterokatnicu s podzemnom garažom (a za modernu i njezine domete tko te još pita — treba je, kako bi to željeli mnogi gradski moćnici naprosto, sravniti do temelja).

Čini se da će grad Osijek nakon nekoliko desetljeća arhitektonske stagnacije napokon dobiti i stambeno-poslovni objekt. Objekt bi trebao biti izveden u Ulici Hrvatske Republike prema projektima arhitektonskog tima koji čine arhitektice Tamara Stantić, Petra Oreč i Ivana Kirin, čijem je radu na nedavnom natječaju, o čemu je više riječi bilo u prošlom broju »Vijenca«, dodijeljena prva nagrada. Južni dio toga višeetažnog objekta predviđen je za stanovanje, a sjeverni za poslovne sadržaje, dok se za prizemlje i prvi kat predviđaju trgovački sadržaji. U podzemnim etažama planira se izgradnja garaže, koja bi se dijelom protezala i ispod buduće parkovne zone. Izvedbu višenamjenskoga objekta, vrijedna oko deset milijuna eura, trebala bi financirati Slavonska banka.

Kvadrat hrvatske zemlje

Jedno drugo ostvarenje ovih je dana podijelilo Osječane. Riječ je o spomen-obilježju braniteljima i stradalnicima Domovinskoga rata koje je potkraj lipnja svečano otvoreno u samom središtu grada. Spomen-obilježje skupno je ostvarenje mlađe generacije arhitekata: Mirka Buvinićau, Maje Frulan-Zimmerman i Sabine Majdandžić. Projekt je nastao spajanjem dva prvonagrađena natječajna rada, a čini ga sedam parova desetmetarskih korodiranih čeličnih ploča, predstavljajući sedam vrata koja su kod svakog para sve šira te pet položenih kvadratnih ploča kao simbola kvadrata hrvatske zemlje.

S tim važnim prostornim ostvarenjem dolazimo i do teme strahova i košmara koje sam spomenuo u uvodu teksta. Naime, neposredno nakon što sam demobiliziran, no još u živim ratnim košmarima, noćima sam često razmišljao što bi bio idealan spomenik svim tim događanjima. Jedne noći na pamet mi je upravo došao niz od velikih kvadratnih ploča bez simbola i oznaka, tek s tekstom poeme koju sam pisao negdje tijekom kolovoza 1991. godine, u onim tada rijetkim trenucima između bombardiranja i odlaska na položaje. Sjećam se, iz daljine su odzvanjale granate, slušao sam The Doors, čini mi se upravo The End, a riječi su se rojile i rojile, kao i granate koje su padale sve bliže i bliže...

The end

...I noć zamijeni dan, a dan zamijeni noć,

I zatrube trublje, a zemlju zasu tma, tuča i oganj

More postade krv, a rijeka gorak pelin

I otvori se na zemlji dubok bezdan

Ni sunca ni mjeseca više ne bi nad njom

I vidjeh kako gaziše je vojske

Izjedaše tama

A oganj, dim i sumpor zatre sav ljudski rod...

I tako, godine polagano odmiču, košmari blijede, ali su još tu negdje, kao da vrebaju u prikrajku, a Hrvatsku je u međuvremenu naprosto preplavio novokomponirani primitivni kičeraj spomenika Domovinskom ratu — od Vukovara do Dubrovnika, diljem Lijepe naše. Osječko spomen-obilježje vrhunsko je ostvarenje i zahvat u urbani prostor središta grada. Ono je radikalno, provokativno, žestoko, nemilosrdno poput užarena krvarećeg čelika granata što su zasipale osječke ulice ubijajući njegove građane. Riječ je o najvjerodostojnijem spomeniku stradanja grada i njegovih stanovnika čije su čelične praznine rječitije od bilo kojeg simbola pa čak i riječi. No, ostaje ona gorka činjenica što ju je nedavno izrekao jedan od osječkih branitelja: »Žalosno je što smo ga posljednji u Hrvatskoj dobili.«

Krešimir Galović