Varijanta općeljudske gluposti

Varijanta općeljudske gluposti

Michel Houellebecq, Platforma, Litteris, Zagreb, 2003.

Ova izvanredna knjiga nije pravi roman. Rekao bih da je prije veliki esej o stvarnosti. Premda riječ stvarnost nije sasvim prikladna, jer kod nas već postoji stvarnosna proza, a ovaj blago literarizirani esej na tristo kartica nekako je stvarnosniji od naše proze. Bavi se stvarnosnijim problemima. Mogao bih ga nazvati hiperrealnim, ali ta je riječ previše otrcana. Osim toga Houellebecq itekako vodi računa o simboličkim učincima, o simbolizaciji i društvenoj interakciji, a ne o samoj realnosti. Ovo nije umjetničko djelo u punom smislu, ovo je pokušaj sukoba sa stvarnošću, uz prevladavanje licemjerja i svih paradoksa koje ta stvarnost nosi.

Odmah ću pokušati otkloniti jednu zamku: teško je reći za Houellebecqa da mrzi isključivo radikalni islam. On ne mrzi islam ništa više nego što mrzi Zapad, jednostavno ga smatra jednom varijantom općeljudske gluposti.

Potraga za seksom

Turizam je, kao meta terorizma, uglavnom privredna grana u trećem svijetu te je napad na turizam zapravo napad na vlade i na globalne turističke kompanije i turoperatore. S druge strane Houellebecq bez imalo hipokrizije ulazi u problem turizma, kao fenomena, i posebno zadire u problem seksualnog turizma. Turizam je kao fenomen dvadesetog stoljeća, a i prije kao hodočašće, uvijek bio tajanstven. U sebi je sadržavao nešto iznimno duhovno, ali i profano (intelektualna elita uvijek ga je kritizirala, a ja ga ipak volim) te ga se već zbog te dileme može svesti na seks. Turizam je potraga za seksom. Ali i seks je sam po sebi misterija. Trgovina seksualnim uslugama na Tajlandu vrhunac je toga tipa turizma. Bogati Europljani, ali i Japanci, Amerikanci i Arapi, sjede u baru i iza stakla promatraju pedeset mladih azijskih djevojaka obilježenih brojevima, koje osoblje poziva mikrofonom kad netko pokaže prstom na njih. Ta scena, ma koliko iza nje dolazio oslobađajući i relaksirajući prirodni seks (prema Houellebecqu različit od izvještačena zapadnjačkog) — u sebi nosi nešto prikriveno agresivno. Trgovina robljem, kako kažu razne organizacije za ljudska prava, podsjeća me, u ublaženu obliku, na masovna silovanja koja su počinili srpski vojnici po Bosni.

Perverzija je Houellebecqova lika u ovome: njega privlači to što je na Tajlandu prostitucija masovna pa se prostituiraju obične, prosječno socijalizirane žene, a ne ljudske olupine (kako naziva zapadne prostitutke): očito je da tamo dobiva ono što kod kuće ne može. Ženu koja će ga seksualno prihvatiti bez ikakvih zahtjeva, ali koja je istodobno kulturna, koja je pozitivni proizvod kulture. Smatra da je na zapadu to gotovo nemoguće ili, ako se već dogodi, da je posrijedi nevjerojatna sreća (romansa s Valerie). Problem je, prema Houellebecqu, u negativnom učinku kulture.

Sadizam ekonomske dominacije

Jednu od najboljih definicija kulture dao je Sigmund Freud. On je kulturu definirao putem tabua primitivnoga društva (prvobitnoga plemena ili horde). Brani se incest i seksualno iskorištavanje tuđih žena u plemenu. Iz toga proizlazi da se ne smije ubiti nikoga iz plemena da bi se prisvojila njegova hrana i seksualni partner. U tom potiskivanju nagona energija se, prema Freudu, sublimira i preusmjerava u kulturu. Houellebecqov lik želi voditi slobodnu ljubav sa što više normalnih, kulturnih i socijaliziranih žena. Iz toga se rađa paradoks, jer on želi upravo one žene kojima kultura brani promiskuitet, zato je na neki način perverzan. Može se dogoditi stjecajem okolnosti da varijanta neke kulture (razlika Europa — Tajland) i velika socijalna bijeda (opet razlika Zapad — Treći svijet) natjera žene na masovnu prostituciju, tu lik ovog romana dolazi u lažni raj. Jer je ipak novac, ekonomska dominacija, ono što mu ostvaruje prividnu sreću. I njegova je ljubav ipak temeljena na sadističkom odnosu ekonomske dominacije. To jest ljubav koju on dobije na Tajlandu posljedica je stanovitoga zapadnog kulturnog sadizma. Druga je stvar što on misli da je taj kupljeni seks relaksirajući za zapadnjake.

Zna također da je svaka treća tajlandska prostitutka seropozitivna. Zar mu je kondom dovoljna zaštita?

Islamski teroristi koji na kraju Platforme ubijaju erotske turiste djeluju sa stanovišta prastaroga tabua koji brani tuđe žene. Oni djeluju kulturno (premda je bit sukoba na jednoj drugoj razni, globalnoj). No, Houellebecq ne kritizira samo islam, on također užasno prezire Zapad. On smatra Zapad mjestom nemogućim za život, mjestom u kojemu žive samo sebičnjaci koji rade devedeset sati na tjedan (rad je za većinu tehnokrata metafizički pojam, ne nužda) i koji više nisu kadri imati običan, jednostavan seks. To jest, nisu se više kadri približiti jedni drugima na bilo kojoj razini, a osobito ne na emocionalnoj. Zapadnjaci su u stanju, prema Houellebecqu, stupiti samo u vrstu sado-mazo odnosa, jer njihov seks proizlazi iz glave (iz razuma, iz kulture), ili igraju igru beskrajna zavođenja (a zavođenje je ipak samo predstava, a ne čin). Stoga Houellebecq, kao svojevremeno poludjeli psihoanalitičar Reich, predlaže terapiju seksom, to je njegova platforma. On zapravo želi otpustiti spone tradicionalne kulture, želi stvoriti lelujavu, tekuću ili fluidnu kulturu, kakva je djelomice postojala na Zapadu prije pojave side. Međutim razmišlja utopistički, previše idealizira Tajland, nesvjestan kontingencije kulturne razmjene, a i temeljne ekonomske prisile koja je ipak glavni pokretač.

Zapravo, ova je knjiga piščeva kritika zapadne kulture, kritika veličanja prosvjetiteljskoga razuma, koji je od pukoga tehničkog sredstva izrastao u bit i sadržaj. Razum nikad nije bio potpuna bit ljudskoga bića. Emocija je iracionalna, empatija i ljubav iracionalne su, mržnja je, ako hoćete, iracionalna.

Sukob s ljevicom

Zatim, u Platformi, erotski turizam seli na Kubu. Evo kako pisac vidi kubanski socijalizam: »Tako je kubansko društvo poput svih društava tek složeni sustav obmane sa ciljem da neki izbjegnu dosadne i mučne zadaće. Samo što je obmana propala, više joj nitko ne vjeruje i nikoga više ne nosi nada da će jednoga dana uživati u plodovima zajedničkog rada.« Houellebecq sad kao pravi zapadnjak ulazi u oštar sukob s ljevicom. Moram priznati da je kulturna povijest dvadesetog stoljeća zapravo u potpunosti povijest ljevice i da ona tu igra dominantnu ulogu, kao što ju je igrala desnica (konzervativizam, kršćanstvo) sve do polovice devetnaestog stoljeća. Za razliku od politike, desnica jedva postoji u užoj kulturi dvadesetog stoljeća. No, povijest kulture dvadesetog stoljeća povijest je pojedinaca u sukobu s ljevicom (Krleža, Kiš, Orwell, Kundera, Solženjicin, Babelj, Dick, itd.). Svi najveći umjetnici bili su i dijelom konzervativni, uvažavajući uz napredak razuma osjećajnu i metafizičku cjelinu ljudskog bića i načelo individualnosti. No zapadnoj je Europi još lako, jer ona ima kakvu takvu demokratsku tradiciju, dok je na istoku i u nas ljevica imala apsolutnu i uniformnu, bez imalo pretjerivanja, kobnu dominaciju.

Također, Houellebecq u svom romansiranom eseju kritizira i književnost. Posebice bestselere, vidjevši u njima posebni misterij kulture kao i u turizmu. Evo kako Houellebecqov lik čita bestseler: »Muški sam drkao nastojeći si predočiti mješanke koje u mraku nose sićušne kupaće kostime. Svršim među stranice knjige zadovoljno odahnuvši. Slijepit će se, ali nema veze, takvu knjigu ionako nećeš dvaput čitati.«

Rade Jarak