Uvijek drukčija, uvijek svoja

Prožimanje životnog stila i uloga koje je tumačila Katherine Hepburn iskazivalo je snažnu osobnost. Upravo joj je ta osobnost kojom je zračila s ekrana donijela izniman status, iako je u tridesetima, kada je započinjala karijeru, u Hollywoodu bilo još mnogo lijepih žena i vrsnih glumica

Kada odlaze velikani, kakva je po mnogim relevantnim sudovima i anketama, te po broju nominacija (12) i osvojenih Oscara (4) najveća filmska glumica svih vremena Katherine Hepburn (1907-2003) prisjećanja gotovo nesvjesno dobivaju sentimentalnu notu i pomalo patetičan prizvuk. To je potpuno razumljivo, ali je pitanje da li bi to doista voljela glumica koja je u jednom intervjuu izjavila: »Prestrašena od smrti? Nipošto. Bit će to veliko olakšanje. Tada neću morati razgovarati s vama.« ili »Život je težak. Na kraju vas ubije.«.

Te rečenice mogle su se isto tako naći i u replikama njezinih filmskih likova, a baš je prožimanje životnog stila i uloga koje je tumačila Katherine Hepburn iskazivalo snažnu osobnost, koja je najzaslužnija za njezin zvjezdani status od početaka karijere pa do kasnih godina. Upravo joj je ta osobnost kojom je zračila s ekrana donijela izniman status, iako je u tridesetima, kada je započinjala karijeru, u Hollywoodu bilo još mnogo lijepih žena i vrsnih glumica. Po njezinim riječima, »pokažite mi glumicu koja je uspjela, a da nema osobnost«, moglo bi se činiti da ona tome nije pridavala posebnu pozornost, a neki bi to mogli zaključiti i po nemarnu načinu odijevanja, kojim je odskakala od kolegica u blistavim toaletama, no čini mi se da je tomu prije bila uzrokom prikrivena želja da se od njih razlikuje. Na to ukazuje i njezin odnos prema glumi, za koju kaže da je »djetinjast posao u kojem se pretvarate da ste netko drugi, a onda to još i prodajete«, dok je baš ona bila jedna od glumica koje su najpomnije birale projekte u kojima će surađivati.

Majčin utjecaj

Mogla si je to dopustiti i zbog toga što je potjecala iz imućne obitelji (otac liječnik) te je bila financijski neovisna, ali je možda još važniji bio utjecaj majke koja je bila aktivan borac za ženska prava (tada se to zvalo sufražetkinja, čemu odgovara današnji pojam feministkinja), koju je kao djevojčica Katherine pratila i na nekim javnim manifestacijama te je vjerojatno zato i birala uloge u kojima su žene bile intelektualno nadmoćne partnerima (čak i takvim holivudskim veličinama kakvi su bili John Barrymoore ili Cary Grant).

Iako Katherine Hepburn ponajprije doživljavamo kao glumicu na filmu, gdje je osobnost najvažniji element građenja uloge (ali itekako treba znati kako je upotrijebiti), ona je karijeru uspješno započela na kazališnoj pozornici, gdje su glumačko umijeće, pa i mogućnost transformacija, mnogo važniji. Vrlo brzo počele su pristizati i ponude iz Hollywooda, ali ih je ona odbijala sve dok nakon velika kazališnog uspjeha s Ratničinim suprugom (1932) konačno nisu počele pristizati ponude koje su je mogle zadovoljiti.

Već prvim filmom Račun za razvod (1932) velikoga Georgea Cukora (1899-1983), redatelja s kojim je najčešće surađivala, postiže zapaženi uspjeh, a sljedeće godine s Jutarnjom slavom Lowella Shermana osvaja svoj prvi Oscar. Tip inteligentnih žena, uvijek spremnih na duhovitu repliku, kakve je voljela tumačiti, učinio ju je zvijezdom tada vrlo popularne screwball komedije, gdje su protagonistice bile najčešće upravo takve.

Otrov za publiku

Bilo je međutim još značajnih glumica koje su ostvarile velike uspjehe u toj vrsti filma, ali one su u drugim filmovima tumačile i drugačije likove, što s Katherinom Hepburn nije bio slučaj. Očito je pak bilo da je američka publika prihvaćala takve junakinje kao konvenciju podžanra, ali ne i u ostalim filmovima, jer je to bilo daleko od tada vladajućega mišljenja o položaju koji bi žena trebala imati u društvu. Zato veliki filmovi s njezinim sjajnim kreacijama — Cukorovi Sylvia Scarlet (1936) i Praznik (1938) te Hawksov Silom dadilja (1938) ne privlače previše gledatelja, pa je producenti počinju nazivati otrovom za publiku. Sve se to vrlo brzo potpuno mijenja nakon velikoga komercijalnog uspjeha Cukorove Philadelphijske priče (1940).

Žena godine (1942) Georgea Stevensa prijelomna je više, iako je to u nje neraskidivo povezano, u životu Katherine Hepburn, no u njezinoj glumačkoj karijeri u kojoj u skladu s godinama počinje tumačiti sve zrelije žene, ali istih karakternih i intelektualnih karakteristika. Tu prvi put nastupa uz Spencera Tracya, s kojim je snimila devet filmova od kojih su najuspješniji Stanje Unije (1948) Franka Capre i opet Cukorovi Adamovo rebro (1949) i Pat i Mike (1952), dok joj je u tom razdoblju najefektnija uloga u Afričkoj kraljici (1951) Johna Hustona.

Hrabra ljubav

Te je 1942. započela i njezina veza sa Spencerom Tracyem, iako se on nikada nije rastao od svoje zakonite supruge, s kojom je imao dvoje djece. Često se ta njihova veza navodi kao jedna od najduljih i najromantičnijih holivudskih ljubavnih veza, no često se zaboravlja da je sve do šezdesetih takvo ponašanje bilo društveno neprihvatljivo te da je trebalo mnogo snage i hrabrosti za takav način života. Posljednjih pet godina Tracyjeva života Katherine se posvetila brizi za njega i odustala od glume, a filmu se vratila zajedno s njim u Pogodi tko dolazi na večeru (1967) Stanleyja Kremera, snimljenu neposredno prije njegove smrti, osvojivši svog drugog Oscara, a isti uspjeh postiže i sljedeće godine sa Zimom jednog lava Anthonyja Harveyja.

Nakon toga nastavlja redovito snimati do 1994 (često i vrlo uspjele televizijske filmove), pokazujući kako se njezina karizma ne mijenja s godinama, a 1981. osvaja s Ljetnikovcem Marka Rydella i četvrti Akademijin kipić. Iako je jednom rekla kako »treba više vremena da bi se ostvarilo nešto vrijedno«, Katherine Hepburn svoje je vrijeme iskoristila tako dobro u ostvarivanju i glumačkih i ljudskih vrijednosti da ostaje jedna od najomiljenijih osoba filmskoga svijeta.